Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na proslavi 60 godina misništva preč. Milana Begića
Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 31. kolovoza 2025., 22.nkg C
Dragi slavljeniče dijamantnog svećeničkog jubileja, dragi Milane, Okupljeni smo danas oko Gospodina i oko Tebe. Gospodinu zahvaljujemo za Tebe i dar svećeništva koji si od njega primio i u čemu si služio Crkvi i svome narodu.
Prilika je to, braćo i sestre, da se osvrnemo na taj dar koji Bog daje svojoj Crkvi kada nekoga zove u svećeničko zvanje. Milan se odazvao. Njegovo je svećeničko ređenje i mlada misa bila 29. lipnja 1965. u rodnoj župi Stara Rijeka u Banjalučkoj biskupiji. Prošlo je otada punih 60 godina.
Biblijski su brojevi koji nose znakovitost: 7, 12, 40 i 50, a slave se i 25. godišnjica kao srebrni te 50. kao zlatni jubilej. Budući da je rijetko slavlje 60 godišnjice, to se nazvalo dijamantnim jubilejem jer je to poput dragog tj. rijetkog kamena, prema onoj latinskoj rečenici: omne rarum carum – sve rijetko je dragocjeno. Još je rjeđe da Bog nekima dade te slave i jubilej 65. godišnjice što neki zovu željezni ili Safirni jubilej, pa čak i veće jubileje: 70 godina – Platinski jubilej; 75 godina – Paladijski jubilej i 100 godina Stoljetni jubilej ili centenarij. Svemu smo tome otvoreni, no mi danas slavimo dijamantni jubilej.
Meni se ponajviše sviđa značenje koje ima broj 60 prema tumačenju Marka Marulića upotrijebljen u Lukinu evanđelju u pripovijesti o putu u Emaus, te Isusov govor u Matejevu evanđelju o urodu pšeničnog zrna koje mora umrijeti, koje će naime donijeti plod – jedno tridesetostruk, drugo šezdesetostruk, treće stostruk:
1. Dvojica učenika putuju šezdeset stadija do Emausa.
Kada govori o dvojici učenika koji na dan uskrsnuća Gospodinova odlaze iz Jeruzalema u šezdeset stadija udaljeni Emaus, Marulić pokušava prodrijeti u smisao broja šezdeset, te za nj predlaže trostruki smisao. U prvom slučaju, dozivlje u pamet kako je već Augustin teološki obrazložio pravilo po kojem se brojevi tumače simbolički kad označavaju vrijeme. Tropologija brojeva u Marulićevu djelu De humilitate evanđeosku usporedbu u kojoj Isus govori o tridesetostrukom, šezdesetostrukom i stostrukom urodu, pa čemu je broj 60 u određenom smislu u sredini između većeg i manjeg broja, te se usput poziva na šest dana stvaranja: »No što to znači da je Emaus, tj. nebeski Jeruzalem, od ovog zemaljskog u kojem se nalazimo udaljen šezdeset stadija? To je ili zato što se u Evanđelju broj šezdeset nalazi između broja trideset i sto – manji pak broj odgovara sadašnjoj Crkvi, veći budućoj, a srednji krepostima po kojima se kao po stubama penjemo od dna do vrha – ili zato što je Bog u šest dana sazdao svijet, a sedmi otpočinuo. Toliko je udaljeno nebo od zemlje koliko je od muka što ih trpimo na zemlji ovaj pokoj koji ćemo – nadamo se uživati u kraljevstvu nebeskom.« Marulić i u drugom tumačenju razvija sliku između zemaljskoga i nebeskog, te uzima značenje Emausa kao nebeskog Jeruzalema, suprotstavljajući značenje šest dana rada onom sedmom danu odmora. Ovih šest označavaju zemaljsku muku i napor, a sedmi proslavu i »odmor« u nebu, te time dopunjava i pojašnjava ono prvo tumačenje broja šest. Uz ova dva nudi još jedno tumačenje broja šezdeset, opet ga svodeći na šest: »Ili je to zato što se tim brojem može razdijeliti cjelokupno vrijeme što ga živa bića provode na zemlji. Prvo je naime doba bilo od Adama do Potopa, drugo otada do Abrahama, treće od njega do Davida, četvrto do preseljenja u Babilon, peto do Krista. Sada traje šesto koje će se završiti Sudnjim danom.« Vezujući se na gore rečeno, zaključuje svoju misao eshatološkim značenjem i dimenzijom sedmoga dana, dosljedno onom što je već napomenuo kad je govorio o Kristovu počivanju u grobu sedmoga dana: »Sedmo će biti sabatizam, tj. naš vječni počinak u Bogu. Šezdeset dakle stadija predstavlja šest vremenskih tijekova dok se ne stigne u gradić pokoja i blaženstva, kad će se ‘naše raspadljivo tijelo zaodjenuti neraspadljivošću, a ono što je u nama smrtno, preobraziti se u besmrtnost.’« Ovim tekstom Marul je objasnio nedorečenost koja je ostala kad je govorio o Kristovu razapinjanju i tami koja je nastala o šestom satu dok je visio na križu.
2. Potrebno je reći još nešto o Marulićevu tumačenju broja 60, dovedenog u vezu s usporedbom iz Matejeva evanđelje o zrnu koje daje tridesetostruk, šezdesetostruk i stostruk plod. Marulić nedvojbeno slijedi značajno egzegetsko pravilo da Pismo treba tumačiti Pismom, što također seže u patristička vremena, premda je tumačenje koje Marulić daje ovom tekstu sasvim novo, jer nijedan od starih autora nije dovodio u vezu ova dva teksta, to jest nije tumačio jedan uz pomoć drugoga.
Vidimo iz ovih kratkih naznaka koliko je bogata biblijska i otačka simbolika broja 60. Zahvalni smo za 60 godina misništva preč. Milana Begića te zajedno s njim očekujemo da je to bio put u Emaus gdje se otkriva uskrsnuli Gospodin koji je stalno bio blizu ali ga nismo prepoznali. A kad se njega prepozna, onda se od tužnog postaje radostan čovjek, od umornog čovjek koji trči u Jeruzalem i naviješta događaj Uskrsnuća. To molimo i Tebi, dragi naš Milane! Naime, da se ne umoriš zbog svojih godina nego da upoznavši Krista njegovu radosnu vijest trčeći naviještaš svima: Krist je pobjednik, Krist je uskrsnuo.
Također Ti želimo da Tvoje zemaljsko djelovanje na njivi Gospodnjoj bude nagrađeno ne tridesetostrukim nego barem šezdesetostrukim a zašto ne i stostrukim plodom! Jer 60 je između najmanjeg broja (30) i najvećeg (100), no to je sve dobro jer znači da je život bio plodan, da je donosio i donosi rod koji Gospodin očekuje. Kad kažem: ne samo 60 nego zašto ne i 100, hoću reći da još nije gotov Tvoj put i da on teži prema broju savršenstva i punine, tj. prema 100, premda je i broj 60 lijepi i veliki plod.
Današnja svetopisamska čitanja daju nam u tom smislu dobre poticaje.
Knjiga Sirahova (Sir 3,17-18.20.28-29) ističe krepost poniznosti: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina… Nema lijeka bolesti oholnikâ, jer se opačina u njima ukorijenila.“
To je imperativ svećeničke službe. Premda je svećenik postavljen na uzvišeno mjesto da se brine za svoje vjernike, on nije iznad drugih da bi svoje vjernike gledao s visoka, nego je pozvan služiti im. I to ljudi osjete, ako je ta naša služba u poniznosti ili ne daj Bože u oholosti. I Tebi, dragi Milane, zahvaljujem na tom lijepom svjedočanstvu poniznog služenja. Sjećam se kad sam još dolazio u Hrvatsku Dubicu kako si se ophodio sa svojim vjernicima. I oni su to znali cijeniti. No, to je poziv, braćo i sestre, svima nama: ne samo biskup i svećenici, nego i svi mi kršćani braća smo i sestre, dakle jednaki pred Bogom jer naše je temeljno dostojanstvo isto – djeca smo Božja te smo kao takvi, premda s različitim službama, pozvani jedni drugima služiti.
Poslanica Hebrejima (Heb 12,18-19.22-24a) govori nam o uzvišenosti našeg kršćanskog poziva: „Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječî… Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu…“ Riječ je dakle o duhovnoj dimenziji našeg zajedništva. Ono se ne temelji na vanjskoj slavi niti veličini, niti onog što vidimo i čemu se ljudi dive, nego se temelji na zajedništvu s Bogom, sa svima svetima i to je naša snaga i jakost. Toga trebamo uvijek, u svakom zvanju, biti svjesni.
Evanđelje po Luki (Lk 14,1.7-14) iznosi Isusovu pouku apostolima, ali i svima nama: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« Čini se da je ovo čisto praktično pa i pragmatično ponašanje: kao da je Isusu stalo da nas poštedi poniženja i pomogne nam da dobijemo bolje mjesto, tako da najprije zauzmemo zadnje mjesto. No, njegova nakana nije takva. On želi da u našu svijest uđe ta istina da smo samo ono što jesmo i da ne težimo za ljudskom slavom i čašću jer – kako je rekao na drugom mjestu: „kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!“ (Iv 5,44)
Ta krepost poniznosti koja zapravo znači priznanje istine o sebi je i socijalna krepost, odnosno ona znači brinuti se za druge. Isus kaže: „kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ Nije li to upravo ono što trebamo činiti ako želimo biti djeca Oca nebeskoga? Zar to ne znači baš to da ne smijemo misliti samo na sebe, već posebno na one najpotrebnije koji nam ne mogu uzvratiti. Tako će nam uzvratiti sam Gospodin ono što smo učinili jednome od njegove najmanje braće.
Dragi slavljeniče, draga braćo i sestre,
Svećeničko zvanje po sebi je služenje drugima, služenje braći i sestrama: u svetim sakramentima, u okupljanju i karitativnoj brizi za one koji su najpotrebniji. Svećenik je pozvan, poput svetog Pavla, biti „svima sve“ samo da svoje bližnje stekne i spasi za Gospodina. (usp. 1 Kor 9,23)
Hvala Ti, dragi Milane, za Tvojih 60 godina vjernog služenja Crkvi i narodu!
Neka Te Gospodin uzdrži u zdravlju i podari Ti radost što si bio i ostao Gospodinov!
Ostani to i na dalje! Amen.