Od 12. do 19. srpnja 2010. mladi Sisačke biskupije boravili su na Malom Lošinju u Domu sv. Martina u sklopu Animatorskog ljeta. U tjedan dana dvadesetero mladih iz sedamnaest župa Biskupije prolazilo je kroz kateheze i radionice koje su se odvijale pod geslom: Gospodine, daj mi da progledam (Mk 10,51). Duhovni voditelj mladima bio je vlč. Branko Koretić, povjerenik za pastoral mladih Sisačke biskupije, a na dva dana pridružio mu se i vlč. Antun Sente, katedralni župnik, i s. Patricija Mađer. Mladi su bili podijeljeni u tri grupe koje su vodile Anamarija Maly, Anita Cota i Nikolina Mesić.

Kateheze kroz koje se tih tjedan dana prolazilo bile su usmjerene na „progledavanje“, stoga je program i započeo tumačenjem evanđeoskog ulomka o izlječenju jerihonskog slijepca Bartimeja. Kako bi mladi, barem na trenutak osvijestili što to znači biti slijep, osmišljena je igra s preprekama u kojoj su jednoj skupini stavljeni povezi preko očiju, dok su ih oni drugi, bez poveza, vodili. Mladi su kroz analizu igre istaknuli kako im se čini da smo svi mi često u životu slijepci koji ne mogu ići kroz život sami i kojima je potrebno vodstvo drugih, prvenstveno vodstvo Boga. Promišljali su i o svojem hodu vjere, trenutcima svojih duhovnih sljepoća i, prateći liniju svoga života, došli do zaključka da se život uistinu sastoji od uspona i padova, ali da svaki pad označava onu točku koja pruža čovjeku mogućnost za novi rast, za novi napredak u vjeri.

Kroz katehezu o ozdravljenju uzetoga i četvorici koji su ga donijeli Kristu, mlade se željelo podsjetiti na važnost solidarnosti i osvijestiti im koliku odgovornost ima svaki vjernik koji u svakom trenutku svoga života, zahvaljujući svojim postupcima, može postati jedan od četvorice – onaj koji će dovesti ljude Kristu. Kroz zanimljivu igru omatanja stolica u paru te kroz prikaz kratkog filma pod nazivom Ravnoteža, mladi su vidjeli i kolika je važnost zajednice i kako je u zajednici uvijek važno, koliko god to bilo teško, prihvaćati drugoga. Osmislili su i deset zapovijedi zajedništva koje su prikazali kroz tri zanimljiva skeča.

Neočekivan i iznimno zanimljiv bio je Dan šutnje. Nakon što je vlč. Branko Koretić upoznao mlade sa životom sv. Maksimilijana Kolbe i žrtvom koju je taj svetac podnio, zadatak mladih bio je da od 10 do 16 sati provedu u šutnji, da promišljaju o životu sv. Maksimilijana, da razmatraju nad biblijskim tekstom u kojem Isus govori o ljubavi prema neprijateljima i da pola sata provedu pred izloženim Presvetim. Taj dan ostavio je veliki dojam na mlade, jer su se neki od njih tada prvi puta suočili s takvim tipom tišine, izolirali se od svih izvanjiskih smetnji i zavirili duboko u sebe.

Daljnje radionice bile su usmjerene na potragu za osobnim talentima, a sve je, naravno, krenulo od Biblije i od tumačenja Kristove prispodobe o talentima. Nakon tumačenja mladi su trebali tražiti sakrivene papiriće s ispisanim talentima, čime im se željelo pokazati kako je teško pronaći talente i kako u toj potrazi, kao i u igri, čovjek treba biti motiviran, uložiti napor i trud, otvoriti oči, ponekad i mijenjati strategiju jer možda svoje talente traži na krivom mjestu. Nakon potrage, mladi su trebali ispisati svoje talente na papir, doslovno se suočiti s njima, osvijestiti ono što je dobro, kvalitetno i vrijedno u njihovim životima, ono što može izgraditi i njih i zajednicu kojoj pripadaju, a nakon toga, na temelju tih talenata, osmisliti oglas koji bi trebao potaknuti nekoga da ih pozove na razgovor na posao. Kao kulminaciju cijele priče s talentima, svaka je grupa trebala „osnovati“ firmu i to na temelju talenata prisutnih u grupi, dati joj ime, odrediti njezinu djelatnost, članove tima i njihove funkcije te svim sudionicima prezentirati svoj rad.

Na kraju su se mladi podijelili u četiri skupine (literarna, fotografska, glazbena i dramska) i svaka je od njih na svoj način dala sintezu tjedna provedenog na Lošinju.

U nedjelju je organiziran izlet na Ilovik gdje su mladi još više produbljivali svoje poznanstvo i jačali svoje zajedništvo.

Na Malom Lošinju je kroz tjedan dana svaki dan započinjao molitvom. Molilo se prije i nakon svakog obroka. Svaki dan se slavila sveta misa, a u četvrtak je nakon sv. mise bilo klanjanje. I nitko se nije požalio da mu je to previše duhovnosti za opuštene ljetne dane. Naprotiv, mnogi su mladi u večernjim satima, prije nego bi otišli na spavanje, provodili vrijeme u kapelici u razgovoru s Kristom. Svaki trenutak svakoga dana bio je ispunjen i osmišljen. Bilo je vremena za duhovna promišljanja, za različite igre koje su svojim sadržajem pratile kateheze, za kupanje i sunčanje, za tišinu i glasan smijeh.

I bilo je divno u tih tjedan dana gledati kako su se mladi po radionicama otvarali jedni drugima, dijelili s onima koje poznaju samo nekoliko dana neke od svojih najintimnijih iskustava. Time su pokazali koliko vjeruju jedni drugima. Bilo je divno gledati i kako žrtvuju svoje slobodno vrijeme za kupanje kako bi što kvalitetnije osmislili zadatak koji je bio pred njima. Time su pokazali svoju odgovornost, predanost i upornost. Bilo je divno slušati kako izbjegavaju podjele na one iz Siska, one iz Kutine, one iz Ilove… Time su pokazali koliko cijene i razumiju zajedništvo. Kao vrhunac svega, bilo je divno gledati kako pristupaju sakramentima i kako svaki dan raste broj onih koji su bili na ispovijedi i koji su se pričestili na sv. misi. Time su pokazali da su iznimno čvrst temelj na kojemu se može graditi snažna, vedra i mladenačka budućnost Sisačke biskupije.

Naposljetku, bilo je divno promatrati kako su progledali, i kako smo i mi, nešto stariji, ponovno progledali uz njih…

Nikolina Mesić