Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na završetku Franjevačkih pučkih misija u Sisku

Sisak, crkva Sv. Josipa Radnika, 3. prosinca 2017.

/I. nedj. adventa B: Iz 63,16b-17b; 64,2b-7; 1Kor 1,3-9: Mk 13,33-37/

Draga braćo franjevci, dragi župljani sv. Josipa Radnika u Sisku-Galdovu, dragi Siščani!

Ovim svetim slavljem, na prvu nedjelju Došašća kada započinjemo sveto vrijeme priprave za blagdan Božić, završavamo plodnih deset dana franjevačkih pučkih misija u ovoj župi. Zapravo želimo ovom svetom misom zahvaliti Bogu na milosti koju nam je ovih dana darovao, kada su se iz dana u dan izmjenjivali duhovni voditelji, dvanaestorica svećenika franjevaca, zajedno s trojicom domaćih, profesori, provincijal, s vama, dragi vjernici, slavili sveta otajstava sakramenata osobito Euharistije i Pomirenja, razmatrali o identitetu vjernika, našim kršćanskim zadaćama, o Riječi Božjoj  koja se čitala i tumačila… s vama su bili u tišini pred Presvetim u klanjanju i molitvi, molili su s vama Časoslov Božjeg naroda, posjećivali su vjernike po filijalama, posjećivali su bolesnike po kućama, jednostavno bili su s vama kao misionari, navjestitelji Kristova evanđelja, oni koji potiču i primjerom privlače da se – kako je i geslo ovih misija – „probudimo i da nam zasvijetli Krist!“

Razmišljali ste i po dobnim i staleškim skupinama, što je uloga muževa i očeva, što uloga žena i majki, koje je mjesto djece i mladih u kršćanskom životu, koja je uloga starijih u obitelji i društvu, kako se odnositi prema bolesti i prihvaćanju trpljenja. I sve to bilo je prožeto molitvom, ne samo ovih dana nego i u pripremi, a ja vas, draga braćo i sestre, molim nastavite se i dalje moliti upravo za blagoslovljene plodove ovih misija, da posijano sjeme Božje Riječi u srcima svih naših vjernika i svih ljudi dobre volje urodi obilnim rodom.

I mi ćemo danas, na temelju pročitane Božje Riječi, dodati koju misao u ovom razmatranju /homiliji. Želim da zajedno uđemo u ovo sveto adventsko vrijeme, u novu liturgijsku godinu koja danas započinje – u pripremi za blagdan proslave Rođenja Gospodina našega Isusa Krista, Božića. Pitajmo se svi, što mi očekujemo od Sina Božjega, Isusa, „koji je za nas i za naše spasenje sišao s nebesa“ (Vjerovanje), koga je kao čovjeka rodila Bl. Djevica Marija? Veoma je važno kakav mi odnos prema njemu gajimo, kako ga doživljavamo, jesmo li u prijateljstvu s njim, možemo li mu u tišini svoje duše, u molitvi izreći sve ono što nam je u srcu? Prijateljevati s Isusom je zapravo jedna od najboljih definicija kršćanskog života.

A prijatelju se valja radovati, njegov dolazak iščekivati, njega slušati i voljeti. Sve je to moguće u ovom svetom vremenu koje smo započeli. Sve je to moguće, ako smo dopustili da u ovim svetim danima pučkih misija on dođe bliže k nama, ako smo ga pustili u svoj život…

Starozavjetni prorok Izaija u ime sviju nas vapije: „O da razdereš nebesa i siđeš!“ – Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek. Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménâ baštine svoje!… Svi mi k’o lišće otpadosmo i opačine naše k’o vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih. (Iz 63,16b-17b; 64,2b-7)

Kako je lijep ovo tekst! Pun pouzdanja u ruke Božje. I mi se trebamo pronaći u ovim mislima upućenima Bogu. I mi smo griješili, i mi smo se odmetnuli od njega… Ali ne možemo bez njega i zato ga molimo: „Vrati se radi slugu svojih i radi plemena baštine svoje!“ Svjesni smo da je on poput lončara koji nas oblikuje kao glinu, mi smo u njegovoj ruci. Zato ga molimo da dođe, da nas izbavi od naših lutanja… Treba se, kako prorok veli, „samo trgnuti i osloniti na Boga!“ Upravo to su željele polučiti i ove misije: da se trgnemo, da se probudimo i da nas Krist prosvijetli da bismo putovali kroz život radosni, oslonjeni na Boga.

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 1,3-9) ispovijeda: „Očekujemo objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.“  – Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana… čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista.“

Zaista, advent treba postati naše trajno raspoloženje – iščekivanje Gospodina našega Isusa Krista koji dolazi. Zato smo zahvalni za zajedništvo sa svim vjernicima, vjerujući da nas sam Gospodin čini postojanima i prikladnima za „dan Gospodina našeg Isusa Krista“. Taj Dan Gospodnji ovdje kod sv. Pavla ne znači prvotno nedjelju, nego onaj posljednji dan ljudske povijesti kada će Krist ponovno, drugi puta doći, u slavi. Međutim i svaki naš „dan Gospodnji“ tj. nedjelja već je predokus tog konačnog dolaska Gospodnjega. Osjetiti tu radost zbog njegove blizine, slušati njegovu Riječ, hraniti se njegovim uskrsnulim Tijelom u Sv. Pričesti… to je sve milost kojom nam Gospodin koji nas je pozvao pokazuje svoju vjernu ljubav, na koju očekuje da i mi odgovorimo svojom ljubavlju. Ljubavlju prema Bogu i ljubavlju prema našim bližnjima.

Evanđelje po Marku donosi nam Isusove riječi: »Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama… Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti … da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«( Mk 13,33-37)

Opet slika buđenja i bdijenja. Radi se o tome da se nešto veliko ima dogoditi, pa da to ne bismo propustili, potrebno je bdjeti. Zapravo toje neprestana svijest, pozornost koja znači da nikada ne zaboravimo tko smo, gdje smo i kamo idemo. On naime dolazi, a pitanje je, hoćemo li ga mi dočekati spremna srca, otvorene duše, radosni što nam dolazi – ili će proći pokraj nas, kad budemo spavali i nećemo ga ni primijetiti? Sveti Augustin izrekao je to u lijepoj rečenici: „Timeo Deum euntem et non revertentem – Bojim se da Bog ne prođe i da se ne vrati.“ Vidite, dok se mnogi boje same pomisli da će doći Dan Gospodnji, ili kako ga pučki vole zvati Sudnji dan, mi vjernici trebali bismo radosno iščekivati dolazak Gospodnji. A bojati bismo se trebali samo jednoga: da on dođe a mi ga ne opazimo, mi ne budemo pripravni i budni, tj. spremni za susret s njime.

To je jedini ispravni strah koji smijemo imati: ne strah od njega, nego strah da ga ne volimo dovoljno, da ne vršimo njegove zapovijedi kako to on očekuje, da nismo ispunili sve što on stavlja na nas kao našu zadaću, da nismo dovoljno budni. To je bojazan koju imaju prijatelji jedan prema drugome, to je strah koji imaju zaručnici i oni koji se vole: da ne povrijedim i ne izgubim voljenu osobu. Toga se trebamo bojati, ali Gospodina trebamo očekivati radosno i s ljubavlju te željeti da dođe.

Dragi župljani, dragi vjernici! Franjevačke pučke misije velika su milost za sve koji su imali mogućnost u njima sudjelovati. Milost je to susreta s Bogom, susreta s Kristom i njegovom Riječju, s Kristovom ljubavlju i oproštenjem.

Želio bih vam, dragi vjernici, staviti na srce već četiri desetljeća stari poziv hrvatskih biskupa, kada su 1976. započeli slavili 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata. To je geslo odnosno poziv: „Svaka hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu misu!“ O kada bi se to ostvarilo, kada bi i u ovoj župi Svetog Josipa Radnika u Galdovu i u čitavom našem Sisku svaka katolička obitelj zajedno barem kratko, na večer, molila i svake nedjelje slavila svetu misu! Svijet bi se preobrazio, naše obitelji postale bi toplija i ljepša mjesta zajedništva puna radosti i Božjeg blagoslova, a kad bi svi vjernici slavili u svojoj crkvi ili kapeli svake nedjelje svetu misu, Božja bi nas Riječ i dar Euharistije preporađao tako da bismo sve lakše nosili, i radosti i žalosti, i dobro i zlo, ali uvijek s nadom i s optimizmom. Naš je sveti blaženik Alojzije Stepinac govorio:

„Katolička vjera i pesimizam ne mogu zajedno!“ Doista, mi smo vjernici jednostavno nepopravljivi optimisti, jer vjerujemo Bogu i vjerujemo da i kad je najteže, on može preokrenuti stanje jer nas on voli i kroz nevolje vodi nas kroz život.

Draga braćo i sestre, neka nas ove završene franjevačke pučke misije, koje su nas željele probuditi za novi zanos vjere i života s Kristom, i Advent, koji smo započeli, potaknu da budno tj. svjesno živimo svoje prijateljstvo s Kristom našim Gospodinom.

Amen.