Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Svih svetih

Sisak., 1. studenoga 2018.

Draga braćo i sestre,

Danas Crkva slavi sve one koji su u nebu, koji su milošću Božjom spašeni te čine „communio sanctorum – zajedništvo /ili kako ispovijedamo: općinstvo svetih“. Tko su ti „svi sveti“?

Poznato nam je mnogo svetih muževa i žena iz naše dalje i bliže povijesti. Tako ćemo se rado sjetiti svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, potom tolikih svetaca i svetica koje slavimo gotovo svaki dan, kako stoji u kalendaru. U siječnju– da nabrojimo samo neke poznatije svece i blaženike: Bazilije, Grgur, Antun opat, Fabijan i Sebastijan, Angeza, Toma Akvinski, Ivan Bosko; u veljači:Blaž, Agata, Alojzije Stepinac, Skolastika, Polikarp; u ožujku: Patrik, Ćiril Jeruzalemski, Josip zaručnik BDM; u travnju: Stanislav,  Juraj mučenik, Marko evanđelista, Ozana, Katarina Sijenska; u svibnju: apostoli Filip i Jakov, Leopold Mandić, Matija apostol, Bernardin Sijenski, Filip Neri; u lipnju: Justin, Bonifacije, apostol Barnaba, Antun Padovanski, Alojzije Gonzaga, Ivan Fisher i Toma More, Ivan Krstitelj, Ćiril Aleksandrijski, Irenej, apostoli Petar i Pavao; u srpnju: apostol Toma, Ćiril i Metod, Marija Goretti, Benedikt, Bonaventura, Marija Magdalena, Brigita, Jakov apostol, Joakim i Ana, Marta, Ignacije Antiohijski; u kolovozu: Alfonz Liguori, Augustin Kažotić, Ivan Vianney, Dominik, Terezija Benedikta, Lovro, Klara, Maksimilijan Kolbe, Rok, Bernard, Pio X., Bartol apostol, Monika, Augustin; u rujnu: Grgur Veliki, Majka Terezija, Marko Križevčanin, Ivan Zlatousti, Robert Belarmin, apostol Matej, pater Pio, Pavao VI., Vinko Paulski, Miroslav Bulešić, Mihael, Gabriel i Rafael, Jeronim; u listopadu: Terezija od Djeteta Isusa, anđeli čuvari, Franjo Asiški, Faustina, Ivan XXIII., Terezija Avilska, Ignacije Antiohijski, Luka evanđelist, Ivan Pavao II., apostoli Šimun i Juda Tadej; u studenome: Karlo Boromejski, Gracije Kotorski, Lav Veliki, Martin Tourski, Jozafat, Nikola Tavelić, Elizabeta Ugarska, Cecilija, Andrija apostol; u prosincu: Franjo Ksaver, Nikola biskup, Ambrozije, Lucija, Ivan od Križa, Drinske mučenice, Stjepan prvomučenik, Ivan apostol i evanđelist… Mi slavimo njihove blagdane, neke naše župe su njima posvećene ili imamo njihove oltare, kipove i slike, ali također slavimo na imendan svoje svete zaštitnike čija imena nosimo. BD Marija pak ima barem 12 blagdana, po jedan svaki mjesec, pa i čitava dva mjeseca, a sveti Josip i Ivan Krstitelj dva blagdana.

Već nabrajanje samo značajnijih svetaca i blaženika pokazuje da se u Crkvi, po imenu, štuje veliko mnoštvo svetih.

No, danas ne slavimo samo sve njih zajedno, nego s njima, koje znamo, slavimo i velik broj onih koji nisu poznati, koji su „obični, mali sveci“- kako bismo mogli reći. Zapravo nitko tko je spašen nije ni običan ni mali jer su Bogu važni, budući da ih je on uzeo k sebi. No, možda nisu dovoljno nama važni. Zato upravo Crkva želi da danas mislimo i na njih, koji nisu zasjali takvim svjetlom da bi obasjali mnoge, koji nisu postali poznati da bi svi poznavali, no svejedno jer su činili dobro i pred Bogom izvršili svoju životnu zadaću, i oni su nam primjer i mogu nam biti nadahnuće.

Obično se kaže da su sveci oni koji u narodu postanu glasoviti – za kanonizaciju se svakako traži tzv. fama sanctitatis, tj. glas svetosti. Ne može Crkva nekoga proglasiti svetim ili blaženim, koga ne štuje narod Božji, komu se ne mole mnogi. To je stoga što je takav onda uzdignut na oltar da bi druge privlačio Bogu, da bi svojim primjerom bio poticaj i uzor mnogima.

Sveci koje danas slavimo su bili i takvi, ali među ovima – za koje sveti Ivan apostol u Otkrivenju veli da je to „veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika“ (Otk 7,99) je još više onih nepoznatih. Tko su ti „maleni, obični sveci“?

To su, draga braćo i sestre, naši djedovi i bake, naše majke i očevi, naša braća i naše sestre, koji su otišli od nas u drugi život, a živjeli su čestito, pošteno se borili za svoju obitelj, za dobre odnose među ljudima, za pravdu i mir, za prijateljstvo i ljubav.

Za usporedbu navest ću velikane našega naroda, od kojih neki počivaju i na ovom groblju. Mi se dičimo da su naši nacionalni junaci: Nikola Šubić Zrinski Sigetski (+1566.), koji je rodom iz naše danas župe Zrin jedine bez vjernika, branitelji Siska iz 1593., među kojima i dva kanonika Matija Fintić i Andrija Kovačić, među novijim našim narodnim velikanima tu su i Janko Bobetko i Đuro Brodarac, branitelji Siska i Domovine, pa Predrag Matanović, Riki Mažar i toliki drugi. No vidite, jedni su bili vojni zapovjednici i hrabri junaci Domovine i obrane naroda, a drugi – bez kojih oni ništa ne bi mogli sami –bili su njihovi vojnici, mali nepoznati brojni ljudi, muževi i žene, koji su se s njima borili i obranili naš kraj, naš narod i Domovinu.

Stoga, kad se govori o junačkoj borbi i obrani u raznim teškim vremenima za naš narod, spominjući imena velikana, ne može ne misliti i na one male i nepoznate, koji su također imali hrabro srce i veliku ljubav te se nesebično žrtvovali za ideale slobode i mira. Oni nisu poznati mnoštvu ljudi, njih pamti tek njihova obitelj, njihovi suradnici, oni koji su imali neizravan kontakt s njima, ali usprkos tomu oni zaslužuju i zahvalnost čitavoga naroda i države.

Slično je i u Crkvi Božjoj. Imamo svece i blaženike, koje je Crkva proglasila svetima, a imamo i veliko mnoštvo onih koji nisu proglašeni svetima ali jesu sveti, jer su živjeli po evanđelju i činili dobra pa i herojska djela, te im stoga na današnji dan Crkva a to smo svi mi, vjernici, želimo izreći svoju hvalu i uzeti ih za zagovornike i za primjer.

I možemo naučiti od njih kako treba i bez poznatosti, bez velike pozornice i svjetla reflektora, čestito živjeti, boriti se za dobro, voljeti svoje i tuđe poštivati, biti dobar vjernik katolik ne tek na riječima nego djelima i životom. Cilj našega života ne treba, pa i ne smije biti, da nas ljudi hvale, da zadivimo bilo koga na zemlji da nas poštuje i pjeva nam hvalospjeve, ne! Naš cilj treba biti da Bogu ugodimo, da njega zavolimo i činimo ono što on hoće, i kad to ne vide i ne znaju ljudi, da znamo da Bog zna i da nam to bude dovoljno!

U tom smislu su i današnji „svi sveti“ zapravo veliki, a ne mali sveci. Mogli bismo spomenuti riječ svete Majke Terezije iz Kalkute koja je rekla kako trebamo sva, pa i najmanja djela činiti s velikom ljubavlju i za Boga to će postati velika djela.

U čitanju Knjige Otkrivenja (Otk 7,2-4.7-14) apostol sv. Ivan govori o tome da su to nebrojeno mnoštvo svetih u nebu, koje se ne da izbrojiti, „iz svakoga naroda i plemena i puka i jezika“. To je utješna i lijepa riječ: sveci nisu ni samo Talijani ni Nijemci, Španjolci ni Meksikanci, nego su to također i Hrvati, i Slovenci, i Mađari… dakle, iz svakog, baš „svakog naroda, puka i jezika“. Ta nas izjava uči poniznosti, ali i ponosu. Poniznost je to zbog toga što se ne treba dičiti samo svojima, to nije točno: „Bog nije pristran nego u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“ (Dj 10,34-35). S druge strane, to znači da su i iz našega naroda ponikli sveci… Dakle, narod smo svetaca. Poznati su nam: sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Mandić i sv. Marko Križevčanin, te bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, bl. Drinske mučenice, bl. Ozana Kotorska, bl. Gracije iz Mula, bl. Ivan Merz, bl. s. Marija od Propetoga Petković…  A onda imamo i čitav niz kandidata za oltar. To su sluge i službenice Božje. I iz naše Sisačke biskupije imamo dvojicu: slugu Božjega brata Bonifacija Ivana Pavletića i biskupa Josipa Langa.

Kad bismo se pitali, što nam znače koji od tih svetaca, možemo zaključiti da je svakome drag ovaj ili onaj svetac zbog različitih osobnih razloga. No, svima nam je možemo slobodno reći najdraži naš sveti blaženik Alojzije kardinal Stepinac. Za njega je sveti Ivan Pavao II., papa koji je toliko volio nas Hrvate, rekao da je „najsvjetliji lik Crkve u Hrvata“. On doista povezuje sav naš hrvatski mučenički narod i predstavlja ono najbolje što je naš narod ikada dao: sama sebe za Crkvu i za Domovinu. Stoga ga s pravom sve više narod prepoznaje i kao sveca i kao nacionalnog velikana.

Blaženstva su trajno nadahnuće, ispit savjesti i poticaj na dublji kršćanski život… Zanimljivo je da kao zaključak, nakon svih osam blaženstava, Isus kaže: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!« i doista, nije li takva sudbina i naših narodnih junaka? Progonjen je bio i ubijen velikan Zrinski, bili su optuženi i progonjeni i Bobetko i Brodarac, a i još danas su hrvatski branitelji na žalost zapostavljeni i prezreni.

A tek naši sveci! Mučenici su bili i Marko Križevčanin i Nikola Tavelić, a da ne nabrajam i Drinske mučenice, Miroslava Bulešića i – dakako najveći je bio Alojzije Stepinac. Zato i Alojzija Stepinca najviše progone, sve zlo slažu protiv njega i lažima se nabacuju na njegov svijetli lik. Ali blato je uvijek samo blato, pa makar zamaže zlato, a zlato i u blatu sja!

No tomu se nije čuditi! Pa zar nije i naš Spasitelj, koji nikome ništa na žao nije učinio, nego je samo propovijedao ljubav i Božje milosrđe, liječio, pomagao i tješio, bio na kraju – raspet, ubijen i pokopan?! A nije učenik nad učiteljem! „Mene su progonili, i vas će progoniti„- rekao je. čini se da sve što vrijedi, trpi velik otpor ovoga svijeta. Zapravo đavla i onih koji njemu služe. No, to nije razlog za strah. Dapače, Gospodin kaže: „Radujte se i kličite!“ Braćo i sestre, želim vas sve ohrabriti: ne bojte se, budite hrabri i vjerujte, vjerujte u pobjedu, pobjedu Kristovu i našu s njime!

„Djeca se Božja zovemo i jesmo“, kaže sv. Ivan u poslanici. I to je naša najveća utjeha. Bog nas voli, njegovi smo. Zato smo sretni i trpimo sve udarce i kušnje jer znamo – on nas čeka, k njemu smo svi pozvani doći da bismo bili dionici zajedništva svih svetih kojima se preporučamo i koje danas molimo da zagovaraju za sve nas. Amen.