Preč. Janko Lulić, kancelar
Govor na predstavljanju zbornika “Caritas omnia sperat”
Sisak, 5. veljače 2024.
Preuzvišeni oče biskupe Vlado, cijenjeni predstavljači Zbornika, profesorice Kovač, profesore Tanjiću, uvaženi i dragi gosti, predragi u Kristu.
Starozavjetni autor mudro nas poučava kako Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme…tako se na životnoj stazi isprepliću rađanje i umiranje, rušenje i građenje, smijeh i tugovanje, bacanje i sabiranje, šutnja i govor, mržnja i ljubav. Sve nabrojene okolnosti nisu strane niti jednom čovjeku koji je Božjim voljom zakoračio u ovozemaljsku stvarnost. Ono što nas razlikuje jest perspektiva iz koje na spomenute stvarnosti gledamo. Upravo taj pogled čini svakog pojedinca osobitim, posebni, drugačijim. Njegova osobna povijest, kao kap ulijeva se u slap životnog toka koji teče pred njim i najčešće ga odvodi u smjeru suprotnom njegovim željama i očekivanjima. Tada se u njemu pojavljuje i ona čežnja za odgovorom koju je još i pjesnik izrazio riječima: što u tom slapu znači moja mala kap. Svjestan da nije plod slučajnosti niti spleta okolnosti, prepušten sebi i vlastitim domišljanjima, pojedinac svoj odgovor traži izvan sebe, točnije iznad sebe. Traži ga na svojem izvoru, u Onome čiji se pogled zaustavio na njegovoj maloj kapi. I dok pojedinac, čovjek, kroz čitavu svoju povijest vodi bespoštednu borbu u utrci s vremenom, njegov izvor ga uči kako se životna stvarnost ispravno može vidjeti tek kada se zastane. Uistinu, ljepotu prirode, svega onoga što nas okružuje prepoznajemo tek onda kada zastanemo i kada se zagledamo. Tek tada možemo primijetiti kako se i poljski ljiljan zaogrnuo u ljepotu kojom se niti kralj u svojoj slavi ne zaodjenu, kako nas uči Vječna Očeva Riječ.
Pa kada je ljepotu prirode nemoguće uočiti bez nužnog zaustavljanja ili barem usporavanja hoda, koliko je tek nemoguće ispravno uočiti čovjeka, ako se pred njim ne zaustavimo. Možda je i to razlog zašto tako olako prelazimo preko života, kako tuđih, tako i vlastitih.
Kao da smo dopustili da on za nas postane nešto uobičajeno, nešto što se samo po sebi mora događati, na kraju na nešto na što polažemo pravo, a da pri tome gubimo iz vida činjenicu kako je on dar, kako smo darovani sebi samima, ali i jedni drugima. Zato nam i različite obljetnice, ali i iznenadni događaji, žele pojačati svijest darovanosti ljudskoga života na zemlji, ali još više potrebu zahvalnosti za taj isti dar.
Uostalom, i sam Gospodin, ostajući među nama, ukazao nam je da je potrebno zaustaviti se, zagledati, zahvaljivati. Ništa od toga ne možemo učiniti ako i dalje nastavljamo životom juriti, ne prebirući pri tom u srcu trenutke i osobe koje susrećemo na životnim putevima.
Zato se večeras želimo zaustaviti, zagledati, ali i zahvaliti za život i rad konkretnog čovjeka, biskupa Vlade, koji se utkao u živote i svih nas ovdje prisutnih. Svoju osobnu povijest dijelio je i dijeli s našom, kao sin, brat, učenik, školski kolega, svećenik, predavač, biskup. Njegov životni hod započeo je u na sjeveru naše domovine, u Družbincu (župa Petrijanec), a nastavljao se u Zagrebu, prvo u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu na Šalati, te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Božji promislom, te odlukom njegovog tadašnjeg ordinarija, a sada sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, njegov dušobrižnički rad započinje u Karlovcu – Dubovcu, nastavlja se u Zagrebu – Španskom, a kasnije i u našim krajevima, Hrastovici i Petrinji/Mošćenici. Vrijeme je to velikih i turbulentnih promjena, ostvarenja stoljetnog hrvatskog sna, stvaranje Lijepe nam domovine Hrvatske. Poput starozavjetnih proroka, on svjedoči mukama naroda koji se teško oslobađa iz ropstva sistema koji je godinama na suptilan i podmukao način želio ovladati dušama. Kako i sam svjedoči, u tim trenucima na stvarnost i strahote ratnih nedaća gledao je optikom crkvenosti i ljudskosti, a poput brižnog pastira stada nije dopustio da se taj dio povijesti u njegovu srcu prekrije nanosima prašine zaborava, već ga je zabilježio s ljubavlju i s dubokim poštovanjem prema svima onima čija se osobna sudbina duboko upisala u njegovu.
Osim u srcu, muke i patnje koje je tada dijelio s povjerenim mu narodom, ostavio je zabilježene i u zapisima s prve crte. Po završetku obrambenog, Domovinskog rata, nastavlja svoj životni i svećenički put u Zagrebu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu kao asistent pri Katedri dogmatske teologije, gdje je je obranio doktorsku disertaciju pod vodstvom red. prof. dr. sc. Ivana Goluba. Sami biografski podaci ne bi izazvali toliko zanimanje kada ne bi znali i vjerovali da je ipak njihov autor sam naš Gospodin. Tako se 29. prosinca 1998. godine, Božjim promislom, te odlukom danas sv. Pape Ivana Pavla II. morao naš svečar otisnuti na jednu novu katedru. Primarno pomoćnog biskupa zagrebačkog i naslovnog biskupa Ruspe. Tu odgovornu službu vršio je revno deset godina, vođen svojim geslom Caritas omnia sperat (Ljubav svemu se nada) te mnogima i od nas podijelio sakramente Potvrde, kao i službe lektora i akolita u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Tada još nismo ni sami znali, a vjerujemo niti on, da će Božjim promislom biti i naš zareditelj u prvom i drugom stupnju sakramenta sv. Reda, u ponovno uspostavljenoj Sisačkoj biskupiji. Još i danas ostaju svježe u sjećanju slike trenutka kada je prilikom završetka đakonskog ređenja u Zagrebačkoj katedrali, 05. prosinca 2009. godine, tadašnji apostolski nuncij u RH Mario Roberto Cassari pročitao svečani proglas o osnivanja dviju novih biskupija, sa sjedištima u Sisku i Bjelovaru. Tadašnji rimski prvosvećenik, nedavno preminuli papa Benedikt XVI., za prvog ordinarija ponovno uspostavljene Sisačke biskupije imenovao je upravo biskupa Vladu. Tih dana morao se naš svečar otisnuti ponovno na jednu novu katedru, povjerene mu biskupije čiji teritoriji mu nije bio nimalo nepoznat. Suočavanje sa novim izazovima, jednog po mnogo čemu specifičnog kraja, na čijem se tlu više ratovalo nego mirovalo, nisu bili zaprjeka da se u ponovno uspostavljenoj biskupiji, dodirnu ruke njezinih vjernika i njihova pastira. Započinje jedna nova životna etapa u gradu na tri rijeke, između Banovine, Moslavine, Posavine i Pokuplja, dijela Korduna i Vukomeričkih Gorica, na kojima se počinje graditi živa Crkva, stavljena pod zaštitu Sv. Kvirina i bl. Alojzija Stepinca.
Tu su i nova duhovna zvanja, novoosnovane župe, svetišta, kao i mnogi uredi i povjerenstva kojima se željelo uskladiti rad i djelovanje, te mnoge aktivnosti kojima se izgrađivalo još veće zajedništvo mjesne crkve sabrane oko svoga biskupa. Iako je već petnaest godina prošlo od njegova ustoličenja, biskup Vlado ponovno se, zajedno sa svojim vjernicima, morao suočiti sa novom nedaćom, ovoga puta posljedicama razornog potresa koji je krajem 2020. godine teško ranio veliko područje povjerene mu biskupije. Kao i prije tridesetak godina, tako i sada morao je gledati teškoće i ranjenost ljudi i mjesta, razrušene kuće, teško oštećene crkve, kapelice, župne kuće. Jauk naroda duboko je ponovno utisnut u njegov život, a briga i ljubav za duhovnu i materijalnu obnovu prvotne su nakane njegovih molitava koje upućuje Gospodinu. U nakani da se još više učvrsti zajedništvo ranjene biskupije, 26. studenog 2022., molitvom prve večernje u bazilici Sv. Kvirina u Sisku, biskup Vlado otvara i biskupijsku sinodu čije plodove tek očekujemo i prepuštamo ih s punim pouzdanjem u Božje ruke.
Ipak naše biografije, naše osobne povijesti, nisu plod naših djela ni sposobnosti, njih i dalje brižljivo zapisuje ruka Onoga koji nas nije ostavio prepuštene na milost i nemilost jurnjave s vremenom u kojem se opet isprepliću rušenje i građenje, smijeh i tugovanje, rađenje i umiranje.
Vjerujemo da će i ovaj Zbornik čijem predstavljanju večeras nazočimo ostaviti jedan upečatljiv trag, ne samo u progledu znanstvene i kulturne perspektive, već i u prizmi ogleda o životu konkretnog čovjeka, njegove osobne povijesti koja će ostati zapisana za budućnost novih naraštaja kojima ćemo, prije ili kasnije, morati prepustiti svoje mjesto u vremenu, da i sami znadu zastati, zagledati se i zahvaljivati.
Dragi preuzvišeni oče biskupe Vlado, 25 godina u životu jednoga čovjeka, možda naizgled nije mnogo, no ako pažljivo promotrimo biografije ljudi, vidjet ćemo kako se u tom vremenskom okviru pojedinac rađa u obitelji, proživljava djetinjstvo i mladost, školuje se ili zapošljava, odlučuje za život u braku, svećeništvu ili redovništvu. Kroz 25 godina pojedinac donosi možda najvažnije odluke koje u bitnom obilježavaju njegov životni hod. Možda 25 godina izgleda kao jedna kap, ali svakako ni malo beznačajna u velikom slapu života. Stoga dok Bogu zahvaljujemo za Vaših 25 godina služenja u punini Svetoga Reda, želimo Vam obilje Božjeg blagoslova kako bi svoju službu i dalje nastavili vršiti predano na sve veću slavu Božju i na dobro svih, povjerenih Vam vjernika. A za onih 65 godina Vašeg životnog hoda, što Vam više poželjeti nego da Vas Svemogući Bog blagoslovi dobrim zdravljem, mirom i radošću u srcu i duši. Svoje želje i nakane za Vas stavljamo pod moćni zagovor Marije Bogorodice, Sv. Kvirina i bl. Alojzija Stepinca.