Poštovani i dragi vjernici, braćo i sestro, dragi Siščani! Poštovani gledatelji!

Pozdravljam vas sve i svima čestitam Božić: na dobro vam došlo Porođenje Kristovo!

            Noćas slavimo rođenje Sina Božjega Isusa Krista za ovu našu zemlju. Krist – Mesija došao je k nama u Betlehemu, rodio se u betlehemskoj štali jer su Mariji i Josipu stanovnici Betlehema zatvorili svoja vrata. On koji je Kralj svega svijeta bio je već pri prvom svom susretu s ljudima od njih prezren i odbačen. Ipak nisu ga odbacili svi, primili su ga priprosti pastiri, primile su ga životinje među kojima je Kralj nad kraljevima rođen i proveo svoju prvu noć, „jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,7).

            Noć je doista bila mračna, mogli bismo reći da je upravo bila najgušća jer je došla do sredine, ali što je bila gušća tama, pojavilo se i veće svjetlo, što je bio veći grijeh, pobijedila ju je još veća milost: „gdje je izobilovao grijeh, izobilovala je i milost Božja“! Rođenje Isusovo je sjaj velikoga svjetla usred gustog mraka. Mrak simbolizira mržnju, odbijanje drugoga, zatvaranje u sebe, a svjetlost znači ljubav, toplinu, prihvaćanje i susret. Božić je doista blagdan susreta: „sam Bog hita da vas spasi“, navješćuje prorok. Knjiga Mudrosti izvješćuje o tom događaju riječima: „Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća Riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja.“ (Mudr 18,14-15).

            Zašto je vječni Bog postao čovjekom, zašto je sa svojih visina Bog sišao k nama u naše bijedne nizine, naš jad i našu „dolinu suza“? Zato jer nas je Bog želio nahraniti, utažiti našu glad i darovati nam upravo ono što srce ljudsko oduvijek i najviše želi, za čim čovjek čezne od svojih početaka, oduvijek. Te čovjekove čežnje izražavao je židovski narod iščekujući Mesiju, Spasitelja, ali njihova glad nije bila takva kakva se Bogu svidjela. Oni su željeli osloboditi svoju zemlju od rimskih porobljivača, htjeli su Mesiju koji bi ih poveo u borbu za slobodu. No, Bog je imao pred očima čežnju svih a ne samo jednog naroda. Htio je osloboditi ne samo Židove nego i Rimljane, Grke, pa potom i nas Hrvate i sve narode na zemlji. On je gledao dublje, nije se zaustavio samo na ispunjenju nekih privremenih i prvotnih čežnji. Bog je želio nahraniti ljudsku glad za kruhom pravim, da njega blagujući ljudi više nikad ne ogladne. I stoga je poslao svoga vječnog Sina, svoju božansku Riječ na zemlju.

            Isus se rodio u Betlehemu, premda nosi ime „Nazarećanin“. Iz rodnog Nazareta njegova je majka Marija, zajedno s mužem Josipom, pošla na popis pučanstva – kako smo čuli u Evanđelju po Luki – jer je tako naredio kralj August. Znamo, bio je to isti taj Oktavijan koji je 35. godine razorio Segestu i ovdje sagradio Sisciju, dakle, naš građanin. Zanimljivo kako su, dakle,  povezani gradovi Sisak i Betlehem. A sam naziv Betlehem u židovskom jeziku znači „Kuća kruha – Beth lehem“. U tom je gradu zaista ljudima darovan pravi kruh koji je kadar nahraniti posvemašnju čovječju glad. Taj je kruh sam Isus, to dijete u jaslama, onaj isti koji je za sebe kasnije rekao: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao… Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ (Iv 6,51) Vječni Otac umijesio je u Betlehemu Kruh života, tijesto bijaše Marijino bogomaterinstvo, Kruh živi je sam Isus Krist, darovan čitavom čovječanstvu, svakom čovjeku na ovoj zemlji, od postanka svijeta pa do njegova kraja da jednom zauvijek nahrani čovjekovu glad.

            „Panem et circenses – kruha i igara!“ bilo je životno geslo mnogih ljudi u poganskom Rimu. U to vrijeme bilo je to geslo svakako mnogima i u našem Sisku, starom rimskom gradu. Ta parola, geslo odnosno životni moto označuje prije svega želju da se ima što pojesti te da se čovjek zabavlja. Vrhovni dosezi koje na žalost i danas mnogi slijede. To je svakako nekršćanski i krivi stav pred ljudskim životom koji treba mnogo dublji od samih zadovoljenja potrebe da se nasiti trbuh i da se čovjek zabavlja. Bilo je to tako sve dok nije došao pravi kruh, Kruh života, Isus Krist na ovaj svijet. Zapravo je tako još uvijek i danas u mnogih dušama koje nisu upoznale Krista i nisu se nahranile tim jedinim Kruhom živim koji zasićuje sve čovjekove životne potrebe.

            Vidimo i danas, kako se glad za materijalnim kruhom – a on označuje i ukupnu ljudsku potrebu za jelom, pićem, odijelom, stanom, poslom i svim drugim uvjetima koji su nužni za humani ljudski život – zlorabi. Zlorabi se ta potreba za zemaljskim nužnim uvjetima života u tom smislu što se od toga želi načiniti idol, krivi bog pred kojim se treba pokloniti. Sjetimo se, Krist je uvažavao tjelesne potrebe ljudi te je čudesno umnožio kruh da bi nahranio 5 tisuća svojih slušatelja koji su se već pred noć zatekli bez hrane u pustinji, ali je odbio Napasnika boraveći sam 40 dana bez hrane u pustinji kad je od njega tražio da učini čudo i pretvori kamenje u kruhove. Rekao je: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj Riječi koja izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4,4) Doista, zna Isus, čovjek živi i od zemaljskog kruha, živi tjelesno, ali ne samo od tog kruha koji siti za kratko i treba ga neprestano uzimati, a na kraju je nedovoljan da održi život u vijeke. Važnija je Božja Riječ koja hrani dušu čovjekovu, jer je čovjek prvenstveno duhovno biće, jest – čovjek, koji je i tjelesno i duhovno biće, stvoren je po Božjem namislu tako da prvenstvo ima duh a ne tijelo. Stoga čovjek treba duhovnu hranu da bi opstao i da bi po toj hrani živio životom koji ništa ne može uništiti. Ta je Božja Riječ, utjelovljena, sam Gospodin Isus koji nas želi nahraniti samim sobom, svojim prijateljstvom, svojom ljubavlju da živimo uvijeke.

            I mi u Sisku znamo da je od ovog, prije poganskog grada, postao kršćanski grad, grad u kojem je stolovao biskup. Znamo za svetog sisačkog biskupa i mučenika Kvirina koji nije oklijevao ni krv svoju proliti za svoga Gospodina. I premda su otada prohujala mnoga stoljeća, narod naš sačuvao je tu istu vjeru i zato je Sisak ponovno uzdignut na čast biskupijskog sjedišta. To je priznanje i čast koju smo primili od Svetog Oca pape Benedikta, ali to je i naša velika obveza. Zadaća je to za svakog vjernika naše Biskupije da bude svjestan kako je od rimske Siscije nastao kršćanski centar Sisak jer su stanovnici ovog grada otvorili svoja vrata Kristu Gospodinu. Oni nisu bili poput Betlehemćana koji su te svete noći zalupili Gospodinu vrata, nego su prihvatili da ih nasiti Kruh s neba. I od pogana koji su samo željeli zemaljski kruh i zabave postali su nositelji kulture, prosvjećenosti i nositelji nade za svoj narod. Na nama se obistinjuje, braćo i sestre, ovaj smisao Kristova rođenja u Betlehemu, u gradu Kruha. Mi ga primamo zahvalno, mi ga blagujemo i njime se sitimo da on jedini ispuni našu glad za vječnim, za onim što ne prolazi. A on nam daje svoju ljubav, svoj mir i svoje svjetlo.

            Zato smo noćas radosni, zato noćas ne spavamo. Mi slavimo da bismo pokazali svoju budnost i spremnost da se poklonimo Novorođenome Kralju. On jest malen, rođen kao dijete u skromnoj štalici, izgleda nam poput najvećeg siromaha, ali on je najveće bogatstvo ovoga svijeta. Riječ Božja, Božji vječni Sin je postao sin čovječji, „postavši nama sličan, obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,6), preuzeo je sve naše ljudsko stanje da bi uzdigao, prema onoj staroj otačkoj izreci: „Što nije uzeo nije ni izliječio.“ Preuzeo je i naše tijelo, da bi hodao ljudskim nogama, grlio ljudskim rukama, ljubio ljudskim srcem. Preuzeo je i našu ljudsku dušu, da bi ju obnovio i da bi u svome životu pokazao kako treba čovjek živjeti duhovnim životom. Ostvario je naše ljudske snove i čežnje za zajedništvom Boga i čovjeka, povezao je ljude među sobom, srušio je sve granice, „razdjelnicu koja ih je razdvajala pribio je na križ“. Kako da ne kličemo od radosti ove noći kad znamo da se rođenjem ovog Djeteta rodio novi svijet, da su svi ljudi dobili novu nadu i novi smisao!

            Kako da se, braćo i sestre, i mi ne veselimo kad smo primili Kruh živi koji je jedini kadar nasititi naše duše, ispuniti naša srca ljubavlju i darovati nas jedne drugima i Bogu samome! Primajući Kruh živi da i sami postanemo kruh za život svijeta, da se i mi – poput njega – damo lomiti za svoje bližnje, da se znamo žrtvovati i unositi mir i radost u živote naše braće i sestara, koji možda duhovno umiru u nemogućnosti da se izdignu iz svojih crnih razmišljanja.

            Ova je noć simbol tih crnih raspoloženja, u koja svi ponekad možemo zapasti, ali – ako vjerujemo u Kristovo rođenje, ako prihvaćamo dar Krista – „kruha Života za život svijeta“ – s njime možemo uvijek nadvladati tamu i mrak koji nas okružuje i koji želi ući u naše duše. U nama vlada svjetlo Kristovo, nas ne nose nikakve bajke, nas ne nadahnjuju priče, nas privlači i hrani sam Sin Božji koji je postao jedan od nas, čovjek Isus Krist, Isus Nazarećanin koji je rođen u Davidovu gradu Betlehemu.

            Budimo noćas poput pastira, oni koji čuju anđeosku pjesmu i slijede ju. Anđeli su, naime, čuli smo, pjevali: „Slava na visinama Bogu a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14) Ljudi dakle nisu proizvod neke sudbine i slučajnih procesa, jer tada bi se čovjek trebao osjećati usamljen i ni od koga voljen. Čovjek je voljeno biće! Sam je Bog sišao među ljude, toliko nas je ljubio! Nismo sami i nismo zaboravljeni. Nitko nas neće iz njegove ruke ugrabiti jer on je nas urezao u dlan svoje ruke, utisnuo nas u svoje srce. Biti čovjek znači biti ljubljeno Božje dijete. On se brine za nas i očekuje da prihvatimo njegovu ljubav i brigu. O toj Božjoj ljubavi govori nam sv. Pavao u poslanici koju smo slušali, kada kaže: „Očitovala se Ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi.“ (Tit 2,11) I nastavlja da nas ta Ljubav, tj. Krist Gospodin koji je Božje očitovanje nama ljudima, odgaja da se „odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu.“ (ib.)

            Kad noćas promatramo betlehemske pastire kako na poticaj anđela hrle u štalicu i nalaze – s Marijom i Josipom – „novorođenče gdje leži u jaslama“. Oni su našli Gospodina, nasitili su se Kruhom živim, povjerovali su anđelima i potom svima pripovijedali što su vidjeli. I evanđelist Luka izvješćuje da su se „svi divili onome što su im pripovijedali pastiri“ (Lk 2,18) Samo oni koji su svjedoci mogu biti navjestitelji Kristove radosti. Samo ako i sami gorimo, možemo zapaliti druge, naše bližnje koji su kao i mi željni istinskog Kruha, ne pokvarene hrane od koje se ne živi, već Onoga koji siti zauvijek.

            Kad promatramo noćas betlehemske jaslice i u njima Novorođenoga, ne ostanimo daleko poput Betlehemćana koji „nisu prepoznali čas Božjega pohođenja“. Nas je okupio upravo on sam, naš Spasitelj i mali Bog – Božić, Bog rođen kao malo dijete, pravi Bog koji je postao pravi čovjek, da nas obdari pravim istinskim životom. On nas je obasjao svjetlošću, prosvijetlio je oči naše duše, „radost umnožio, uvećao veselje… jer dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan… da poraste mir bez kraja.“

Tog istog Gospodina Isusa, koji je za nas u Betlehemu rođen i koji je za nas došao da nam se daruje kao Kruh živi, mi ćemo i noćas primiti u svetoj Pričesti. Euharistija je naime najizvrsniji susret s Kristom i zato mu se radujemo, svjesni da je on tu trajno s nama – Emanuel, s nama Bog.

Neka nitko noćas ne ode s ovog mjesta a da se ne pokloni Gospodinu poput betlehemskih pastira, neka nitko noćas ne ostane u tami, već primi Kruh živi koji će mu darovati novi život. Amen.