Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo u Kutinskoj Slatini

Kutinska Slatina, crkva bl. Alojzija Stepinca, 8. veljače 2026.

5.NKG

Draga braćo i sestre,

Danas slavimo posvećenje ove crkve i blagdan njezinog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca.

Također na današnju nedjelju,drugu nedjelju veljače obilježava se u našoj Crkvi Svjetski dan braka, posvećen bračnim parovima, muževima i ženama kao stupovima obitelji, koja je temelj i Crkve i društva. Želi se proslaviti i vrednovati sakrament braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.

Htio bih osobito s vama danas razmišljati o biskupskom geslu bl. Alojzija Stepinca, koje je on uzeo iz Psalma 31 /odn. 71: In te, Domine, speravi – u Tebe se Gospodine uzdam.

Ova godina u našoj je Biskupiji Godina nade, nakon što je na općem planu Godina jubileja 2025. završila pod geslom „Hodočasnici nade“.

U Dnevniku župnika Vranekovića, koji je on marno bilježio svaki dan zajedničkog druženja s nadbiskupom interniranom u Krašiću od 5. XII. 1051. do 10. II. 1960., nadbiskup Stepinac je rekao da je kod biskupskog imenovanja kome se opirao i htio ga izbjeći ali nije mogao te je za prihvaćanje rekao samo: „U ruke Božje! Što sam mogao drugo uzeti za geslo nego: In Te Domine speravi!“ (63)

I u ovoj crkvi, zanimljivo, je slika Milosrdnog Isusa – za što su zaslužni svećenici dehonijanci koji su vodili kroz minulo vrijeme ovu župu – gdje je također ispisano geslo – jer ispod svake slike Milosrdnog Isusa stoji natpis: „Isuse, uzdam se u Tebe“, što je isto kao i na trijumfalnom luku crkve na kojem piše: „U Tebe se Gospodine uzdam!“

U koga bismo se mi pouzdali ako ne u Boga, u Isusa? Ta on je s nama baš onda kad nam je teško, kad nemamo drugog temelja i oslonca. Evo, upravo tome nas uči naš sveti blaženik Alojzije koji je sav svoj život povjerio Bogu i u njega se pouzdao: ne samo kad je bio imenovan nadbiskupom, nego i kad je trebao donositi teške odluke, kad je započeo rat i on je ostao često sam – i protiv države i svijeta i na žalost svojih suradnika…. On se pouzdao u Boga kad su padale glave, kad se gazilo ljudsko dostojanstvo, no on je bio kao gromobran spreman braniti svakog čovjeka koji je bio progonjen, bez obzira na rasu, vjeru i naciju. Često nije imao nikoga da ga podupre no pouzdao se u Boga komu je do kraja vjerovao i komu je izručio svoj život, svoju službu i poslanje.

Papa sv. Ivan Pavao II. nazvao da ga je „najsvjetlijim likom Crkve u hrvatskom narodu“ upravo zato što je bl. Alojzije prihvatio biti žrtva u toj borbi, u tim okolnostima u kojima je trebao usprkos tolikim zlima koja su vladala činiti dobro. I nije se bojao, jer se pouzdao u Gospodina. Čitav naime redak citiranog psalma glasi: „U tebe se, Gospodine, uzdam i neću se postidjeti do vijeka“.

Današnja Riječ Božja govori o svjetlosti koja će zasjati kad se čini dobro bližnjemu koji trpi: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati.« (iz knjige proroka Izaije: Iz 58,7-10) Upravo se na bl. Alojzija mogu primijeniti ove riječi, jer je on činio dobro svima, zalagao se za obespravljene, intervenirao kod vlasti za progonjene, zbrinjavao ratnu siročad i preko Caritasa hranio gladnu djecu, siromašne i ucviljene. I zato njegova svjetlost toliko sjajno blista nad Crkvom i ništa ju ne može sakriti. Mogu se nabacivati blatom i lažima na njegov lik – i to čine mnogi, ali neće uspjeti zasjeniti njegov svijetli svetački lik.

U prvoj poslanice sveti Pavao piše Korinćanima (1Kor 2,1-5) kako je on došao k njima ne s mudrošću ljudskom nego propovijedajući „Krista, i to raspetoga.“ Možemo reći da se upravo tako osjećao i bl. Alojzije, koji je i sam bio „u strahu i u veliku drhtanju“, no nije se oslanjao na sebe nego na Krista. I to Krista raspetoga. Jer znao je prihvatiti i nositi svoj križ jer je bio zagledan u Krista raspetoga. Na svoju svećeničku mladomisničku sličicu on je dao napisati riječi iz poslanice sv. Pavla Galaćanima: „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista.“ (Gal 6,14)

Svjetlo našeg Blaženika sja tako snažno upravo zato što je prihvatio biti žrtva, nevina žrtva progona i postao mučenik za svetu vjeru.

Evanđelje po Mateju (Mt 5,13-16) donosi Isusove snažne riječi učenicima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze… Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori.“

Biti svjetlo u mraku nije lako, biti sol u beslanom i bljutavom svijetu nije lako, teško je. Međutim kad se zna za kim se ide i kome se povjerovalo, to biva ne samo lako nego i radost.

Bl. Alojzije je prigodom svoga imenovanja nadbiskupom koadjutorom na susretu s kanonicima zagrebačkog Kaptola rekao znamenite riječi: „Kršćanska ascetika nas uči da svoj životni križ treba prihvatiti libenter, patienter et ardenter  – rado, strpljivo i gorljivo. Ja znam da još to ne mogu ni libenter a kamoli ardenter…“ No, s vremenom je to ipak učinio i zato postao tako velik i svet. Svima nama uzor.

Budući da je danas i Svjetski dan braka, sjetimo se kako je blaženi Alojzije prije svoje odluke da pođe za svećenika imao zaručnicu Mariju s kojom se nakanio oženiti. To se vidi iz njihovih pisama koja su si izmjenjivali. Međutim, zaručnica je sama razvrgnula tu vezu jer je vidjela da je njezin zaručnik toliko uzvišeniji od nje i toliko jako ukorijenjen u vjeri da mu je dala slobodu i na neki način ga navela da nastavi svoj put prema svećeništvu, koji je prekinuo Prvi svjetski rat i poslijeratni studij u kojem se Alojzije razočarao te snovao život na seoskom imanju svoga oca i u braku s Marijom. Ta pisma su biseri kršćanske zaručničke literature, ona govore o veličini i čistoći duše našega bl. Alojzija.

Svi bi današnji zaručnici trebali pročitati te tekstove i vidjeti kako vjernik treba pristupati ženidbi. Samo tako, na Bogu i Božjim zapovijedima, u čistoći duše i tijela, u prvotnom poštovanju Božje volje i njegove uloge u životu, mladići i djevojke mogu osnovati čvrsti i nerazrješiv brak.

Zašto danas toliki brakovi doživljavaju brodolom? Zašto se rastavljaju oni koji su se svetim sakramentalnim vezom vezali obećavajući jedno drugom pred Bogom i Crkvom trajnu vjernost „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti… sve dane života svoga“?

Nije li odgovor upravo u tome što današnji mladi ljudi nisu dovoljno spremni prihvatiti žrtvu, boriti se za svoju obitelj i kad je dobro i kad je teško, čuvati vjernost u svim napastima i zamkama života? I znati si međusobno opraštati, poštujući se i prihvaćajući se takvima kakvi jesu. Nisu savršeni, ali više negoli u sebe trebali bi se pouzdati u Gospodina: U Tebe se, Gospodine, uzdam.

Pouzdanje u Gospodina nije pasivnost, nije bijeg. To je odgovorno povjerenje koje treba pokloniti Bogu koji treba biti jedini čvrsti temelj života, onaj koji zavrjeđuje svo povjerenje i najveću ljubav. Ako je Bog na prvom mjestu, vjerujte, tada je sve na svome mjestu. A ako to nije tako, ništa nije na svom mjestu. To treba prihvatiti i živjeti.

Braćo i sestre, molimo se danas za naše obitelji, molimo za bračne drugove, molimo da po zagovoru našeg bl. Alojzija budu čiste, vjerne, da se pouzdaju u Boga i odolijevaju svim kušnjama.

Danas je točno i dan posvete ove župne crkve jer je to bio čin koji je izvršen 8. veljače 2015. godine. A i sam blagoslov koji je bio 12. listopada 2003. Bog je dao da sam također ja podijelio jer je tadašnji zagrebački nadbiskup tada morao biti u Rimu kad mu je papa Ivan Pavao II. dodijelio naslov kardinala. Dan blagoslova se ne slavi, ali dan posvete se slavi i to kao svetkovina u svakoj crkvi, tako da osim zajedničkim svetkovina koje sve crkve trebaju slaviti, svaka župa treba slaviti još i blagdan svoje posvete, blagdan svojeg zaštitnika te župno klanjanje. Evo, upravo je danas dan posvete crkve i to uvijek slavimo zajedno s blagdanom samog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca.

Crkva je kao mati, živo biće i ona se pomazuje da bi se tako Bogu posvetila i predala puku kao mjesto štovanja jer je svet onaj kojem se ovdje molimo, koga ovdje slavimo. Zato je i sama zgrada, crkva sveta. Posvećuje ju Bog koji u njoj boravi. Posebni izraz tog prebivanja Božjega u crkvi je tabernakul, svetohranište u kojem se čuva Presveti oltarski sakrament tj. posvećeni Kruh, posvećene hostije, Tijelo Kristovo.

Tako je doista crkva – zgrada Domus Dei et porta coeli, kako često piše na ulazima crkvi: dom Božji i vrata neba.

Bog koji ovdje prebiva zove nas te se mi, svaki puta kad se okupljamo u crkvi na različita slavlja, osobito svetih misa i sakramenata te raznih pobožnosti, zapravo odazivamo njemu koji nas ovdje čeka i zove na susret. U crkvi je doista moguće susresti Boga. On nam ovdje govori, i kad se samo u tišini klanjamo pred Svetohraništem jer je u njemu Presveti, i kad pjevamo i molimo se slaveći euharistiju i druge sakramente – poput krštenja, vjenčanja, svete ispovijedi – ili se molimo: križni put, krunicu ili se klanjamo pred Presvetim… On govori našem srcu jer je On tu prisutan.

Zato smo zahvalni za ovu crkvu, zahvalni za njezino posvećenje, zahvalni smo za njezina i našeg zaštitnika bl. Alojzija Stepinca.

Blaženi Alojzije, i nas nauči da neprestano s Tobom ponavljamo u molitvi: U Tebe se, Gospodine, uzdam. Amen.