Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svećeničkom ređenju

Sisačka katedrala, 25. lipnja 2016.

Dragi ređenici Roberte, Ivane i Marijane,

Dragi obitelji Jakica, Štingle i Petrović: roditelji naših ređenika, braćo i sestre, draga rodbino i prijatelji, poštovani župane s-m gospodine Žinić,

Dragi mladomisnici Zagrebačke i Bjelovarsko-križevačke nad/biskupije,

Dragi rektore Bogoslovnog sjemeništa mons. Košćak i isusovačkog kolegija p. Antunović, dragi kancelaru mons. Cvitkušiću, dragi ekonome mons. Novak, dragi predsjedniče Caritasa mons. Ćuk, dragi članovi Stolnog Kaptola Sv. Križa, poštovani arhiđakoni, dekani, župnici, župni vikari, dragi dijecezanski i redovnički svećenici, dragi đakoni, dragi bogoslovi, drage časne sestre, draga braćo i sestre u vjeri!

Gospodin svima nama po ovom događaju prezbiterskog ređenja u sisačkoj katedrali danas poručuje da on svoje milosrđe od nas nije odvratio, da je on „ljubav sama i nježnost“ (Jl 2,13). Bog nas ne zaboravlja jer mi neprestano gledamo da nam daje svoje darove. Tri mladomisnika za našu Sisačku biskupiju takav su dar, velik dar. Zato zahvalna srca slavimo ovu Euharistiju: i vi, ređenici, i vi, roditelji, prijatelji, svećenici i vjernici, svi budimo zahvalni za dar svećeništva koji se danas podjeljuje. Jer taj se dar doduše daje pojedincu, ali ne daje se na korist samo onome kojega se postavlja u svećeničku službu već se taj dar daje na korist čitavoj zajednici, Crkvi.

Vi, dragi uskoro naši suradnici, prezbiteri, imate milost da primate ovaj sveti sakrament u Godini Božjeg milosrđa. U toj godini, po odluci Svetog Oca pape Franje, želimo živjeti u svjetlu Gospodinove riječi: Milosrdni poput Oca. (Misericordiae vultus, 13). Papa Franjo uputio nam je riječi, koje posebno trebate vi, draga braćo, kandidati za svećeničko ređenje, uzeti k srcu: „Cjelokupno pastoralno djelovanje /Crkve/ moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima: ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav.“ (MV, 10)

Doista, veoma je važno da svećenik bude milosrdan poput Oca nebeskoga, da nalikuje na Krista, Dobrog pastira koji traži izgubljene ovce, koji ne pokazuje u svojem pristupu vjernicima svoju superiornost nego služenje, onaj koji ne nastupa nikada grubo već s razumijevanjem i prihvaćanjem, pa radilo se i o najtežim grješnicima i zalutalima. Lice milosrđa“ objavio nam je Krist, a mi, koje je on pozvao da idemo za njim, trebamo njegove riječi: „slijedi me“ () shvatiti upravo na način da ga nasljedujemo u ljubavi, pomaganju bolesnima i grješnima, u pridizanju palih i beznadnih, u služenju svima koji su potrebni Božje ljubavi.

U najnovijoj posinodalnoj apostolskoj pobudnici „Amoris laetitia – Radost ljubavi“ papa Franjo uči: „Djevičanstvo je oblik ljubavi. Kao znak podsjeća nas na brigu za Kraljevstvo, žurnost posvetiti se bez pridržaja službi evangelizacije i to je jedan odraz nebeske punine, gdje „niti će se ženiti niti udavati“ (Mt 22,30). Sveti Pavao to je zapovijedio jer je očekivao skori Kristov dolazak i želio je da se svi usredotoče samo na evangelizaciju: „Vrijeme je kratko“ (1 Kor 7,29). Međutim jasno je da je to njegovo osobno mišljenje i njegova želja a ne zapovijed Kristova jer veli: „nemam nikakve zapovijedi od Gospodina“ (1 Kor 7,25)“ (AL, 159).

U svakom slučaju svećenički poziv je veliki dar obiteljima, vjernicima koji žive svoju posvećenost kroz obiteljski život. Ta dva sakramenta, sveti red i ženidba, se nadopunjuju, kako je to učio sv. papa Ivan Pavao II. govoreći da su komplementarni (ib.). Zaista, bez braka i obiteljskog života ne bi bilo ljudi na svijetu, a bez svećenika ne bi bilo ljudi za nebo. Jedni druge trebamo, jedni smo na druge upućeni.

Kako doživljava prorok Jeremija svoje izabranje, kako sveti Pavao, a što o pozivu da se bez pridržaja pođe za njim kaže Isus sam, čuli smo u današnjim svetopisamskim čitanjima.

U prvom čitanju čuli smo kako Bog šalje proroka govoreći mu: „Idi k onima kojima te šaljem.“ (Jer 1,7) Jeremija je još nejak i boji se, smatra da nije sposoban te kaže: „ja ne umijem govoriti: dijete sam“ (Jer 1,6). Gospodin ga ohrabruje obećavajući mu svoju pomoć: „Ne boj ih se jer ja sam s tobom!“ (Jer 1,8). Važno je pouzdati se u Boga, ne u sebe; znati da je to Božje a ne moje djelo, da će Bog sigurno ono što je započeo izvesti i da me neće ostaviti. „Ljudima je nemoguće, ali Bogu, Bogu je sve moguće!“ (Mt 19,26). Stoga ne bojte se, Roberte, Ivane i Marijane! Ne bojte se poći za Gospodinom i u vatru i u vodu, kamo god vas šalje. Ne bojte se biti ustrajni u molitvi, u dobrim djelima; ne bojte se govoriti evanđeosku istinu, ne bojte se kad treba s ljubavlju i opominjati i koriti, ohrabrivati i pridizati… Neće vam biti uvijek uzvraćena ljudska zahvalnost niti vas čeka slava zemaljska – toga morate biti svjesni! – ali vas zato čeka vječna nagrada, ako ustrajete do kraja.

Sveti Pavao u odlomku iz Druge poslanice Korinćanima kaže da „ovu službu imamo po milosrđu… zato ne malakšemo.“ (2 Kor 4,1) Dakle, Božje milosrđe je jamac naše službe i naše ustrajnosti, da se ne umorimo, da nikad ne odustanemo, da hrabro i bez straha vršimo svoje poslanje. „Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa.“ (ib., 5). Ovaj stav je naša snaga: mi nismo važni, važan je Krist. „On treba da raste, a ja da se umanjujem“, kako je rekao sv. Ivan Krstitelj (Iv 3,30). Kada to znamo, ne strepimo za sebe, kako ćemo mi izgledati, hoćemo li biti najuspješniji, što ćemo i kako govoriti… „To pak blago imamo u glinenim posudama, da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas.“ (2 Kor 4,7). Mi nismo blago, blago koje trebamo donositi ljudima je Krist Gospodin, a mi smo slabi ljudi, glinene posude, nešto krhko što se može razbiti. Važan je samo on, koji je jedini spasitelj ljudi. Nismo mi spasitelji, on je onaj koji spašava, mi samo to naviještamo i svojim služenjem njega donosimo. To nikada ne smijemo zaboraviti i tu ljestvicu prioriteta moramo poštivati pa ćemo radosno i ispunjeno živjeti svoje poslanje.

U odlomku Ivanova evanđelja poslušali smo dijalog uskrsnulog Krista i apostola Petra. Njega Gospodin triput pita „ljubiš li me?“, a on mu svojim riječima potvrđuje svoju ljubav. Prije toga Petar je Isusa triput zatajio, bojeći se za sebe, u strahu da bude uhvaćen. Sada se ne boji, sada obećava Isusu ljubav, ali ne uspoređuje se s drugima, kako je to prije Kristove smrti i uskrsnuća činio govoreći „ako te svi ostave, ja neću“. Sada je svjestan svoje slabosti i samo ispovijeda svoju ljubav i privrženost Gospodinu Isusu. Svaki puta Gospodin mu na njegov odgovor daje zadatak: „Pasi jaganjce moje! Pasi ovce moje!“ Petar je ražalošćen što ga je Gospodin i po treći puta to isto pitao, ali je zato dao iskren i možda najljepši odgovor: „Gospodine, ti sve znaš. Tebi je poznato da te volim.“ (Iv 20,17) Ti znaš – sy oidas – spada među najljepše riječi Svetoga pisma. Oni koji se vole znaju, osjećaju to. To ne govore samo usne, to govori čitavo biće. Istina o ljubavi se ne skriva, ona je vidljiva i poznata onome koji je voljen. No, ljubav nisu tek osjećaji, prava je ljubav spremnost na žrtvu. Isus traži od Petra da svoju ljubav potvrdi time što će se brinuti i žrtvovati za njegovo stado, a na kraju mu predstoji smrt koju će Petar morati proći slično kao njegov Gospodin: na vatikanskom brežuljku u Rimu bit će raspet – „raširit će ruke“ – ali tada neće bježati niti Krista zatajiti, dapače – krvlju će svjedočiti da ga voli.

Biti s Isusom, voljeti ga, slijediti i žrtvovati se za njega i njegov narod, njegovo stado – naše je poslanje, dragi ređenici, draga braćo i sestre. To što vi, dragi uskoro mladomisnici, danas obećavate, što vam je danas na usnama, to neka vam je u srcu čitav život, kroz sve dane i godine koje će vam Gospodin darovati. To neka vam je u srcu uvijek, u čitavo vrijeme vašeg svećeničkog života koji danas započinjete. Kako god drugi cijenili i prosuđivali vaš život i poslanje, vi se vodite samo tim načelom: voljeti Krista u svojoj braći i sestrama, služiti svome povjerenom narodu donoseći im Krista Gospodina i privodeći ih njemu. Veoma je važno znati tko je pastir, a tko su ovce. Ne vode ovce pastira, nego pastir ovce. I dok se budete s ljubavlju brinuli o svojim vjernicima, znajte da bez vrhovnog pastira Krista mi nismo ništa. Također naše svećeničko poslanje nije moguće bez povezanosti s biskupom, pastirom naše mjesne Crkve, bez poštovanja i poslušnosti prema njemu i Svetom ocu papi. U tom zajedništvu vi ćete ispunjavati svoje poslanje, ostvarujući tako svoju ljubav prema Kristu Isusu.

Danas je, draga braćo i sestre, i Dan hrvatske državnosti. Točno prije 25 godina na današnji dan Hrvatski je državni sabor donio odluku o osamostaljenju Republike Hrvatske kao samostalne države. To je bio i početak Domovinskog rata budući da je već sljedeći dan, i to upravo na našem području, u Glini napadnuta policija i ubijen prvi redarstvenik. Kada danas slavimo Dan državnosti, mislimo na našu Domovinu, molimo se za nju, za poginule i pokojne branitelje, ali i za našu zajedničku budućnost. Voljeti domovinu – lijepo je opisao naš blaženik kard. Alojzije Stepinac – ne znači riječima voljeti, nego životom, zalagati se za dobro svoga naroda. On uči: „Ako bih rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god dakle ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i narod svoj više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete.“ (Govor akademičarima 1938.) A za Božić 1941. piše naš sveti Blaženik hrvatskim radnicima u Njemačku ovo: „Za mene je sigurno da nema većeg patriotizma, nema veće ljubavi prema domovini, nego svuda i svagdje živjeti neokaljanim, poštenim i čestitim životom. Sigurne temelje domovine ne stvaraju ni pijanice, ni ubojice, ni kradljivci, ni otimači, ni bludnici ni kartaši, nego marljivi, trijezni, pošteni i svjesni ljudi. Nije se od vijeka čulo da je tko na trnju nabrao grožđa… Cijenite dakle svoju hrvatsku domovinu (i u tuđini), ali ne prezirite ni druge narode. A najviše ćete je prodičiti poštenim životom i radom.“ Tako neka bude i u vašem budućem svećeničkom životu i radu, dragi mladomisnici. Amen.