Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na spomendan Drinskih mučenica
Sisačka katedrala, 15. prosinca 2016.
četv.: Iz 54,1-10; Ps 30,2.4-6.11-13; Lk 7,24-30/
Dragi vjernici, sestre Kćeri Božje ljubavi, braćo i sestre!
Danas slavimo blažene Drinske mučenice, pet sestara Kćeri Božje ljubavi, koje su na današnji dan, 15. prosinca, točno prije 75 godina, dakle 1941. ubijene od četnika u Goraždu i bačene u rijeku Drinu. To su: s. Jula Ivanišević, predstojnica, rođena 25. studenoga 1893. u Godinjaku – župa Staro Petrovo Selo /kod Nove Gradiške; s. Bernadeta Banja, r. 17. lipnja 1912. u Velikom Grđevcu /kod Bjelovara; s. Berchmana Leidenix, r. 28. studenoga 1865. u Enzersdorfu /kod Beča u Austriji; s. Krizina Bojanc, r. 14. svibnja 1885. u Zbure /kod Šmarjetskih Toplica u Sloveniji i s. Antonija Fabjan, r. 23. siječnja 1907. u Malom Lipju /kod Novog Mesta u Sloveniji. Dvije Hrvatice, jedna Austrijanka i dvije Slovenke.
Njihova je svetost pred našim očima sjajna poput sunca, one privlače svojom snagom i hrabrošću, njih s pravom slavimo i molimo im se da nas zagovaraju da i mi budemo sposobni živjeti poput njih i ostvariti barem mali dio njihove hrabrosti. Kad se susrećemo s kršćanskim mučenicima, tada mi vjernici ne gledamo tek njihovu patnju i okrutnu, nasilnu smrt koju su morali pretrpjeti, već mi naše oči duše usmjerujemo u onaj uzrok njihove neslomivosti i divimo se njihovoj vjeri te dodirujemo cilj njihova mučeništva, a to je njihovo svjedočanstvo koje pokreće nove i nove kršćane da ustraju i vjeru i njihova vječna proslava. Ali mučeništvo se može za Krista podnijeti samo iz vjere. Doista, jedino zbog snažne vjere može se netko odreći života. Naime, i one su – kao i naš zaštitnik sv. Kvirin, bl. Alojzije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić i toliki drugi kršćanski mučenici – bile stavljene pred izbor: odreći se Krista ili umrijeti. One su izabrale: ostale su vjerne Kristu i svojim redovničkim zavjetima.
„Postojane u vjernosti“ – knjiga je o njima, koju je napisao Stjepan Lice (Zg, 2010.). Autor ističe posebno njihovu vjernost, što – moramo priznati – danas osobito fascinira. Naime, danas je ta krepost rijetka i tim više dragocjena. A to da neki slabi čovjek – a to smo svi po našoj ljudskoj naravi – može izdržati kad je teško i ostati vjeran zadanoj riječi, svojim načelima, to da ustraje u svojem uvjerenju kad dođu trpljenja i pritisci, kad je sve, pa i sam život, u pitanju – za to stvarno treba imati čvrstine, snage i hrabrosti.
Možda je njihova tajna u sljedećoj konstataciji koju je u navedenoj knjizi uočio autor S. Lice. Naime, on piše, navodeći s jedne sličice već vjerojatno godinu dana poslije njihove smrti ove riječi o njima: „Živjele su tiho i skromno, radile su za Boga i siromahe, čineći svakome bez iznimke dobro.“ (str. 37). I nastavlja: „Bolno je pitanje, bi li njihova svetost bila prepoznata da nisu tako okrutno stradale? Da su samo živjele tiho i skromno, radile za Boga i siromahe, čineći svakome bez iznimke dobro?“ (ib.) Tako nas upozorava na svetost koja je obična, prisutna svuda oko nas, u ljudima koji u malim stvarima svakodnevno daju veliko svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i bližnjima. Nikada nećemo znati odgovoriti na ova pitanja, ali je sigurno ta tiha i skrovita ljubav, koju su nosile i živjele ove sestre, bila temelj one snage koju su pokazale kada je to bilo potrebno te i svojom krvlju posvjedočile da su – kako veli sv. Pavao – znale kome su povjerovale, da njihova vjera i njihov redovnički život nije bio plod nekih ljudskih računa, nego upravo neprestani život s Bogom u otajstvu malih ali živih koraka, znakova blizine onoga koji je zavrijedio da mu se dade sve, čitav život.
Svjedok tih događaja, tada desetogodišnji Ante Baković, u svojoj knjizi „Dječak s Drine“ izvještava da su te 1941. u Goraždu i okolici četnici pobili tada već oko 8 tisuća Hrvata katolika i muslimana, čije je leševe odnijela Drina. Don Anto pripovijeda kako je ono jutro nakon smrti sestara mučenica, na obali Drine, gledao izmrcvarena tijela mrtvih sestara. Što je osobito zanimljivo, donosi, ono što mu je majka Jelka više puta ispričala s molbom da to zapiše jednog dana. Naime, te su noći – 15. prosinca – četnici nakon što su počinili zločin nad sestrama došli u njihovu kuću koja je bila prva do te vojarne oprati svoje krvave ruke kod njih. Četnik Blagoje prenio je što su sestre na njihove zahtjeve odgovarale: „Mi se žive skinuti nećemo! Mi žive s vama spavati nećemo! Mi smo se Bogu zavjetovale i mi smo se Bogu posvetile! Radije ćemo u smrt nego pogaziti svoj zavjet dan Bogu!“ Sestre su dobile nekoliko minuta da se predomisle i tada, kad su ostale same, vjerojatno su odlučile radije poći u smrt negoli popustiti. Naređenje je ovako bilo formulirano: „Čujte vi, prestanite se suprotstavljati. Došlo je naređenje iz komande da više ne možete biti papine kaluđerice. Tu uniformu bacite… neće vam trebati, jer više neće biti katolika. Nema više pape… stiglo je naređenje da katolika više nema. Katolici svi moraju u Srbe, a muslimani niz Drinu!”
U svojoj knjizi „Drinske mučenice“ (Zagreb 1991.; četvrto izd. 2013.) Baković pripovijeda da su četnici poslije više puta ponavljali da su se sestre neprestano samo molile Bogu i kaže: „Možda su ipak predosjećale da ih čeka getsemanska noć i krvavi znoj.“ (str. 128)
Naš svjedok izvješćuje: „Sestre su cijelo vrijeme dok su im četnici to govorili provele na koljenima, u suzama i molitvi, zazivajući Isusa. Bile su gluhe na sve što su im četnici kazivali. U jednom trenutku major Todorović prišao je jednoj sestri i rekao joj: „Čuj, ludo, još si mlada i lepa. Zašto da ideš u smrt? … nitko te neće spasiti. Gdje je Isus da te spasi? Gdje ti je tvoj papa?…budi moja pa ćeš lepo živeti, a ako ostaneš toga tvoga Isusa, otići ćeš niz Drinu“… A sestra umjesto odgovora samo plače i moli: „Isuse, spasi nas!“ (Dječak s Drine, 154) Četnik Blagoje je sam čin odluke i smrti sestara ovako je opisao: „Ušli smo u sobu i pitali ih: jesu li se predomislile… jedna je odgovorila, mora da je to bila njihova šefica: ‘Za vas raditi hoćemo, ali s vama žive ne možemo spavati, jer ne možemo izdati Boga.’ Na to je komandant Boško Todorović rekao: ‘A kako ste izdale kralja Petra?’ – i odmah dodao: ‘Nema više razgovora s vama! Braćo četnici, navalite na njih!’… I onda dolazi čas na koji četnici nisu računali. Jedna sestra – bila je to njihova glavarica… u jednom je trenutku naglo otvorila prozor i doviknula: ‘Sestre, za mnom! Isuse, spasi nas!’ – i u tren odletješe sve četiri u ponor, odletješe kao anđeli u noć…“ (ib., str. 155) Poslije su ih četnici, polomljene, ubili svaku izbovši s više udaraca nožem… Tako su podnijele mučeništvo blažene Drinske mučenice, sestre Jula, Bernadeta, Krizina i Antonija, koje su mrtve bačene u Drinu 16.prosinca 1941. S. Berchmana pak ostala je na putu prema Goraždu, u mjestu Sjetlini i također bačena u Drinu 23. prosinca.
S. Ozana Krajačić, KBlj, vicepostulatorica kauze za njihovo proglašenje svetima, u knjižici „Drinske mučenice. Život i mučeništvo“ (Zg, 2011.) sažima poruku ovih svetica, redovnica i mučenica: „Drinske mučenice svijetle i danas svojim stavom, predanjem i porukom. Dar su Crkvi – kao uzori koji potiču i privlače. One su neprestani izazov osobama posvećenog života, što potvrđuje pismo sestara iz Karmela sv. Male Terezije u Kloštar Ivaniću: „Živimo u doba koje bi htjelo ugušiti vrjednote duha i otupiti u dušama posvećenih osoba vjernost idealima. Gospodin nam stavlja na svijećnjak pet divnih uzora – Drinske mučenice – da nam budu neprestani izazov i poticaj da vjerno živimo svoje posvećenje Gospodinu iz dana u dan, u malim stvarima, kako bismo mogle i u težim kušnjama poput njih izgovoriti životom svoj Fiat.’“ (ib., str. 55). Sestra Ozana kaže da su one poticaj i našim obiteljima i mladima. Članove obitelji one potiču na vjernost u braku i obitelji, a mladima poručuju da grade život na trajnim vrijednostima koje „mogu dati istinski smisao njihovu postojanju i unijeti radost i sigurnost u njihovu svakodnevicu.“ (ib.)
Zar i današnja čitanja ne opisuju naše mučenice? Prorok Izaija kaže: „Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udata, kaže Gospodin… Tvoje će potomstvo zavladat narodima…“ (Iz 54,1-3) Svi smo mi duhovno potomstvo Božje, a Boga su proslavili upravo oni koji su svoje živote dali za njega. Tako su i Drinske mučenice plodne, ne brojem svoje vlastite djece koju nisu imale jer su se zavjetovale na čistoću, ali i svi mi, braćo i sestre, jesmo i želimo biti djeca takve, njihove posvemašnje, čiste i hrabre ljubavi prema Bogu koja ih je nosila i dala im snagu da budu vjerne do kraja.
Isusove riječi u današnjem evanđelju govore o Ivanu: »Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izašli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam, i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano: Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.« (Lk 7,24-27) Gospodin govori o svetom Ivanu Krstitelju, ali ove bismo njegove riječi mogli primijeniti i na blažene Drinske mučenice. Što smo mi večeras došli vidjeti? One sigurno nisu bile ni „trske koje vjetar ljulja“ ni osobe „u mekušaste haljine odjevene, u sjajnoj odjeći i raskošju“! Njihov nam je život doista proročki znak, ona nas svojom porukom pogađaju u srce. Zato možemo reći da je dobro što je njihov blagdan prije Božića jer i one, kao što je to bio sv. Ivan Krstitelj prije dolaska Isusova, pripremaju put Gospodinu. One nas svojim životom i mučeništvom za Krista suočavaju s pitanjem, za koga mi živimo i što je nama toliko vrijedno da bismo mogli za to i život dati? Za njih je to bio Krist. I zato su velike, veće i od Ivana Krstitelja koji je doduše „najveći rođen od žene“, ali one su velike jer su makar i „najmanje u kraljevstvu Božjem“ sada s Gospodinom, kamo i nas pripremaju doći. Amen.