Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u subotu, 25. kolovoza u župnoj crkvi Sv. Lovre u Petrinji svečano misno slavlje tijekom kojeg je među kandidate za sveti red đakonata i prezbiterata primljen bogoslov Ivan Ćorić iz župe Rođenja BDM u Benkovcu, a podijeljene su mu i službe lektora i akolite.
U koncelebraciji su bili rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Anđelko Košćak, rektor Svetišta u Gori vlč. Paško Glasnović, povjerenik za pastoral mladih Biskupije vlč. Ivan Grbešić, župnik petrinjske župe Preobraženja Gospodnjeg vlč. Damir Ceković, župnik iz Hrvatskog Čuntića fra Petar Žagar i domaći župni vikar vlč. Hrvoje Zovko koji je na početku u ime župne zajednice i odsutnog župnika pozdravio biskupa.
U homiliji, biskup je podsjetio kako je upravo ovdje Ivan bio na pastoralnom praktikumu od prošle jeseni te je tako dobio priliku upoznati i ovu župu i Biskupiju. „Na neki način on je bolje upoznao vas i našu Biskupiju, a mi smo bolje upoznali njega. Danas taj zajednički put dobiva nešto novo: otvaraju mu se vrata prema đakonatu i prezbiteratu u našoj Sisačkoj biskupiji. Ivane, ti dobivaš priliku. Priliku se može dobro upotrijebiti i doći do cilja koji ona pruža, a može se i propustiti priliku. To ovisi sada o tebi. Dakako, i o Bogu, dapače najviše o Bogu i njegovoj milosti. No, Bog može surađivati samo s onim koji to želi, koji svoju slobodnu volju podvrgne njegovoj“, poručio je biskup kandidatu progovorivši u nastavku o njegovom putu koji ga je doveo do naše Biskupije.
Govoreći o današnjim čitanjima biskup je rekao kako nas ona pozivaju da i ovaj događaj i uopće sebe kao vjernike promotrimo u svjetlu Božje Riječi. „Prorok Ezekiel (Ez 43,1-7a) je i ne znajući unišao u Božji hram, mjesto gdje Bog prebiva. Tu je otkrio slavu Božju koja je ispunjala to sveto mjesto i čuo je Božji glas. Slika je to Crkve. U Crkvi Kristovoj prebiva Bog, u njoj je nazočan naš Gospodin Isus Krist. I u zidanoj crkvi, i još više u Crkvi, zajednici Kristovih učenika. Tu nam Bog progovara, tu od nas očekuje strahopoštovanje i suradnju. Bogu je stalo prebivati među nama ljudima, biti s nama. A do čega je nama stalo? Ne bismo li i mi, a posebno oni koji su pozvani na svećeništvo i žele se Bogu posvetiti, trebali biti svjesni da je to činjenica izvanredne veličine koja i nas uzdiže? No, možemo i sami biti dio Božjeg veličanstvenog života, ako smo svjesni svoje malenosti, nevrijednosti i istine“, rekao je biskup te dodao kako toga u evanđelju (Mt 23,1-12) očito nisu bili svjesni farizeji kojima Isus upućuje svoju otvorenu kritiku. „Njegova kritika je u tome što im predbacuje prijetvornost, želju za ljudskom hvalom i nedosljednost jer oni: ‘govore, a ne čine; vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli; sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide.’
Prijetvornosti se treba čuvati… sam Gospodin je to rekao kada je upozorio apostole da se čuvaju ‘kvasca farizejskoga’. Kako? Iskrenošću! Naime, govoriti jedno a činiti drugo jest prijetvornost, a govoriti ono što i činiš, je iskrenost. Zatim nedosljedno je tovariti drugima teške terete i obveze a sam u tome ne sudjelovati. To nije moguće u Crkvi! Da svećenik obvezuje svoje vjernike na poštivanje Božjega zakona, a on se sam toga ne drži. Takvo ponašanje vodi u propast… prije svega takvoga pastira koji bi tako postupao. I najgore je tu rečeno da farizeji sve čine samo zbog ljudske hvale. Jednom Isus reče (Mt 5) da su oni koji traže ljudsku pohvalu – zato što se mole, što poste ili daju milostinju – već primili svoju nagradu, no da pravi vjernik ne treba težiti za tim da ga ljudi hvale, nego da ga vidi Bog koji je u tajnosti. Može izgledati isto djelo, ali nije isto ako se čini iz različitih motiva: kada činiš dobro ne zato da te hvale ljudi, nego radi toga što to Bog traži, tada jedino možeš primiti Božju nagradu. Toga budi i ti svjestan, Ivane“.
U nastavku biskup je rekao i da nas Isus u Evanđelju uči kako oslovljavati jedni druge. „Farizejima je silno stalo da ih drugi zovu ‘rabbi – učitelju!’ Isus međutim ne pridaje važnosti tome, nego dapače zapovijeda da se njegovi učenici ne zovu nikako drukčije nego – braća! ‘Ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist’. Kako je to lijep tekst! O kada bismo ga i mi poslušali! Ali nije poenta samo u tome da se tituliramo: ‘brate, sestro’, nego još više da se takvima smatramo i kao takvi međusobno surađujemo, ne nadmećući se, ne tražeći povlastice, ne prisvajajući sebi atribute koji nam ne pripadaju. A što nam pripada? To da smo jedni drugima braća i sestre. Zapamtimo: Mt 23,8!“, zaključio je biskup.
Misno slavlje animirao je Zbor mladih Marijine Legije.
