Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi zaštitnika lovaca sv. Huberta

Sisačka katedrala, 2. studenog 2013.

Poštovani lovci, pripadnici lovačkih društava s područja naše Sisačke biskupije, poštovani gosp. Vlado Kireta – predsjedniče Lovačkog saveza Sisačko-moslavačke županije, poštovani vlč. Božo Pinjuh, povjereniče za pastoral lovaca i ribolovaca u našoj Biskupiji, braćo svećenici, draga braćo i sestre!

Danas, premda je proslavljen Dušni dan, sada na kraju dana i uoči nedjelje slavimo sv. Huberta, zaštitnika lovaca. Sutra će, naime na sam dan  , u Požegi na nacionalnoj razini biti proslavljen sveti Hubert. Mi smo se pak već tradicionalno okupili u našoj katedrali da bismo Bogu zahvalili za sva dobra, osobito vi, dragi lovci i ribolovci, da zahvalite za proteklu godinu u kojoj ste se družili s prirodom, s divljim životinjama, brinuli se o njima i o prirodi, te imali lijepe zajedničke susrete i gajili prijateljstva. Ja posebno želim zahvaliti vama što svaki mjesec odvajate, već dvije godine, ulov za potrebe naše biskupijskog Caritasa. Nemojte se umoriti u tome da činite dobro! Ali i u svim drugim prilikama, kada vas zamolimo, rado se odazivate da pomognete u pripremi obroka za različite susrete, osobito humanitarne, te vam na tome također zahvaljujem. Nećemo sigurno nikada zaboraviti ni vaše sudjelovanje u Domovinskom ratu, kao ni vaš doprinos proslavi ponovne uspostave Sisačke biskupije, 6. veljače 2010., te Susretu hrvatske katoličke mladeži, 5.i 6.svibnja prošle 2012. godine.

Što nam poručuje sv. Hubert?

On je, znamo bio plemić, najprije oženjen, pa postao udovac, da bi se potom posvetio samotnjačkom molitvenom životu koji je provodio u šumi, družio se sa životinjama i prirodom, i sam bio lovac, te na kraju postao svećenik i prvi biskup Liègea, u Francuskoj. Bilo je to davno, u 7. i 8. stoljeću, prije gotovo 1300 godina. Umro je 727. godine. Ipak, premda je velik odmak od tog vremena, upravo blizina s prirodom i životinjama konstanta je koja povezuje njega i nas danas. Prema predaji, dok je na Veliki petak lovio u Ardenima, ugledao je jelena koji je imao raspelo među rogovima i čuo poziv na obraćenje te da ode do biskupa Lamberta.

Možda je to samo predaja, ali ona prati ovog sveca i on je poznat po tome što se obratio, što je stvarno otišao svetom biskupu Lambertu, kojega je kasnije i naslijedio. Nije bitno na koji je način on došao do spoznaje da se treba obratiti, ali obratio se. Što to znači obratiti se?

Čini se prvenstveno da je za Huberta obraćenje značilo prihvaćanje istine da je njegov život smislen i da ne smije odustati od borbe da čini dobro. Naime, meni njegov odlazak u šumu nakon smrti njegove supruge izgleda kao bijeg: on je bio izgubljen, mislio je da život više nema smisla, da je ostao sam i da ga je i Bog zaboravio. Posvetio se samotnjaštvu, ali taj način života ga je suočio s Bogom. Doista, mnogi su u pustinji i samoći znali pronaći put k Bogu. Pa i sam naš Spasitelj proveo je 40 dana u pustinji prije svoga javnog djelovanja, gdje je osobito intenzivno razgovarao sa svojim Ocem. Iz toga možemo zaključiti kako nije svako zlo za zlo, nego i zlo može biti za neko pa i veliko dobro. Tako i smrt Hubertove supruge i njegovo samotništvo u šumi dovelo je Huberta Kristu. Je li stvarno vidio Kristov križ među rogovima jelena ili ne, nije toliko bitno, koliko činjenica da se u svojoj duši susreo s Isusom Kristom koji mu je darovao novu snagu za život, vratio vjeru i usmjerio njegov život prema tome da se posveti brizi za druge, postane svećenik i na kraju postane i biskup.

Tako i nama mnoge nevolje mogu opteretiti život i mnoge teškoće zamračiti radost života. I baš druženje s prirodom i briga za životinje, međusobno prijateljstvo i vrijeme kad se u prirodi i samoći može razmišljati o sebi i svojem životu, može nas dovesti bliže Bogu da i mi svoj život posvetimo brizi za druge, da činimo više dobra bližnjima i tako pronađemo i sačuvamo smisao i radost života.

To konkretno znači da odlazak u lov ne smije biti izgovor da se ne može doći na nedjeljnu misu ili da se izbiva iz obitelji i tako oneraspoložuje svoje ukućane. Zajedništvo i u obitelji i u zajednici vjernika, osobito na nedjeljnoj misi potrebno je upravo radi naše duhovnosti, radi duše naše, radi naše nutarnje snage da bismo imali više hrabrosti za život.

Također sv. Hubert nam govori o potrebi da s ljubavlju pristupamo prirodi, i to kako biljnom tako i životinjskom svijetu. Kao sv. Franjo, zaštitnik prirode, i sv. Hubert je prijateljevao s prirodom, volio je šumu, volio životinje, bio je lovac i živio kao dio prirode. U tome i jest ono što nas osposobljava da poštujemo prirodu, spoznaja da smo i sami dio te Božje prirode. Da, baš to treba prvo priznati: priroda je Božje djelo, prelijepo njegovo stvorenje koje je on upravo radi čovjeka stvorio. A onda, ako smo i sami dio tog Božjeg stvorenja, tada se trebamo s ljubavlju brinuti o njoj.

Danas je briga za okoliš veoma važna u javnom životu. No, važna je i za nas kršćane.

Ekologija je tema koja osobito pristaje uz slavlje sv. Huberta. On je volio prirodu, boravio u prirodi, bio lovac, brinuo se za životinje, kojima se i hranio, osjećao se dijelom Božjega stvorenja koje je poštovao. Danas se na žalost osjeća s jedne strane sve veća ugroženost Božjih stvorenja, i tu ugroženost širi čovjek. S druge pak strane jača sve više i svijest o potrebi da se sve učini kako bi se priroda zaštitila i sačuvala za buduće naraštaje.

U tome sigurno veliku ulogu moramo imati i mi kršćani kojima je Bog dao, već od stvaranja, tu zadaću da se brinemo za zemlju i sva Božja stvorenja na zemlji, u moru i rijekama.

Ekološki su problemi obveza za sve, pa u tom smislu treba shvatiti poticaj pape Ivana Pavla II. koji je preko predstavnika kulture upućen svim građanima Hrvatske u vrijeme drugog papina posjeta Hrvatskoj kad je u Zagrebu rekao : “Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju čija nacionalna himna počinje “Lijepa naša domovino”- kako u ovim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnost poštovanja prirode, postupajući s osjećajem odgovornosti za životni prostor što ga je Providnost dala čovjeku? Svijet je pozornica na kojoj je svatko pozvan odigrati svoju ulogu na hvalu i slavu Boga Stvoritelja i Spasitelja.”
Svi smo pozvani dati svoj udio u očuvanju prirode i svijeta koji nas okružuje, jer, spasavajući okoliš u kojem živimo i radimo istodobno spasavamo druge i sebe. Sama riječ „ekologija“ je riječ sastavljena od dva dijela, a danas bi glavni naglasak trebalo staviti na drugi dio riječi ekologija, tj. na “logos”- na “govor o zajedničkoj kući” (termin ekologija- grčkog porijekla oikos=kuća, stan; logos= riječ, govor, mudrost). Taj govor predpostavlja “mudrost” kojom bismo trebali svi pokušati pronaći novi “govor” o “zajedničkoj kući”. I ne samo govor nego i odnos brige, poštovanja, čuvanja i promicanja onoga što nam je Bog dao.

Molimo sv. Huberta, zaštitnika lovaca za sve lovce u našoj Biskupiji i Domovini. Molimo ga za pomoć i zagovor da svi koji se više družimo s prirodom u tom Božjem vrtu upoznajemo i hvalimo Stvoritelja, te da se – po primjeru sveca zaštitnika – i sami neprestano obraćamo da bismo ispunili i svoje osobne, obiteljske i sve one obveze koje od nas očekuje i Crkva i Domovina. Amen.