Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Uskrs 2017.
Sisačka katedrala, 16. travnja 2017.
/Čit.: Dj 10, 34a.37-43; Kol 3, 1-4; Iv 20, 1-9/
Draga braćo i sestre, radujmo se, Krist je uskrsnuo!
Bogata liturgija današnje svetkovine iznosi nam čudesnost tog događaja od kojega živi kršćanstvo već više od 20 stoljeća. Dapače, Isusovo uskrsnuće bit je našeg kršćanskog identiteta jer da Krist nije uskrsnuo, ni naša vjera ne bi imala uporišta. Sve naše kršćansko nastojanje utemeljeno je na činjenici da je Isus uskrsnuo i da je živ u svojoj Crkvi.
Zanimljivo, Djela apostolska (Dj 10, 34a.37-43) izvješćuju kako je apostol Petar iznio da se Isus poslije uskrsnuća ukazao izabranim svjedocima, apostolima, onima koji su s njim bili prisni, a ne svemu narodu: „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.“ Jedan teolog to tumači i veli da je to Isus zato tako učinio što je to izraz ljubavi. On nije Bog senzacije i spektakla, on je Bog skrovitosti i zato dolazi onima koji ga već poznaju i vole, onima koji su mu prijatelji.
I upravo je zato Petar održao onako hrabru propovijed na dan Pedesetnice u Jeruzalemu, na koju se obratilo tri tisuće ljudi, jer je Petar bio u svojoj duši, u svojoj skrovitosti dodirnut Isusom koji je uskrsnuo. Dakle, to je preduvjet i našeg susreta s Uskrsnulim Gospodinom, naša poniznost, želja da budemo sami s njim, osobni dodir. Mi bismo možda očekivali da se uskrsnuli Gospodin pokazao živ Ponciju Pilatu, Herodu, farizejima i židovskim glavarima, da uvjeri one koji su ga odbacili, koji nisu vjerovali da je on Sin Božji. Tako bi ih uvjerio i oni bi morali povjerovati. Ali ne! To nije Kristova metoda. On želi učvrstiti vjeru svojih prijatelja, a ne neprijatelja.
Sveti Pavao u poslanici Kološanima (Kol 3, 1-4) baš to ponavlja: „Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!“ Opet spominje tu skrovitost, da je život naš skriven s Kristom, da smo mi, koji smo upoznali Krista uskrsnuloga izdvojeni iz svijeta, da smo na neki način već s njime, da budemo nositelji njegova, nebeskog, ne zemaljskog života.
Evanđelje po Ivanu donosi odlomak o susretu apostola Petra i Ivana s praznim grobom. Marija Magdalena, koja je prva susrela Gospodina, dolazi im javiti i oni trče. Zanimljivo je to da trče, žure se, mogli bismo reći i utrkuju se, jer ih zanima što se to zbilo, kako je sad najednom grob prazan. Premda je Ivan, učenik koga je Isus ljubio, prvi stigao, bio je ponizan i dao prednost Petru, prvom apostolu, da on uđe prvi u grob i vidi što se dogodilo. Petar nije razumio, a za sebe evanđelista kaže: „Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.“ Bilo mu je dakle dovoljno da vidi prazan grob i da povjeruje u uskrsnuće. Isus je to navijestio, on je svoje učenike poučavao da ima biti ubijen i treći dan da uskrsne. Toga se Ivan sjetio, to je ono što je kao „ljubljeni učenik“ slutio. I mi trebamo postati Isusovi ljubljeni učenici pa ćemo razumjeti što to Isus od nas traži, kako on nastupa i što nama dariva.
Evo kako je prije 75 godina u zagrebačkoj katedrali na Uskrs 1942. Govorio naš bl. Alojzije Stepinac: „Prvi dar uskrsloga Krista jest da se javio svojim učenicima, ne obazirući se na njihovu nevjeru. A znate li što znači prisutnost Kristova? Tamo gdje se je Krist pojavio za života, tamo su uzmicali đavli iz opsjednutih ljudi, tamo se vraćalo zdravlje bijednim gubavcima, tamo je utjeha napunjala žalosna srca, tamo je ulazila sigurnost i odlučnost u duše, tamo su se sušile suze rasplakanih, tamo se vraćao grešnicima mir u rastrgane duše. Je li dakle čudo kad sveta Crkva pjeva o Kristu Isusu: Na Isusov se spomen sam /U duši budi dragi plam /Al’ vrh milinama je svim /U milom društvu kad si s Njim! I doista tek što su Ga ugledali apostoli nakon uskrsnuća, kadli se potpuno preobraziše. ‘I tada se obradovaše učenici vidjevši Gospodina.’ (Iv 20,20) ‘Mir vama!’ (Iv 20,19) To je drugi dar Krista Gospodina nakon uskrsnuća. U uzburkana, prestrašena, ožalošćena i ojađena srca, pala je ova riječ Isusova kao kapljica balzama na ranu… Treći dar Spasiteljev apostolima nakon svoga slavnog Uskrsnuća bilo je uvjerenje i obećanje apostolima da ono što je Krist za života stvorio i oni očekivali, ne samo nije propalo, nego je čvršće no što je ikad bilo. Iza Uskrsnuća primaju apostoli misiju i obećanje: ‘Idite dakle i naučavajte sve narode… i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.’ (Mt 28,19-20)… Ipak nasuprot svemu zlu što ga gledaju naše oči u crnim danima sadašnjice, stoji činjenica da je Isus Krist među nama živ, da mir Njegov, taj veliki dar Božji, ne manjka ni danas nijednom čovjeku dobre volje, i daje konačna pobjeda sigurno Njegova. Isus Krist je i sada, kad luđaci misle da su ga utukli u dušama ljudi, među nama živ…“
Koliko duboke vjere i poticaja nalazimo u ovim Blaženikovim riječima! U propovijedi na Uskrs, 25. travnja 1943. on je iznio ovaj primjer: „Na jednoj silom sazvanoj skupštini na početku boljševičkog režima, kao što je običaj na takovim skupštinama, strastveno se grmilo protiv Boga, protiv Krista, protiv bajke o uskrsnuću tijela. Konačno se javio za riječ i jedan starac sa sijedom bradom. Čekao je najprije da se stiša buka i galama. A onda ustade, ispruži svoju ruku i mirnim ali odlučnim glasom rekne: ‘Uskrsnu Isus doista!’ Jedan čas bila je nijema tišina u dvorani. Ali za čas mnogi prisutni kršćani, ohrabreni junačkom ispoviješću vjere, opetovaše oduševljeno za starcem: ‘Uskrsnu Isus doista!’ – Da! Uskrsnu Isus doista, to je i naša ispovijed vjere na današnji dan, dragi moji vjernici! Ali s tom ispoviješću vjere ispovijedamo odmah i onu drugu: ‘Koji je oživio Isusa i nas će oživjeti!’ (1 Sol 4,14) I mi ćemo dakle uskrsnuti! Za to nam jamči uskrsnuće Gospodina Isusa Krista!“
Mnogo je doista pojedinaca, pokreta i skupina kroz ljudsku povijest nijekalo Isusovo uskrsnuće, no ono je doista temelj naše vjere. Sveti Pavao kaže: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša!
Molimo Uskrsnulog našeg Gospodina da nam udijeli svoje darove mira i pouzdanja, da nas susretne u skrovitosti naše savjesti, da nas utvrdi u vjeri u vječni život, u svoje i naše konačno uskrsnuće, molimo ga da naše slabe korake učvrsti i udijeli nam hrabrost da možemo svoju vjeru svjedočiti ne bojeći se nikoga. Mnogi su doista bili režimi koji su nijekali Krista i njegovo uskrsnuće, a gdje su danas? Nema ih. Spominju se u povijesnim udžbenicima, ali ne vladaju više ni silom a kamoli da ih ljudi slijede i prijateljuju s njima. Gdje su jedan Aleksandar Makedonski, gdje Cezar, gdje Napoleon? Da ne spominjemo suvremene tiranine i vlastodršce koji su mislili da će čitav svijet biti njihov, a danas ih nitko više ni ne pamti – osim onih koji žele oprati njih veličajući oprati svoje zločinačke namjere. Ali sic transit gloria mundi – tako prolazi slava ovoga svijeta! A slava Kristova traje i osvaja sve više ljudi. No, to nikad nije masovna pojava, to je uvijek osobni susret i odluka. Ali je onda javno i hrabro svjedočanstvo života, borba za istinu bez straha, zalaganje za pravednost bez uzmicanja, ustrajnost u ljubavi usprkos svim podmetanjima. Neka živi naš Kralj, Krist Gospodin uskrsnuli! Njemu uputimo molitvu i za našu Domovinu:
„Jedan od najljepših darova, što ih je Isus Krist donio svojim apostolima nakon slavnog uskrsnuća, bio je bez sumnje dar mira…
Isuse, uskrsnuli Spasitelju! K Tebi, Knezu mira, upiremo oči u strašnoj oluji koja je snašla čitav svijet. Dođi među nas, koji smo Te istina mnogo puta zatajili, gore nego apostoli, ali koji ipak hoćemo biti Tvoji. Reci, molimo Te, i našem hrvatskom narodu na pragu novoga razdoblja života, kao nekoć apostolima nakon Uskrsnuća: ‘Mir vama!’“ (iz propovijedi na Uskrs u zagrebačkoj katedrali, 13. travnja 1941. Bl. Alojzija Stepinca). Svima neka je sretan i blagoslovljen Uskrs. Amen.