Na blagdan Uzvišenja Svetog Križa, 14. rujna 2025., slavlje istoimenog zaštitnika Župe u Križu uveličala je podjela Sakramenta Svete Potvrde krizmanicima.

Za djelitelja Sakramenta Svete Potvrde, Biskup Sisačke biskupije Vlado Košić ove je godine ovlastio kancelara biskupijske kurije mr. sc. Janka Lulića, koji je i u subotu, uoči Križeva, u župnoj crkvi u Križu služio Svetu misu. Bila je to ujedno i prigoda za ispovijed, ispit savjesti, prvenstveno krizmanicima, njihovim kumovima, roditeljima i svima potrebitima.

U svečanom slavlju Svete mise, na patron Župe Uzvišenja Svetog Križa, sudjelovalo je više svećenika iz okolnih župa, a liturgijsko slavlje obogatilo je i liturgijsko pjevanje župnog zbora, na koru ove prelijepe i velike crkve u Križu.     

Župnik Župe Uzvišenja Svetog Križa, vlč. Božo Pinjuh toplim riječima dobrodošlice obratio se i pozdravio sve nazočne svećenike, posebno djelitelja Sakramenta Svete Potvrde Janka Lulića i  krizmanike, kao i njihove kumove, roditelje te sve okupljene na Svetoj misi.

Prije početka misnog slavlja, ispred roditelja krizmanika, prigodnim pozdravnim riječima, svećeniku Janku Luliću, obratila se Ivana Lučić, dok je po završetku obreda podjele Sakramenta ispred svih krizmanika, lijepim riječima zahvalio David Lizatović.

U svojoj propovijedi, vlč. Lulić istaknuo je kao zanimljivost „da na ovaj Sveti dan kada proslavljamo blagdan Uzvišenja Svetog Križa, koji je ujedno i blagdan ove Župe,  molimo zaziv Duha Svetoga za krizmanike, da prime Njegove darove, dok s druge strane razmatramo snagu križa… Što mi kao vjernici, kada častimo Kristov križ, možemo vidjeti u Kristovu križu i u Bogu koji je uzeo našu ljudsku narav, koji je na sebe preuzeo naše grijehe, da bi izliječio njih i našu oholost. Mi smo toliko griješili, zapeli u svojoj oholosti u grijehu da smo Boga prisilili da uzme na sebe križ. I svaki puta kada gledamo Kristov križ, trebamo se sjetiti svojih grijeha. Čovjek ne priznaje svoje grijehe ili misli da ih nema ili što je vrhunac ljudske gluposti, počne svoje grijehe proglašavati svojim vrlinama. Bog nije morao na tako ponižavajući način doći na svijet i za nas dati život da bi izliječio naše griješe i našu oholost. Mogao je reći da smo si sami krivi, sami se izvlačite, vi ste sami odgovorni za svoje grijehe, zaslužili ste da vas ti grijesi upropaste, ali Bog tako nije mogao niti želio govoriti. Stoga, kad gledamo križ, gledamo najveću milost koju ovaj svijet pamti, to je Božja ljubav prema čovjeku. On je odlučio postati ne samo čovjekom, nego robom. Bog nije odlučio postati kraljem, moćnikom, nego je odlučio doći na svijet kao sluga, kao rob, nama služiti i dati život za nas. Tako nam Kristov križ govori o Bogu, koji je u velikoj ljubavi prema nama postao malen, skroman.

On, trajni lik Božji nije se držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik..dakle, suprotnost od onoga čemu mi težimo.

Uz spoznanje bezgranične Božje ljubavi, naglašava se i važnost spoznaje strpljivosti. Križ je škola strpljivosti u kojoj se slama moć zla nestrpljivosti. Po Križu dobivamo potreban mir u srcu, kako bi mogli svojim mirom i strpljivošću kršiti moć zla, koje silno udara u naše odnose, osobito obiteljske i znati kako s tom strpljivošću donositi promjenu u nestrpljivom svijetu. Kristov nas Križ uči strpljivosti kako bismo prihvatili ovozemaljsku stvarnost koja nikada nije „crno bijelo“, već isprepleteno različitim situacijama koje ne možemo predvidjeti. Zato je pogled na Kristov križ podvig, jer osvješćuje da niti jedna nedaća ovoga života ne traje vječno i da ne dolazi bez razloga, već ima svoj smisao, iako ga možda u tom trenutku ne vidimo; zato svaki problem ili tešku situaciju gledajte s perspektive Kristova Križa. Vjerujte mi, bit će vam tada lakše se nositi; utoliko lakše što će vam Križ posvijestiti činjenicu da i sami na ovoj zemlji ne ostajemo vječno, već da je ovo vrijeme, ono kratko privremeno hodočašće prema Vječnosti. Ovozemaljska stvarnost svojevrsni je Veliki petak, ali ne smijemo zaboraviti da ni Uskrsnog jutra nema bez Velikog petka. Na kraju, jedan praktični savjet: ne zaboravimo koliko je važno isticati raspelo u svom domu i sebe obilježiti znakom križa.“

Krizmanicima se vlč. Lulić završno obratio iskrenim priznanjem odraslog čovjeka, u smislu da se ne može znati s kakvim će se sve životnim iskušenjima morati susretati u budućnosti, jer poteškoća će biti, one su korisne i nužne, život je takav, ali zato je važno u sebi nositi snagu Duha Svetoga da bi se mogli nositi s poteškoćama u životu..“kada nas Božji duh vodi prije ćemo naći izlaz iz svake životne nevolje“, ustvrdio je na kraju propovijedi vlč. Janko Lulić.