Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na vanjskoj proslavi blagdana sv. Ivana Pavla II.
Poznanovec, 19. listopada 2025.

Dragi župniče Marko, dragi vjernici župe Mače i ovog mjesta Poznanovec, zahvaljujem na pozivu i radujem se ovom zajedničkom slavlju Vašeg zaštitnika sv. pape Ivana Pavla II.

Čestitam vam blagdan svetog zaštitnika, premda on u kalendaru dolazi ove srijede no vi ga svečano slavite danas!

Čestitam vam na izboru ovog svetog pape, našeg najvećeg prijatelja i zaštitnika koji je volio naš hrvatski narod i puno učinio za nas. Osobno mogu posvjedočiti kako je on 1998. mene imenovao biskupom, pomoćnim zagrebačkim biskupom te mi prvom prigodom kad smo se sreli na posjeti hrvatskih biskupa Ad limina 1999. darovao ovaj prsni križ koji rado nosim i njega se sjećam. I prošli sam tjedan na nacionalnom hodočašću u Rim posjetio baziliku sv. Petra i došao pred njegov grob i molio ga preporučujući sebe osobno, moju Sisačku biskupiju i sav hrvatski narod.

Njegov je pontifikat započeo 16. listopada 1978. kad su ga kardinali izabrali i kad je bijeli dim javio da imamo papu. Kada je pak 22. listopada na svojoj nastupnoj misi govorio, rekao je poznatu poruku koja još odzvanja u našim srcima: „Ne bojte se! Otvorite vrata svog srca Isusu Kristu!“ Govorio je svima, a posebno mladima kojima je ove riječi često ponavljao. I nama bi danas sigurno to rekao: ne bojte se! Ratovi su oko nas, nesigurnost vlada i posvuda problemi u društvu, ali niste sami, s vama je Krist. To podsjeća na riječi našeg svetog blaženika kard. Alojzija Stepinca: „Ako vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih i bit ćete najjači!“

Poseban je bio odnos pape Ivana Pavla II. prema Alojziju Stepincu, kojega je proglasio blaženim u M. Bistrici 3. listopada 1998., prigodom svog drugog posjeta Hrvatskoj. On mu se divio, klečao je na njegovom grobu u zagrebačkoj katedrali i dao nam ga je za kompas, vidjevši u njemu primjer za čitav naš narod koji je puno trpio u povijesti ali je ostao vjeran Kristu i nasljedniku svetog Petra, papi.

Papa Ivan Pavao II. shvaćao je tešku nepravdu koju smo mi Hrvati trpjeli kada nas je napala velikosrpska vojska i paravojska i željela uništiti sve katoličko. On je bio prvi koji nas je priznao kao samostalnu državu i na tome smo mu beskrajno zahvalni…

Njegov odnos prema našem blaženiku Alojziju nije bio zasjenjen nikakvim sumnjama. Ono što najviše njegovi osporavatelji napadaju, za nas je njegova pravedna prosudba da Hrvati imaju pravo na svoju državu i ljubav prema hrvatskom narodu. Međutim on je pokazao i svojim činima da ta ljubav nije protiv nikoga, dapače ona ga je nadahnjivala da dobro čini svima, bez obzira na naciju, vjeru i rasu.

Mnogi sve više papu Ivana Pavla II. nazivaju Velikim: papa Ivan Pavao II. Veliki. On to doista i jeste.

Bio je velik jer je utjecao na rušenje Berlinskog zida i pad komunizma u Europi. Naime i sam je došao iz naroda koji je patio pod tim bezbožnim režimom koji je progonio Crkvu i vjeru. On je došao u svoju rodnu Poljsku i rekao da poljski narod ima pravo biti slobodan, i to je pokrenulo mnoge da se ne boje i da se suprotstave sustavu koji je branio nacionalne, ljudske i vjerske slobode.

Papa Ivan Pavao II. posebno je i s velikom ljubavlju štovao Bl. Djevicu Mariju pa ga neki zato zovu i da je bio marijanski papa. Posjetio je našu M. Bistricu, bio je na Trsatu, u Solinu… rado je s mladima pjevao našu pjesmu Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata… Napisao je nekoliko enciklika o BDM: Otkupiteljeva Majka – Redemtporis Mater, Krunica Djevice Marije – Rosarium Beatae Virginis Mariae, Dostojanstvo žene – Mulieris dignitatem…

Sveti papa Ivan Pavao II. zalagao se za jedinstvo kršćana i dijalog s drugim religijama. Poznat je njegov saziv predstavnika svih vjera u Asizu, kao i susreti s carigradskim patrijarhom… Ipak, u odnosu na bl. Alojzija Stepinca, nije dopustio da bilo tko drugi izvan Katoličke Crkve određuje ono što je bila njegova dužnost jer za neke više crkvene interese nije bio spreman žrtvovati istinu.

Danas je također Misijska nedjelja, 99. svjetski dan molitve za misije. I naš sveti zaštitnik papa Ivan Pavao II. bio je veliki misionar: poduzeo je u svom mandatu 104 putovanja, od kojih našem narodu pet – tri u RH i dva u BIH. Ova je nedjelja stavljena pod geslo „misionara nade“. Doista, svi koji naviještaju Kristovo evanđelje trebaju ljudima biti misionari nade, donositelji nade. Nada je temeljna božanska krepost, koju – zajedno s vjerom i ljubavlju – Bog dariva ljudima da bi se po nadi čovjek vinuo k Bogu. Doista, ako se ničemu ne nadaš, u što uopće vjeruješ? Vjera se ogleda u nadi i nada pokazuje našu vjeru.

Ova godina 2025. je jubilejska godina stavljena pod geslo „hodočasnici nade“. Papa Franjo želio je da u ova nesigurna vremena budemo učvršćeni u vjeri upravo po nadi koju ne smijemo nikada izgubiti. To nije lako, ali to je put kršćana koji u Bogu nalaze svoju nadu i od nje nikada ne odustaju.

Današnja nedjelja nudi nam čitanja o molitvi.

Prvo čitanje iz Knjige Izlaska (Izl 17,8-13) prenosi nam zgodu o ratu koji su Židovi vodili s Amalečanima. Mojsije je poslao Jošuu u boj obećavajući mu svoju molitvu. Pošao je na brdo i držao neprestano podignute ruke na molitvu. I tada je Jošua pobjeđivao u boju. No kad su mu ruke klonule, nadjačavali su Amalečani. Na kraju su se dosjetili Mojsijevi pomoćnici Aron i Hur te mu svaki s jedne strane pridržavali ruke da mu ne klonu. I tako je izraelska vojska pobijedila.

Slika je to, braćo i sestre, našega života. I mi smo u neprestanoj borbi:  borba je to za dobro protiv zla, nastojanje u samom pojedincu, ali i u obitelji, u društvu i Crkvi da se odupremo napastima Zloga, da u nama pobijedi dobro. No, to se neće dogoditi samo od sebe. Treba s jedne strane neprestano voditi borbu, a s druge strane – moliti se. I dok se molimo, pobjeđujemo. Bez molitve nećemo uspjeti othrvati se nikojoj napasti.

I naš sveti zaštitnik papa Ivan Pavao II. bio je čovjek molitve. Često ga tako vidimo na fotografijama, a ja se sjećam kako je doista i sam i s drugima molio. Bio je ponizan molitelj. Molitva je govor duše Bogu. Bez tog odnosa čovjek ne može ništa postići. Jedino je Bog onaj koji doista može blagosloviti svaki dobar pothvat, i svako nastojanje okrenuti na dobro. Zato ga trebamo moliti: za nas same, za naše obitelji, za našu župu, biskupiju, za čitav naš narod i Crkvu Božju.

U molitvi nam je važno čitati i slušati Riječ Božju zapisanu u Svetom pismu (2Tim 3,14 – 4,2). Bez poznavanja Pisma ne znamo što je volja Božja, a Pismo nas izgrađuje u Božje ljude.

U evanđelju po Luki (Lk 18,1-8) Isus iznosi prispodobu o udovici koja neprestance moli nepravednog suca da joj pomogne. I premda to ne bi učinio, sudac se smilova udovici, da ga prestane mučiti. Gospodin zaključuje da tako i mi trebamo neprestano moliti Boga, dan i noć, i Bog nas neće ostaviti neuslišane. No, na kraju odlomka pita se Gospodin: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Na to pitanje trebamo mi odgovarati svaki dan. Jesmo li ljudi molitve, jesmo li ljudi nade, podupiremo li ljude oko sebe svjedočanstvom svoje vjere?

Neka nam u svemu pomogne sveti Ivan Pavao II. Veliki misionar, pastir nade i veliki prijatelj našeg hrvatskog naroda. Amen.