Homilija na proslavi 50 godina župe Repušnica

Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi 50 godina župe Repušnica

Repušnica, crkva sv. Nikole Tavelića, 14. studenog 2026.

Draga braćo svećenici, dragi vjernici,

Danas ovime obilježujemo nekoliko važnih slavlja: blagdan je zaštitnika župe sv. Nikole Tavelića (14.XI.1391.); ova je godina 50-godišnji jubilej župe koja je osnovana 1976. odvajanjem od Kutine; a prije točno 10 godina ova je crkva, koja je izgrađena 1998., posvećena 13. studenog 2016. K tome zahvaljujemo dosadašnjem 15-godišnjem župniku preč. Ivanu Benkoviću – koji 2. siječnja iduće godine, tj. za mjesec i pol dana navršava kanonsku dob za mirovinu tj. 75 godina – i to za župničku  i dekansku službu, koju je vršio od 2014. godine. I osobno želim zahvaliti župniku i dekanu Ivanu na savjesnom i predanom služenju župi, dekanatu i biskupiji! Predstavljam ujedno novog župnika preč. Josipa Samaržiju, koji je posljednjih 15 godina bio župnik i dekan u Petrinji, u župi sv. Lovre (2011.-2026.). On je mlađi ali već dovoljno iskusan i sposoban preuzeti ovu župu sv. Nikole Tavelića u Repušnici.

Za sve ove događaje i obljetnice, službe i prošle i buduće molimo Božji blagoslov! Zahvalni smo Bogu i ljudima na svemu što smo proživjeli, a uzdamo se u njegovu pomoć i u godinama koje dolaze.

Naš je današnji zaštitnik i svetac Nikola Tavelić proglašen svetim 1970. godine od pape Pavla VI. Bio je to više godišnji put od njegove svete smrti u Jeruzalemu, na današnji dan prije 635 godina do potvrde Svete Stolice njegove svetosti. Papa Lav XIII. odobrio je Nikolino štovanje 1889. godine proglasivši ga blaženim. Naš bl. Alojzije Stepinac se veoma zalagao za proglašenje svetim Nikole Tavelića, u vidu proslave 13 stoljeća pokrštenja Hrvata, što se trebalo proslaviti 1941., ali je došao Drugi svjetski rat i to je poremetio, tako da ga je tek papa Pavao VI. 1970. proglasio svetima a slavlje 13 stoljeća pokrštenja naš je narod slavio od 1976.-1984. godine pod kardinalom Franjom Kuharićem, slavljima u Solinu, Ninu, Biskupiji kod Knina i Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. u M. Bistrici. Ovih smo dana na HBK već navijestili dva velika jubileja za koja se kao narod trebamo pripremiti: 2033. bit će godina Otkupljenja jer će biti 20 stoljeća što je naš Otkupitelj za nas podnio smrt na križu; a 2041. bit će proslava 14 stoljeća kršćanstva u Hrvata. Ni jedno od toga nije više daleko, do godine Otkupljenja 7 godina, a do proslave godišnjice kršćanstva u našem narodu 15 godina. Tako da se i na to već sada trebamo pripremati.

Po čemu je značajan i velik naš sveti Nikola Tavelić, prvi proglašeni hrvatski svetac?

On je zajedno s trojicom franjevaca u Jeruzalemu pošao propovijedati Krista islamskom svijetu. Moglo se to shvatiti i kao provokacija, ali u biti svako je svjedočanstvo na neki način provokacija jer nas ostale provocira da odgovorimo na to svjedočanstvo. Oni kojima je s ljubavlju Nikola navijestio Krista nisu to tako shvatili pa su od njega tražili da se odrekne kršćanske vjere te su ga, nakon što je to on zajedno s drugovima franjevcima odbio, ubili.

Papa sv. Pavao VI. na kanonizaciji 12. lipnja 1970. u svom je govoru rekao:

„Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka.Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno ‘kadije’, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan ‘Qurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.
Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.« (Iz Apostolskog pisma kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima, AAS LXIII (1971), str. 346 – 353)

Time je papa pozvao sve kršćane na nasljedovanje kreposti postojanosti koje su posvjedočili sveti mučenici, među kojima sv. Nikola Tavelić.

A ovu crkvu njemu u čast i župu osnovao je nadbiskup Franjo Kuharić na molbu i zauzimanje kutinskog župnika Željka Slonjšeka, čije tijelo počiva ovdje na groblju u Repušnici, te je župa – kako rekoh – osnovana 1976., prije točno 50 godina. Lijepi je to jubilej koji može pokazati korisnost i potrebu da se osnovala ova župa. Župa MB Snježne u Kutini bila je doista velika te je bilo potrebno osnivati nove župe: u Repušnici, Ilovi i u Kutinskoj Slatini, što su sada župe koje okružuju Kutinu i samostalno kao župe žive. Ovdje je trebalo graditi i novu crkvu i na odluku Sluge Božjega F. Kuharića ona je prozvana župa sv. Nikole Tavelića. Bilo je to neposredno tj. 6 godina nakon kanonizacije našeg prvog proglašenog sveca te je još više to bio razlog da se upravo njemu posveti ova crkva.

Na početku za bogoslužni prostor adaptirana je štala darovanoga imanja Novak – Miletić. Vlasti nisu dale dozvolu za gradnju crkve na istom mjestu te je ona proširena bez njihova znanja. Pokušaj rušenja privremenoga prostora g. 1981. spriječili su župljani zaustavivši bagere svojim tijelima. Dozvola za gradnju nove crkve isposlovana je tek nakon Domovinskoga rata, ali i molitvama puka, posjetom sv. Majke Terezije Repušnici i njezinom molitvenom potporom. Kod ugradnje moći bl. Miroslava Bulešića u oltar crkvu je posvetio sisački biskup Vlado Košić 13. studenoga 2016.

Na oltarnoj slici crkva ima i druge svece i blaženike hrvatskoga naroda, koji još tada i nisu svi bili proglašeni ni svetima ni blaženima, ali je iz tog prikaza vidljivo koga Hrvati štuju kao svoje svete zaštitnike… kao što vidimo, uz Spasitelja Isusa tu su u lađi prikazani: bl. Ozana Kotorska, bl. Augustin Kažotić, bl. Gracije iz Mula, bl. Ivan Merz, sv. Marko Križevčanin, bl. Alojzije Stepinac, sv. Majka Terezija, sv. Leopold Mandić, bl. Marija od Propetog Petković, bosanska kraljica bl. Katarina Kosača.

Još treba istaknuti kako je na groblju, iza crkve, postavljena ploča, spomenik udruge »Hrvatskoga domobrana«, s 23 imena uglednih ljudi i seljaka toga kraja koje su 8. svibnja 1945. partizani ubili na potoku u Repušnici. 

Dragi župljani, danas zahvaljujemo i na župničkoj službi u ovoj župi. Zahvalni smo Bogu na svemu što se u ovih 50 godina ovdje događalo i što je doprinosilo izgradnji župne zajednice. Posljednjih je 15 godine ovdje župnik bio Ivan Benković, kojemu zahvaljujem na vjernom služenju Crkvi i narodu. On odlazi u zasluženu mirovinu, a dolazi novi župnik Josip Samaržija. Dosadašnjeg župnika ispratimo sa zahvalnošću, a novoga prihvatimo u crkvenom duhu s ljubavlju i željom za zajedništvom kojega nema bez suradnje svećenika i Božjeg naroda.

Neka nas u tome zagovara sveti Nikola Tavelić, naš zaštitnik, mučenik. Amen.

Pin It on Pinterest