mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Polnoćki

Sisačka katedrala, 2013.

Draga braćo i sestre,

Ove svete noći trebali bismo svi zastati u šutnji i dati se obdariti najvećim mogućim darom – jer „dijete nam se rodilo, sin nam je darovan“ (Iz 9,5), darovao nam se dakle sam Bog. U ovoj se svetoj i tihoj noći osjeća radost mnogih duša koja srcima ljudskim donosi mir i veselje. Kada bi nas netko upitao: zašto se veselite, zašto noćas slavite, naš je odgovor jednostavan: Božić je, rodio se Isus, naš Spasitelj i Gospodin! Bog je postao čovjekom, mali Bog – Božić došao je među nas. Kako bi rekao sluga Božji nadbiskup Josip Stadler: Bog nam je došao u susret kao dijete, da ga se nitko ne mora bojati!

Kada bismo znali i mogli, trebali bismo u pohvalu Božiću izreći najljepše moguće riječi ove svete noći – jer ona je toga vrijedna, jer ova je sveta noć proslava najveće i najljepše tajne susreta čovjeka i Boga, rođenje Božića, malog Isusa u Betlehemu judejskom.

Prorok Izaija govori o povijesnom kontekstu u koji dolazi Mesija, govori o tmini u kojoj je narod hodio, govori o mrkloj zemlji u kojoj narod obitava. Tko je taj narod, kakva je to tama? Bio je dakako to najprije židovski narod, ali prorok zapravo dotiče svojim viđenjem sve narode, pa možemo reći da je to i naš hrvatski narod. Tama u kojoj se svi narodi nalaze do dolaska i rođenja Mesije /Spasitelja jest odsutnost radosti i veselja, „teški jaram, šiba goniča…“ (ib.,3), sve to pritišće, ali – to će Mesija slomiti, to ropstvo dokinuti, i vratiti narodu radost i veselje. Taj dolazak Spasitelja označen je slikom svjetlosti: „narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku“ (ib.,1). Kakva je to svjetlost, zar svjetlost sunca ili mjeseca, zar svjetlost raznih blještavih reklama i ukrašenih ulica? Ne, ta vanjska svjetlost samo je simbol, znak nutarnje svjetlost koja je obasjala narode. Ta je svjetlost sam Gospodin koji dolazi! Ta Isus za sebe reče: „Ja sam svjetlost svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ (Iv 8,12)

Dobio sam jednu lijepu čestitku koju usvajam i kojom i ja vama, draga braćo i sestre, čestitam ovu pobjedu Kralja svjetlosti usred božićne svete noći: „Božić je siguran dolazak Onoga koji će svjetlom oživjeti mrak naših duša, naših gradova. On će blagošću i toplinom otopiti našu hladnoću. On će umiriti nas nemirne, ujedini nas razdijeljene, spojiti nespojivo: slamu i Kralja, malenost i moć, skrovitost i glasovitost, strah i povjerenje, razum i intelekt. Božić je i naše rođenje. Radujmo se tome!“ (MIR)

Drugi pak mi piše: „Slavimo svetkovinu rođenja Isusa Krista u ovo vrijeme razdirano tolikim neslogama, nemirima i ratovima pa je doista potrebno pjevati Novorođenome da svim ljudima na zemlji donese mir i radost. Dakako to je ponajviše potrebno našem narodu kojemu je također različitim događajima taj mir oduzet. No znamo, Krist je pobijedio svijet, i zato se istinski radujemo njegovu dolasku.“ (I. Macan)

Sveti Pavao nam u poslanici upućenoj svome učeniku Titu poručuje kako se u Isusu objavilo Božje čovjekoljublje: „pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi…dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga“ (Tit 2,11.3,4) – grč. filantropija. Bog je dakle ljubitelj čovjeka.

Tako pjevaju i anđeli u evanđelju sv. Luke, koje donosi izvještaj o rođenju Isusovom: „Slava na visini Bogu i na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14) Bogu su ljudi – njegovi miljenici, Bog voli čovjeka, i to svakoga čovjeka. Zato je Bog i došao k nama ljudima, da nam posvjedoči koliko nas ljubi!

Poruka anđela je ohrabrujuća: „Ne bojte se!“, govori on pastirima. I nastavlja o razlogu zbog kojeg se ne treba nitko bojati: „Evo, javljam vam blagovijest (evanđelje), veliku radost za sav narod:  danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.“ (Lk 2,10-11)

Rođenje Djeteta anđeo naziva znakom. I doista: kad se rodi dijete, znak je to Božje ljubavi, znak je to da Bog još nije zaboravio i ostavio ovaj svijet, da ljudski rod ima budućnost, da se ima još uvijek nečemu nadati. Usprkos nevoljama, beznađu, usprkos mraku u ljudskim srcima, usprkos svim zlima vremena u kojem živimo koja želi obezvrijediti obitelj – Svjetlo, Krist Gospodin, rođen kao malo dijete poručuje nam da se ne smijemo bojati, da imamo razlog za nadu i vjeru u budućnost.

Citirat ću ovdje Svetog Oca papu Franju, koji je govoreći o Božiću prije dvije godine rekao i ovo: „Anđelov navještaj pastirima daje znak gdje će pronaći novorođenče: ‘I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama…“ Cijela povijest ovog evanđeoskog odlomka je jedan otisak vedrine, jednostavnosti, mira, blagosti… Svi oni koji su zvani, pozvani su na ovo: da sudjeluju u miru, koji je opjevan u evanđeoskom odlomku, da sudjeluju u zajedništvu i blagosti, jer će ovo novorođenče, kasnije, kada će postati odraslim i propovijedati narodima, reći: ‘Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca.’ Poruka koja i nakon dvadeset stoljeća još uvijek ima vrijednost nasuprot drskosti, bahatosti, samodostatnosti, agresiji, uvredi, napetosti, ratu, laži koja dovodi do zabluda i kleveta. Blagost i jedinstvo… jedna stvarnost koja se rađa, ovdje, iz ovog prvog znaka. ‘To će biti znak.’ On je taj znak koji nas je došao poučiti.

Još jedna stvar koja se ističe: oni koji su pozvani bili su izvjesno marginalizirani… bar u to vrijeme, pastiri su bili na lošem glasu… i  upravo su oni bili pozvani na blagost i jedinstvo, zajedništvo. Također pozvani su bili i neki mudraci s Istoka, iskreni i dosljedni, ali izdaleka. I to dijete će kasnije kazati: ‘Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.’ Od početka svojeg propovijedanja pozivat će one koji se osjećaju zapostavljenim, marginaliziranima. No velika je zamka, što nas čini samodostatnima, vjerovati da smo sami sebi dovoljni, zamka da ne osjetimo vlastitu marginalnost…

To novorođenče, kada je odraslo, govori prispodobu o onima koji nisu bili ponizni te su odbili poziv na svadbu. Poslije su bili ignorirani i na slavlje su pozvani muškarci i žene s raskrižja. To je znak… novorođenče leži u jaslama i poziva sve koji su marginalizirani. Nitko za sebe ne može reći da nije marginaliziran. Otvori svoje srce, pogledaj unutra i pitaj se: u čemu sam ranjen, u čemu sam marginaliziran od samoga sebe; od ljubavi, sklada, međusobne suradnje, solidarnosti, osjećaja zajedništva? On nas poziva na blagost, mir, solidarnost, sklad; zato se ova noć zove noć sklada, noć mira, noć ljubavi.

Pred jaslicama učini dvije stvari: prvo, osjeti pozvanost na ljepotu poniznosti, blagosti i jednostavnosti; i drugo, traži u svojem srcu mjesto gdje si marginaliziran, gdje si ranjen i dozvoli Isusu da te on izliječi od tvoje manjkavosti, od tvojih ograničenja, od tvojeg egoizma. Prepustite se milovanju Božjem i razumjet ćete i više od onoga što je jednostavnost, poniznost i jedinstvo.“ (iz Glasnika sv. Josipa, br. 4/2013, str. 22).

Još bih želio, draga braćo i sestre, podijeliti s vama poruku betlehemskih štalica: Sina Božjega nisu prepoznali njegovi sunarodnjaci, oni nisu imali mjesta u svratištu – kaže sv. Luka (Lk 2,7) – pa se Isus morao roditi u pastirskoj štali i biti položen u jasle, a sv. Ivan to kaže riječima: „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). Kako to da čovjek ne prepoznaje svoga Stvoritelja, kako to da su otvoreniji primiti samog Kralja neba i zemlje priproste životinje, vol i magarac u betlehemskoj štali? Kako to da su zatvoreni bili za njegov dolazak ugledni Židovi, a prepoznali su ga samo priprosti pastiri? Herod kralj želio ga je i ubiti.

I mi smo danas, braćo i sestre, suočeni s odbijanjem Krista. Mnogi ga ne žele, mnogi mu zatvaraju vrata ne samo svratišta nego i svoga srca jer – on smeta. A on traži da se ponašamo kao što se on ponašao. Ta on se u svom dolasku ponio kao zadnji sluga! Od nas traži poniznost, traži skromnost, traži prihvaćanje drugoga bez nadimanja, uznositosti i bahatosti. On premda Sin Božji, „nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sama sebe“ (Fil 2,6-8). Takav je naš Gospodin! On koji je rekao da nije došao da bude služen, nego da služi, on koji je prao noge svojim učenicima, on koji je bio popljuvan i bičevan, osuđen na smrt, raspet na križ i ubijen! Takav je naš Kralj! On se poistovjetio s nama ljudima u našim najbjednijim uvjetima, da bismo i mi mogli svoju braću i sestre prihvaćati i ići im ususret željni da im služimo, a ne da nad njima gospodujemo!

Molimo novorođenog Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista, koga noćas gledamo kao malog Božića:

Dođi i u naša srca, Gospodine, i ispuni ih svojim darovima mira i veselja!

Dođi i u naše obitelji, Gospodine, i obdari ih ljubavlju i razumijevanjem, velikodušnim prihvaćanjem djece i radošću zbog svakog rođenog djeteta!

Dođi i u naš grad, Gospodine, da se i mi ispunimo novom nadom da nas ljubiš i ne ostavljaš kad je teško, da se nitko ne osjeća – kako reče papa Franjo – marginaliziran jer vjeruje u Tebe, jer voli svoj narod i želi svojom vjerom pridonijeti njegovu napretku!

Dođi i u našu domovinu Hrvatsku, Gospodine, da se obraduju srca ranjena, srca roditelja koji su u ratu izgubili sinove i još im ne znaju ni za grob, duše poniženih branitelja, da se svi ljudi osjete prihvaćeni u svojim opravdanim očekivanjima, da svi imaju rada i radosti te da naš narod na zdravim temeljima kršćanske vjere kroči u budućnost izgrađujući i unaprjeđujući svoju domovinu u istini i pravednosti, poštenju i čestitosti, kao i oplemenjujući zajednicu europskih naroda svojom vjerom, nadom i kršćanskom ljubavlju. Amen.