Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Stepinčevo
Budaševo, 10. veljače 2015.
Draga braćo svećenici, dragi župljani ove župe, draga braćo i sestre!
Danas slavimo najvećega sina našeg hrvatskog naroda i katoličke Crkve u njemu – blaženoga Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika. Stoga je dobro poći k njemu u školu, učiti se od njega.
Na njegovu grobu u Zagrebu stoje njegove riječi: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“
Pitamo se danas, kad s pravom mnogi primjećuju da je u Hrvatskoj izgubljeno zdravo domoljublje, što je za našeg Blaženika, a mi vjerujemo – uskoro i našeg svetog kardinala Alojzija – značila ljubav prema svome hrvatskome narodu?
Blaženi je Alojzije kao zagrebački nadbiskup u mnogim prigodama govorio o tome. Stoga poslušajmo najbolje njega i njegove riječi:
„Pred nama stoji liberalna štampa, koja općenito radi na dekristijanizaciji, a kod nas na dekristijanizaciji našega naroda. Ona je poput Golijata oboružana do zubi. Njoj nasuprot stoji nejaka katolička štampa. Moramo li klonuti kod te pomisli? Mislim da ne. Kod nas ne smije biti straha. Naš cilj i nakana je jasna. Ona je: širiti što veću časti i slavu Gospodina Boga. Naš cilj je potpuna kristijanizacija našega naroda. To je ono za čim težimo… naš je dakle cilj da naš narod za uvijek ostane katolički. A kad je naša nakana tako čista, onda mora biti i veliko naše pouzdanje u Boga… nemoguće je da nas On u tom radu ostavi na cjedilu.“ (3.VII.1934.) Ne čini li nam se da je već tada, prije osamdeset godina bilo isto ili veoma slično stanje u našoj zemlji? Protivnici Crkve su opremljeniji i glasniji, Crkva kao da je nespremna za tu borbu i tiša. No, uzdamo se u Boga!
Naime, blaženom Alojziju je na prvom mjestu dobro naroda i zato se je on bio spreman žrtvovati do kraja, bez straha.
On kaže članicama Hrvatske katoličke đačke ženske lige 2.XII.1938.: „Preporod čovječanstva u kršćanskom duhu traži velikih žrtava. Pakao će nastojati da unese otrove u naš rad, ali nemojte se smesti. Bog – kojega se danas mrzi više nego ikada, mora da ostane i dalje temelj svih vaših nastojanja i rada. Ljubav prema narodu iz kojega smo nikli, da mu vratimo što smo od njega primili, i trudimo se da mu liječimo rane koje krvare još i danas. A onda da radite u duhu papinskih enciklika za socijalnu pravdu, da se uvede u svijetu onaj red i pravda koja se temelji na Kristovu evanđelju.“
Katoličkim akademičarima i akademičarkama, tj. studentima, u svom govoru 27. ožujka 1938. Nadbiskup Stepinac rekao je ovo: „Mnogo se istina govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj već zato što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost. Prema tome, da govorim konkretno, i vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad dakle te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svog naroda. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod iz kojeg je nikao. To leži već u samoj naravi čovjeka, i prema tome je naravni zakon. Kršćanstvo pak naravnog zakona ne ruši, nego ga usavršuje i oplemenjuje. Ako bih dakle rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je zapovijedana. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god dakle ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i narod svoj više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može zamjeriti tome? Zar će tko zamjeriti djetetu ako više ljubi majku svoju negoli tuđu? Ljubav dakle prema narodu i ljubav prema vjeri katoličkoj ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo dopunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednog te istog Oca na nebesima, a to je Bog, koji je autor i naravnog i vrhunaravnog reda.“
Ovdje se vidi da naš Blaženik mora dokazivati studentskoj mladeži, koju već tada žele zavesti razne bezbožne i anacionalne ideologije, kako je ljubav prema svom narodu obveza svakog vjernika katolika. Također se već može iščitati i to da on razlikuje pravu i iskrenu ljubav prema svome narodu od hinjene ili ljubavi iz koristoljublja, a razlika je za njega upravo u tome što bez vjere u Boga nema pravog domoljublja.
U Čazmi vjernicima 23. srpnja 1940. poručio je naš blaženik: „Kad pogledamo našu povijest vidjet ćemo, da se kroz nju stalno provlači jedna nit, jedna misao: svi veliki ljudi hrvatskoga naroda vjerovali su u Boga! Naši knezovi, naši kraljevi, naši djedovi, koji su se proslavili braneći cijeli kulturni svijet od Turaka, pa i naš Starčević i braća Radići – vjerovali su u Boga. To je putokaz za našu domovinu, za našu bolju budućnost. Spas nam je u Bogu!“
A što je sadržaj te ljubavi prema svome narodu i pravo domoljublje? On odgovara: „Ljubav prema narodu svome ne sastoji se u pustim frazama i praznim brbljarijama, nego prije svega i nada sve u kreposnom kršćanskom životu.“ (25.X.1936.)
Hrvatskim radnicima u Njemačkoj uputio je poruku 27. studenog 1941. u kojoj je rekao: „Pokažite se u tuđini i pravom djecom hrvatske domovine. To vam neće biti teško ako izvršite ono prvo, to jest dužnost prema Bogu. Kako god tko sudio i govorio, za mene je sigurno da nema većeg patriotizma, nema veće ljubavi prema domovini, nego svuda i svagdje živjeti neokaljanim poštenim i čestitim životom. Sigurne temelje domovine ne stvaraju ni pijanice, ni ubojice, ni kradljivci, ni otimači, ni bludnici ni kartaši, nego marljivi, trijezni, pošteni i svjesni ljudi. Nije se od vijeka čulo, da je tko na trnju nabrao grožđa. Mislim pak da nijedan od vas nije podlegao zlokobnim zasadama internacionalnog komunizma koji poriče svaku obvezu prema vlastitom narodu i domovini. Narod je jedna velika obitelj nastala voljom Stvoritelja, u kojoj svaki pojedinac imade svojih dužnosti prema zajednici, ako što i zajednica prema njemu. Cijenite dakle svoju hrvatsku domovinu i u tuđini, ali ne prezirite ni druge narode. A najviše ćete je prodičiti poštenim životom i radom.“
U svojim propovijedima i govorima blaženi se Alojzije često obarao i na mane u hrvatskom narodu, kao što je npr. zlo psovke. Želio je iskorijeniti sve poroke koji naš narod odvode u propast i pokazati mu put u život.
Kad on govori o domoljublju, on nikada ne isključuje i ljubavi prema drugim narodima. Tako on veli: „Svi su narodi u ruci Božjoj.“ (Požega, 14.VIII.1937.) Također poznate su njegove riječi iz propovijedi na blagdan Krista Kralja 31. listopada ratne 1943. godine: „Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Europejac…Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome.“ O mnoštvu naroda na zemlji naš Blaženik je rekao: „Imao je Bog velikih i mudrih razloga kad je stvorio šarenilo naroda i dao zapovijed iskrene ljubavi prema vlastitom narodu u srca i duše ljudi. No ta raznolikost ne smije biti izvorom međusobnog uništavanja. Jer svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima!’ (Mt 6,9)“ (propovijed na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali).
Za blaženog našeg zaštitnika kardinala Alojzija osobit blagoslov narodu jesu djeca. Na otvorenju 4. hrvatskog socijalnog tjedna 3. studenog 1940. ispričao je zgodu o tome kako je jedan misionar, koji je bio iz brojne obitelji, nosio svuda po svijetu sa sobom svadbeni vijenac svoje majke. Na kraju je i na njegovom grobu uzidan pod staklom taj vijenac od mirte. Potom je kardinal zaključio: „Jest! Svadbeni vijenac svake čestite majke brojne kršćanske obitelji uistinu je vrijedan da se okuje suhim zlatom i sačuva kao njezin najljepši spomenik. Jer tko iskazuje veće usluge domovini i narodu svome od majke koja je rodila i kršćanski odgojila brojnu djecu? Naglašujem kršćanski odgojila! Jer nije usluga u tome što je dala djecu, nego u tome što je dala dobru djecu. Kršćanski odgojena djeca su blagoslov naroda.“
Blaženi Alojzije je na suđenju izrekao i ove riječi: „Ako svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskom narodu?“ (3.X.1946.)
Draga braćo i sestre, danas je na djelu u našoj Domovini odnarođivanje od svog vlastitog naroda. Stari kadrovi za njih nikad prežaljene Jugoslavije i danas sve čine da osobito djeci i mladima usade boljševičke stavove kako narodi nisu važni, kako smo svi djeca globalizma i slično, tako da je gotovo sramota isticati tko si i što si, a posebno ponositi se pripadnošću svome hrvatskome narodu. To je komunistička laž! Jer, kako nas uči i naš sveti zaštitnik bl. Alojzije, narodi su Božji je to dar i stoga valja ljubiti svoj narod, a to prije svega znači žrtvovati se za njega, boriti se za njegova prava te se isticati u domoljublju po vlastitom poštenju, dobroti i ljubavi.
Prema tome, draga braćo i sestre, ako želimo slijediti riječi i primjer našeg svetog zaštitnika, gajimo ljubav prema svome hrvatskome narodu i zdravo domoljublje koje znači vjernost Bogu i žrtvu za svoj narod, želeći i pridonoseći svojim životom da on napreduje u dobru i svakoj kreposti. Molimo zagovor bl. Alojzija da Bog očuva naš narod, da ga izvede iz svih stranputica te živimo u miru i svakom napretku. Amen.