Homilija na Veliku Gospu u Gori 2020.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Veliku Gospu u Gori

Svetište Majke naših stradanja, 15. kolovoza 2020.

 

/Čit.: Otk 11, 19a; 12, 1-6a.10ab; Ps 45, 10-12.16; 1Kor 15, 20-27a; Lk 1, 39-56/

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici Majci Božjoj Gorskoj!

Danas čitava Crkva slavi svetkovinu Blažene Djevice Marije na nebo uznesene. Poslušali smo čitanja koja nam govore o tom događaju: Marija je nakon završetka zemaljskog života dušom i tijelom uznesena na nebo! Stoga se raduju anđeli, vesele se kršćani a i svi ljudi s nadom gledaju taj događaj vidjevši u njemu i svoju budućnost na koju smo svi pozvani, a koju je prva ona ostvarila. Zapravo, prvi je Gospodin Isus Krist – kako veli sv. Pavao: on je „prvina usnulih“ a potom i svi koji su Kristovi… Prva Kristova učenica upravo je BD Marija. Međutim Krist je i Bog i čovjek, a Marija je samo čovjek, tj. žena koja je od ljudi prva doživjela nebesku proslavu. Bog ju je tijelom i dušom uzdigao na nebo k sebi i okrunio.

Danas bih s vama, dragi svećenici, braćo i sestre hodočasnici, želio razmišljati o tome kako nas je pohodila kruna, koju prema latinskom svi nazivaju corona, a u njoj je sadržana istina da smo svi pozvani na nebeski vijenac, tj. primiti nebesku krunu. Marija je nakon uznesenja u nebo od Presvetog Trojstva okrunjena za kraljicu neba i zemlje. Marija na nebu okrunjena, tj. Maria coronata označuje njezinu slava, nagradu koju joj je dao Bog za njezino sudjelovanje u djelu ljudskog otkupljenja.

Papa je prije tri dana na općoj audijenciji rekao: „U ovoj pandemiji se jasno vidi koliko smo ranjivi i međusobno povezani. Ako se ne budemo brinuli jedni za druge, počevši od onih na dnu društvene ljestvice, od onih koji su njome najviše pogođeni, uključujući i stvoreni svijet, nećemo moći izliječiti svijet.

Upravo je hvalevrijedno zalaganje mnogih koji posljednjih mjeseci dokazuju ljudsku i kršćansku ljubav prema bližnjemu: posvećujući se oboljelima izlažu opasnosti čak i vlastito zdravlje. Oni su pravi heroji! Međutim, koronavirus nije jedina bolest protiv koje se treba boriti, nego je pandemija iznijela na vidjelo raširenije bolesti društva. Jedna od njih je iskrivljena vizija osobe, vizija u kojoj se zanemaruje njezino dostojanstvo i njezin relacijski značaj. Ponekad na druge gledamo kao na predmete koje se upotrijebi i baci. Takav pogled zapravo zasljepljuje i daje zamah individualističkoj i agresivnoj kulturi odbacivanja koja pretvara čovjeka u potrošačko dobro (usp. apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 53; Enc. Laudato si’ [LS], 22)…

Molimo, dakle, Gospodina da nam dadne oči pažljive na svoju braću i sestre, posebno one koji pate. Kao Isusovi učenici ne želimo biti ravnodušni ili individualisti, to su dva loša stava oprečan skladu. Ravnodušni: okrećem glavu na drugu stranu. Individualisti: gledati samo svoju korist. Sklad koji je stvorio Bog traži da gledamo druge, potrebe drugih, probleme drugih, da budemo u zajedništvu. Želimo prepoznati ljudsko dostojanstvo u svakoj osobi, bez obzira na njezinu rasu, jezik ili položaj. Sklad te dovodi toga da prepoznaš ljudsko dostojanstvo, onaj sklad koji je stvorio Bog, a u čijem je središtu čovjek.“

Evo, i Papa i mnogi današnji mislitelji naglasili su mnoge plodove koje smo svi mogli primiti od ove zemaljske korone. Štono narod kaže: svako zlo za neko dobro. Možemo i mi dodati tome sljedeće dobre plodove, a koje nam donosi i na koje upućuje i Marija, na nebo uznesena:

  1. Svi smo postali više svjesni da smo krhki i da nas jedan običan mali, nevidljivi virus može zatvoriti i blokirati sav naš život i rad. I to je zanimljivo tim više što su se ljudi sve više bahatili, ističući i pokazujući da sve mogu sami, da im nitko ne treba. – Marija je upravo suprotno bila svjesna svoje malenosti – kako smo čuli u njezinoj zahvalnoj pjesmi Veliča – jer ona ne ističe sebe nego hvalu daje Gospodinu koji joj je učinio velika djela.
  2. Naučili smo također da moramo biti solidarni s drugima, da ne možemo sami sve činiti jer ovisimo o drugima i drugi ovise o nama, pa ako činimo dobro, to utječe i na naše bližnje, jednako tako i ako činimo zlo, to ugrožava i sve druge ljude. Marija nam je i u tome dobar primjer: ona nosi radosnu vijest svojoj rođakinji Elizabeti, ali i želi biti s njom da joj bude na pomoć pri porodu.
  3. Zlo, virus, grijeh ne poznaje granice… svi su ljudi napadnuti, svi se moraju štititi i boriti protiv zla. Nitko nije pošteđen zla niti nasilja. – I Marija je s Josipom osjetila to već kod rođenja Isusova kada su im Betlehemćani redom zatvarali vrata te je morala roditi dijete Isusa u pastirskoj štali. Osjetila je to zlo koje neprestano vreba i kada su zbog Herodove namjere da ubije novorođenog Kralja morali bježati u Egipat. Najviše je međutim osjetila zlo koje je, čini se, pobjeđivalo, kada je Isus njezin sin od rimskog upravitelja bio osuđen na smrt razapinjanjem na križu, a ona ga je vjerno slijedila vjerujući da će on ipak pobijediti.
  4. Mogli bismo mi pastiri i vjernici osobito biti zahvalni ovoj, još uvijek aktualnoj, pandemiji jer: ona nas je usmjerila na bitno. Recimo, mi neprestano govorimo da je važnije vjenčanje nego svadbena gozba. Mi naglašavamo da su sakramenti krštenja, pričesti, krizme i ženidbe važniji od velikih skupova na kojima se uobičajilo to slaviti. Tu se zaista sve više pretjerivalo: zakupljivali su se restorani, zvali su se gosti ne samo u desetinama nego u stotinama, zbog toga su se roditelji zaduživali uzimajući kredite koje su poslije morali mjesecima otplaćivati… To stvarno nije imalo nikakve veze sa sakramentima! Zato mi se sviđa što se danas napušta ta vanjska proslava s puno ljudi koja puno stoji i konačno se svi usredotočujemo na ono bitno. – A Marija nikad nije bila zaokupljena ničim nebitnim ni nevrijednim. Može nam se činiti to što je Isusa nagovorila da pomogne mladencima na svadbenoj večeri u Kani da nije bilo bitno već sporedno: imaju li ili nemaju vina, zar je to tako važno? No, sveti Ivan evanđelista iznio je tu sliku da poruči nešto dublje i važnije: Isus je ustanovio Euharistiju uzimajući kruh i vino, da ti znakovi postanu trajna njegova prisutnost koja hrani naše duše. Bez kruha i hrane ne možemo živjeti, a vino je simbol Euharistije koja nas razveseljuje, koja daje okus vječnosti našim životima. To je poruka koju moramo iščitati i tu je Marijina uloga bila nezamjenjiva. Ona je svojom ženskom intuicijom shvatila da je baš sada čas, premda iz onog što je rekao, čini se, sam je Gospodin oklijevao.
  5. Možemo reći da smo kao narod u ovoj korona-krizi naučili više se brinuti za naše najstarije, za djedove i bake, za bolesne i nemoćne koji su ne samo u staračkim domovima nego i u našim obiteljima. To je dobro, posebno ako usporedimo taj odnos s odnosom koji su pokazivali prema starijima i bolesnima neki drugi narodi koji su gotovo ovu krizu pretvorili u spontanu eutanaziju, prepuštajući starije i bolesne smrti i odlasku. Posljedica je to mišljenja da stariji i bolesni samo iscrpljuju društvo koje mora izdvajati velika sredstva za njihov život i liječenje, a to nije istina! Naši su stariji, naši djedovi i bake, naša dragocjenost, izvor našega života. Mi njima dugujemo sve: svoje živote, svoje sposobnosti, mudrost koju su nam usadili… a tek ljubav koju su nam iskazivali i iskazuju, bez koje bismo bili sami i napušteni. – Marija je u svojem životu imala poseban osjećaj za starije. Ona je pošla Elizabeti koja je bila već stara i nerotkinja a Bog joj je dao da je začela i rodila Ivana Krstitelja. Marijina majka Ana i otac Joakim bili su također stariji, a ona im je bila poslušna, pomagala im i kao svako dobro dijete voljela ih. Starac Šimun u hramu i proročica Ana bili su dobri starci koji su prihvatili dijete Isusa tako da su obznanili da je on „Svjetlo na prosvjetljenje naroda i slava puka Izraelskoga“. Marija nam dakle pokazuje svojim primjerom veliko poštovanje prema starijima koje i mi trebamo slijediti.
  6. Više smo u ovoj medicinskoj krizi postali zahvalni medicinskom osoblju, cijenimo ih kao prave junake koji se posvećuju zdravlju i dobru drugih, riskirajući vlastito zdravlje. Oni nas također usmjeruju prema nebeskim dobrima jer se ne brinu samo za zdravlje nego i za ukupni život i zaštitu svih, i oboljelih, i zaraženih, i onih kod kuće… – Marija je jednom došla s rodbinom potražiti Isusa kada je on poučavao u jednoj kući. On je i liječio i ljudima koji su bili bolesni vraćao nadu, no najprije ih je oslobađao od grijeha. Marija je bila ponizna službenica Božja, učenica Isusova i stoga se Isusova riječ o tome da su njegova majka, braća i sestre oni koji vrše volju Božju (usp. Mk 3,31-35)
  7. Također ova nas kriza, braćo i sestre, uči da smo potrebni organizirati se po državnom, nacionalnom ključu – jer kao i u ratu, dok stigne pomoć od tzv. međunarodne zajednice, već smo duboko stradali. To se vidjelo odmah na početku godine, u ožujku i travnju, naime kako su se države zatvarale i samostalno vodile borbu s virusom. A mnogi još i danas zagovaraju tzv. globalizam ili svjetsku vladu niječući pravo narodima na nacionalne države. – Mi pak zovemo BD Mariju „Kraljicom Hrvata“, ona je naša „Odvjetnica Hrvatske, Najvjernija Majka“. Zahvalni smo Bogu na njezinoj pomoći kroz našu tešku povijest. I ova crkva u Gori dokaz je te povezanosti našeg hrvatskog naroda s BD Marijom. Nju ovdje častimo kao „Majku naših stradanja“, ali njoj se utječemo s nadom da nam po njoj Krist, „Sunce naše ne prestaje sjati“. Zapravo već time što ju zovemo Majkom prema u našim stradanjima i nevoljama kroz koje prolazimo, i kao pojedinci i kao narod, mi ispovijedamo da se imamo kome uteći, da vjerujemo da nas to stradanje, ta trpljenja neće svladati – jer imamo onu koja nas razumije, koja se zauzima za nas, koja nas prati i koja nam pomaže.

Mariju s pravom nazivamo “Zdravlje bolesnih“. Dapače, slavimo i Gospu od Zdravlja, kao što ju stari naši zazivi u litanijama nazivaju „Ljekarnicom nebeskom“.

Poznato nam je svima kako se marijansko svetište u Lourdesu pretvorilo u svjetsko središte molitve za zdravlje bolesnih, i ta se molitva upućuje Bogu upravo po Mariji. Njezin zagovor i danas mnogima pomaže da nadvladaju svoje bolesti i nemoći, da se – pouzdajući se u nju – izbave od svojih zala.

U našim mislima su prvenstveno naši najdraži. Njih prinosimo u svojim molitvama Blaženoj Djevici Mariji i molimo da svojim zagovorom svrne pogled svoga Sina, jedinog Spasitelja i Ozdravitelja svih ljudi i svakog čovjeka, na patnje i trpljenja, na bolesti i nevolje naših najmilijih. „Ti znadeš najbolje sve naše nevolje“, pjeva jedna naša hrvatska marijanska pjesma.

Žena odjevena suncem“, kako ju u Otkrivenju naziva sveti Ivan apostol, žena je koja je rodila sina, muškića, kojega vreba zmaj, đavao koji je ubojica ljudi od početka, otac laži i zavodnik te želi Sina uništiti. No, Bog je pobjednik nad zmajem, on spašava i Dijete i Ženu i tako zbog toga Apostol pun radosti pjeva: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!« Koja se to drama odigrava još i danas među nama ljudima, koje s jedne strane želi uništiti đavao, a s druge strane spasiti Bog. I tu je u sredini jedna Žena, Blažena Djevica Marija. Ona je Žena odjevena suncem. Njoj đavao ne može nauditi jer ju Gospodin, koji je Sunce spasa našega, okružuje.

Gospodin je i njezin i naš Spasitelj. Zato smo zahvalni Bogu za Mariju, što nam je po njoj dao Spasitelja bez kojega bismo bili izgubljeni.

Samo je po Isusu došao na svijet mir, samo je on pokazao najveću ljubav tako što je umro na križu za nas. Samo je Isus naše zdravlje jer je on naš „Spasitelj, svega svijeta Razveselitelj, svih ljudi jedini Ozdravitelj“. A on nam je došao i daje se po Mariji. Zato se njoj utječemo i molimo za zdravlje duše i tijela.  Marijo, zdravlje bolesnih, utočište grješnika, utjeho žalosnih, moli za nas. Amen!

Pin It on Pinterest