Homilija na blagdan svetog Lovre đakona (10. kolovoza 2010.)

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan svetog Lovre đakona
utorak, 10. kolovoza 2010.
Župna crkva sv. Lovre, Petrinja

 

Dragi moji Petrinjci!

        Najprije vam želim svima od srca čestitati blagdan sv. Lovre, zaštitnika župe i grada Petrinje. Također vam želim čestitati na podignutim i danas blagoslovljenim vitrajima sv. Cecilije, sv. Katarine, sv. Benedikta, sv. Roka, Preobraženja Gospodinova, sv. Ivana Nepomuka, Uzvišenja Sv. Križa, te svetih apostola Petra i Pavla. Posebno zahvaljujem gosp. župniku i dekanu Mariju Miglesu na trudu oko toga. Zbog toga je danas njegova ali i vaša, i moja, radost velika. Često znam reći kako na žalost u ponovno podignutim crkvama u našoj ponovno uspostavljenoj Biskupiji uglavnom vlada praznina, jer su podignute porušene crkve, ali nije bilo moguće vratiti onaj inventar koji je uništen. Ipak, malo po malo, vrijednim nastojanjem župnika i naših vjernika, uz suradnju dobrih ljudi, vraća se sjaj unutrašnjosti našim crkvama. Bogu hvala na tome.

         Danas smo doista ovdje prije svega upravo zato, da zahvalimo Bogu. Zahvaljujemo mu na postojanju, što smo preživjeli rat koji je želio zatrti hrvatsko i katoličko ime na ovim prostorima, ali Božjom milošću to se nije dogodilo. Zahvaljujemo mu što je naš narod opstao, što živi u miru. Zato su najzaslužniji naši poginuli branitelji, kojih se danas s osobitom ljubavlju sjećamo.

         Rekao bih vam, dragi Petrinjci, kako je potrebno njegovati sjećanje na prošlost da bismo cijenili sadašnjost i gradili ispravnu budućnost. Naime, danas mnogi žele izvrnuti činjenice i prikazati ih onakvima kakve one nikada na ovim prostorima nisu bile. Mi ipak pamtimo, i zato smo odgovorni prenijeti to novim naraštajima.
         Pozvao bih vas osobito na njegovanje istine, na njegovanje ponosa i na njegovanje zahvalnosti.

         Započeo bih ovo razmatranje prisjećanjem na to zašto je sv. Lovro postao zaštitnikom Petrinje. Bilo bi dobro da to znaju sva djeca ovoga grada. Riječ je o tome da je stara Petrinja, koja se spominje već u 13. stoljeću, u prvom popisu Zagrebačke biskupije iz 1334. godine spomenuta kao: „Ecclesia sancti Stephani regi – Crkva svetog Stjepana kralja“. Dakle, tada je zaštitnik Petrinje bio sv. Stjepan. No, Turci su 1591. opustošili cijeli ovaj kraj, te su spalili i porušili i Petrinju. Ipak, to nije dugo trajalo, te su godinu dana nakon slavne pobjede kod Siska koja se dogodila 22. lipnja 1593. naši pređi osvojili tursku tvrđavu na ušću Petrinjčice u Kupu i tu podigli novu Petrinju. Zbilo se to upravo 10. kolovoza 1594. godine. Zbog dana kad je hrvatska vojska ovdje pobijedila osmanlijsku podignuta je najprije drvena, a potom i zidana crkva u čast sv. Lovre, te je uskoro on postao novi zaštitnik Petrinje. Prijašnja, u ratu 1991. godine srušena crkva sv. Lovre, bila je podignuta 1780. godine – stajala je tu, dakle, više od 210 godina, a onda su došli neki novi osvajači s istoka i srušili tu crkvu, spalili Petrinju i što pobili što protjerali naš narod, dok nije Petrinja konačno oslobođena 6. kolovoza 1995. godine.

         Zato mi je osobito drago, dragi Petrinjci, da je među novim vitrajima na crkvi sv. Lovre – s prikazima svetaca koji su imali i ponovno imaju svoje kapele u Petrinji i okolici – također i prikaz Preobraženja Gospodnjega, budući da je na taj blagdan 1995. Petrinja oslobođena. I kao što je bio važan dan za Petrinju 10. kolovoza 1594., tako je nama danas važan i datum 6. kolovoza 1995. I stoga izražavam nezadovoljstvo i čuđenje, kako je moguće da se u ovoj našoj hrvatskoj državi, ta slavna hrvatska pobjeda od nekih ljudi proglašava danom poraza? Suprotstavljaju se narodi pa se tvrdi da Hrvati slave, a Srbi tuguju. A to nije točno, jer i mnogi Srbi, ali i Mađari, Talijani, Romi, Česi i drugi domoljubni i istinitoljubivi ljudi slave, dok na žalost i neki Hrvati tuguju. Riječ nije o ovom ili onom narodu, već o onima koji su na strani pravde i onima koji su na strani nepravde. Pitamo se, ako neki ne vole ovu zemlju, zašto u njoj žive?

Zar da ju ponovno ruše? Dakle, da bi se moglo objektivno promotriti što se sve ovdje događalo, valja nam ljubiti istinu! Samo na istini moguće je graditi budućnost. Tko niječe istinu i bijelo proglašava crnim, a crno bijelim, nije od Boga, ne gradi dobro, već zlo.

Braćo i sestre, današnji blagdan sv. Lovre, i događaji koje spominjemo, trebaju u nama buditi osjećaje ponosa i zahvalnosti. Mi smo Bogu zahvalni jer je njegovo djelo što smo ponovno u slobodnoj Petrinji i što je naša domovina Hrvatska oslobođena. Na branitelje naše, na naše poginule i ranjene, na slavnu pobjedu Davida protiv Golijata, mi smo ponosni. Znate, bio sam ove nedjelje u Sinju, i ujutro predvodio misu za alkare na sinjskoj tvrđavi, gdje je 1715. godine obranjen grad Sinj. Upravo se na tom mjestu ovila slavna i čudesna obrana grada, kada je preko 50 tisuća Turaka osvajalo grad u kojem je bilo svega tisuću ljudi, od čega samo 700 branitelja. Grad je čudesno obranjen jer su se branitelji odlučili radije na slavnu smrt negoli na nečasnu predaju, i jer su se utekli u zaštitu Presvetoj Bogorodici, moleći ju da obrani grad. I čudo se dogodilo. Nakon sedmodnevne opsade na blagdan Velike Gospe napadači su se razbježali, ostavljajući svoje mrtve i svoju silnu ratnu opremu. U spomen tog čudesnog događaja, na kojem Sinjani zahvaljuju svojoj zaštitnici Gospi Sinjskoj, trči se već 295 godina viteška igra alka. Slušao sam prijenos te igre, i poslije izvještaje u medijima o tome, i čudio se kako to da nitko ne spominje Gospu i njezinu pomoć, kako to da se taji da se to obilježava čudesni događaj koji se zbio na Veliku Gospu 1715. Kao da se taj naš narod želi mentalno eutanazirati! Kao da mu se želi izbrisati memorija, kao da toliki silni hodočasnici ne znaju zašto i komu zahvaljuju već 295 godina! Jednako bi tako bilo nepošteno kada se mi danas ne bismo spomenuli zašto slavimo sv. Lovru, te da se upravo na današnji dan, prije točno 416 godina dogodilo oslobođenje Petrinje od Turaka! Također mi se spominjemo i 15. godišnjice kako je Petrinja oslobođena nakon velikosrpskog osvajanja i rušenja. Amnezija memorije bila bi pogubna do te mjere da više ne bismo znali ni što je dobro, ni što je zlo, ni tko smo ni kome pripadamo. Znaju naši neprijatelji i danas da bi brisanje pamćenja izazvalo rasulo naroda. No, mi to ne smijemo dopustiti, zato jer je to izvor našeg ponosa i našeg identiteta. Zahvalni smo sv. Lovri koji je postao simbol slobode naše hrvatske Petrinje.

         Kad razmišljam o sv. Lovri, ne mogu ne razmišljati o slobodi. Ovaj je blagdan eminentno blagdan slobode. Naši stari visoko su cijenili slobodu, jer ne bi inače blagdan sv. Lovre, dan kad je oslobođen ovaj grad, izabrali za svoj blagdan i blagdan grada. Sloboda je „najveći dar što višnji nam Bog je do“, pjevao je još Ivan Gundulić. Kad se slobodu želi uspoređivati s čovjeku najdragocjenijom imovinom, zlatom i srebrom, mora se ustvrditi: „Svo blago, srebro i zlato, nisu ništa“ u usporedbi sa slobodom. Čovjek ili je slobodan ili nije čovjek. Tako i narod. Narod ne može opstati ako je podjarmljen, ako nije slobodan. Međutim, tu su slobodu na različite načine interpretirali različiti vlastodršci, oni koji su željeli vladati narodima. Često su oduzimali slobodu, ali su znali prikazivati to kao veliko oslobođenje. Upravo režim koji je tako krvavo završio u našoj zemlji, volio se kititi da je donio „slobodu narodu“, da je njegovo krvavo ustoličenje bilo oslobodilačka borba, oslobođenje. Sjećam je i ovdje jedne anegdote koju je ispričao pok. kardinal Franjo Kuharić – komu, vidio sam, otvorena je i izložba prigodom ovog Lovrenčeva u Petrinji. On je kao župnik poslije drugog svj. rata vodio svoje hodočasnike na Mariju Bistricu, a putovali su vlakom. I narod je spontano počeo pjevati marijanske pjesme. U vagon je utrčao milicajac i počeo zviždati te vikati: „Stanite, tišina, nema pjevanja!“ Jedan stariji hodočasnik zapitao ga je: „Kako to, pa mi smo uvijek na putu u Bistricu pjevali?“ Milicajac je, valjda ne znajući što govori, uzvratio: „To je bilo prije, ali sada više ne može jer je došla – sloboda!“ O kakvoj se slobodi radilo svjedoče stotine tisuća grobova naših ljudi. Sjećam se svjedočanstva što sam ga čuo od mons. Marijana Radanovića koji je 1946. došao za župnika u Hrastovicu, a ja sam mu prije 25 godina postao kapelan u Karlovcu. On mi je pričao da gotovo nije bilo kuće u hrastovičkoj župi koja nije oplakivala nekoga od svojih ukućana koji su bili, što u ratu, što još više poslije rata, ubijeni. To je bila sloboda? Dakako, da nije. Ali strahom se vladalo narodom, pa su oni koji su bili dio tog terora naučili tako postupati te su istu metodu nastavili primjenjivati i danas. Uvjeravaju nas kako je komunizam započeo borbu za slobodu našega naroda što je Domovinski rat dovršio. No, treba jasno reći da je to laž! I treba reći da je crvena zvijezda simbol neslobode i najvećega zla koje se dogodilo našemu narodu. Pod tim su znakom ubijani i naši branitelji Petrinje, pod tim je znakom bila srušena na ovom mjestu stara crkva sv. Lovre. Stoga neće biti mira ni napretka našemu narodu ako se to zlo jasno ne osudi i jednom zauvijek ne odbaci, što njegovi pobornici ne žele. U apsurdu klanjanja Zlome, oni slave godišnjice pomora našega naroda, tako da se pitamo, gdje će se s time stati, što je sljedeće? Međutim, oni zaboravljaju da naš narod nije narod robova nego narod slobodnih pojedinaca, a tu je slobodu stekao upravo po vjeri u Krista i po primjeru njegovih svetih mučenika.

         Kada danas slavimo sv. Lovru, tada smo zagledani u tog mladića koji je u 3. st. za vrijeme Valerijanova progonstva u Rimu, kao đakon pape Siksta II., četiri dana nakon papinog mučeništva podnio smrt jer se nije htio odreći vjere u Krista. Pitamo se, je li bio slobodan car Valerijan, koji se bojao da će ga kršćani ugroziti te ih je dao ubijati, ili sveti papa Siksto i njegov đakon Lovro, koji su se radije odrekli zemaljskog života negoli Krista? Nije li to najveća sloboda, kad se život polaže iz ljubavi za prijatelje, kako nas je Gospodin Isus učio? Slobodan od bilo kakvog osobnog interesa, nenavezan ni na što, željan samo služiti Kristu i ne odreći ga se ni pod koju cijenu – nije li to izraz vrhunske slobode, braćo i sestre?

         Čuli smo današnju Riječ Božju. U poslanici Korinćanima sv. Pavao kaže da Bog voli vesela darivatelja – jer „tko sije obilato, obilato će i žeti“, veli. Nije li redak: „Rasipno dijeli, daje sirotinji, pravednost njegova ostaje dovijeka“ primjenjiv upravo na sv. Lovru? Ta on se kao đakon brinuo za rimsku sirotinju, i kad je sudac zatražio da mu preda blago Crkve, on mu je doveo skupljene siromahe grada Rima, govoreći: ovo je blago Crkve! I nama se, dragi vjernici, brinuti za siromašne, za one koji trebaju našu pomoć, našu ljubav. I to treba biti rasipno, tj. obilato i s radošću, veselo. Pitamo se, nije li onda bilo suludo poći u smrt, kad je toj sirotinji toliko trebao? Da, bilo bi tako, kada bismo na život gledali samo očima zemaljskim. Ali gledajući Božjim očima, znamo, život je vredniji od imanja i hrane i odjeće, njegova je vrijednost u duhovnoj unutarnjoj snazi koja dolazi od vjernosti Bogu i čovjeku. Vjernost je zapravo drugo ime za slobodu. Ustrajati u ljubavi, ne odreći se prijatelja baš kad je to najteže, znači vjernost. U vjernosti je čovjek najslobodniji. Mi trebamo danas, braćo i sestre, takvih slobodnih ljudi, koji su vjerni sebi, bližnjemu i Bogu jedinome. Ima li još ideala na zemlji, tada su oni vidljivi upravo u toj spremnosti da se i vlastiti život izloži za druge. Ne, ne možemo proglasiti našu borbu za slobodom, u kojoj su borbi živote dali naši najbolji sinovi i kćeri, pothvatom mržnje ni zatorom nevinih. Nevini su se branili i – upravo čudom Božjim – obranili. Kad spominjemo kardinala Franju Kuharića, onda se podsjetimo da je upravo on rekao nakon Oluje: „Mi smo doživjeli čuda koja nam je Bog učinio. Prvo je da su nas priznale zemlje koje to nisu željele. Drugo je čudo bilo da smo se oslobodili, a okupirala nas je daleko jače opremljena vojska.“ Tako je govorio Božji čovjek. I dodao bih: treće će čudo biti da opstanemo, da se ne posvađamo i ono što nam je Bog tako velikodušno darovao, sami ne upropastimo. A kako ćemo to uspjeti?

         Braćo i sestre, jedino ako se ugledamo u današnjeg sveca mučenika đakona Lovru. Slobodni da sve na zemlji podredimo Bogu pa ako treba i izgubimo, zadobit ćemo vječni život i – opstati i na zemlji. Samo narod koji se u Boga pouzdaje živi i gradi budućnost.

         Gospodin je, čuli smo, u Evanđelju progovorio o paradoksu pšeničnog zrna: „Ako ne umre, ostaje samo. A ako umre, donosi obilat rod.“ I nama se boriti za ono što je dobro, u tome ustrajati i biti spremni sve izgubiti, samo da Boga i svoju dušu ne izgubimo. Ako smo tako slobodni, tada je sigurna naša budućnost, tada je sigurna budućnost i Petrinje i Hrvatske!

         Istina, ponos, zahvalnost Bogu i pravednoljubivim ljudima, sloboda i ljubav – to je naš put. Sveti Lovro, moli za nas! Amen.

Pin It on Pinterest