Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja
Komarevo, 5. kolovoza 2021.
Dragi hrvatski branitelji, draga braćo i sestre,
Danas je crkveni blagdan Gospe Snježne, dan posvete rimske bazilike Svete Marije Velike. To je prva crkva na Zapadu posvećena Blaženoj Djevici Mariji, nakon proglašenja dogme Marije Bogorodice (451.god.), dakle iz 5. stoljeća. Ujedno danas je u Hrvatskoj i državni blagdan Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja jer je na taj dan, 5. kolovoza 1995. oslobođen Knin, žarište srpske pobune u Hrvatskoj te je tako sinula sloboda našem narodu poslije krvavog četverogodišnjeg obrambenog Domovinskog rata. A naše Komarevo bila je prva crta obrane Siska i Hrvatske. Uz Komarevo crte obrane Siska bile su i Mošćenica, Sunja, Nebojan, Novi Farkašić, Glinska poljana… Mi, koji smo tada bili ovdje i proživljavali tu agresiju s jedne strane, strahote rata, ubijanja, opasnost po život, granate, uzbune, sprovode i sve to što ide s ratom kao zlo i izraz mržnje, ali s druge strane i veliku ljubav prema Domovini, spremnost da i život naši branitelji, a s njima i svi mi položimo za Domovinu, znamo o čemu se tu radilo. Međutim oni koji tu nisu bili, djeca koja su se poslije rodila i nisu hvala Bogu to morala proživljavati, ne znaju točno što je to bio Domovinski rat. Zato mi moramo svjedočiti istinu. Istinu i samo istinu.
A istina je bila samo jedna: mržnja je napadala, a ljubav se branila – i pobijedila, premda je mržnja imala neograničeno više ljudskim očima gledajući prednost u oružju, ali ljubav je imala neograničeno veću snagu.
Moram se osvrnuti na neke današnje pojave koje su zabrinjavajuće i zbog kojih vas sve pozivam na molitvu da se to promijeni.
Ove godine je točno 30 godina od početka Domovinskog rata. Svi s pravom kažu da je ta naša pravedna obrana temelj moderne države Hrvatske. Međutim on se ne obilježava ove godine na primjeren način. Navest ću jedan primjer: bio sam 26.6. o.g. u Glini na obilježavanju pogibije Tomislava Roma, redarstvenika koji je poginuo u napadu na glinsku policijsku postaju. Bilo je to dakle sjećanje na 30.godišnjicu prvog napada na RH nakon što je dan prije, tj. 25.6.1991. Hrvatski sabor proglasio samostalnost RH. Začudio sam se i to sam rekao, da na tom obilježavanju nije bio ni jedan predsjednik iz vrha države – ni RH ni Sabora ni Vlade, dok su četiri dana prije u Brezovici bila dvojica predsjednika na spomenu tzv. partizanskog ustanka. Pitao sam ministra koji je bio u Glini, što je nama važnije: Domovinski rat i 1991. ili partizanski ustanak iz 1941.? Što je temelj moderne Hrvatske države? Jesmo li mi danas partizanska država pod znakom crvene zvijezde ili smo demokratska država koja je s hrvatskim grbom na vojničkim kapama i krunicom oko vrata naših branitelja pobijedili crvenu zvijezdu? Mislim da su se u nekim glavama pobrkali simboli i njihova značenja. Je li doista Hrvatska svojevrsni Apsurdistan?
Zatim, netko će reći: žrtve su žrtve, neka se oplakuju i naše i njihove. Tako u novije vrijeme članovi manjinskog naroda u RH hodočaste i na mjesta i spomenike poginulim srpskim vojnicima i civilima i na mjesta i spomenike gdje su poginuli hrvatski branitelji. Ljudi su doista ljudi i treba se pomoliti za sve duše, ali poruka ne smije biti da su svi bili jednaki, i branitelji i napadači. Pitam se, je li i u Rusiji, u bivšem Staljingradu ikad bilo moguće odati poštovanje njemačkim agresorima koji su tamo poginuli jednako kao i ruskim braniteljima? Je li tako i u Francuskoj ili SAD-u? Je li u Pearl Harbor-u ikad itko zapalio svijeće i za japanske vojnike koji su stradali napadajući američku mornaričku flotu? Ipak to nigdje na svijetu nije moguće.
Tako bi trebalo biti i u Hrvatskoj. A nije tako. Neviđeno je da se spomen-ploče s imenima branitelja poginulima za ovu Hrvatsku uklanjaju, jer tobože smetaju jednoj manjini, a istovremeno hrvatska policija čuva spomenik jednom istaknutom vojvodi koji je vodio rat protiv Hrvatske. I neviđeno je da se državna delegacija klanja žrtvama koje su poginule od pojedinaca, a ne po zapovjedi državnih ni vojnih poglavara, te se tako izjednačavaju i žrtve koje su počinili agresori u nedopuštenoj srpskoj agresiji na Hrvatsku, što je bio državni zločin, i pojedinačni zločini koji su imali obilježje osobnog a ne državnog čina.
Je li normalno da hrvatska država financira srpski pokolj nad Hrvatima u Srbu iz 1941.? Evo, mi dakle još ispravno ne vrednujemo ni Drugi svjetski rat. Kao da postoji strah da nekoga ne povrijedimo, da se nekome ne zamjerimo, a rekao sam: nama ne trebaju manipulacije ni laži, nego istina i samo istina. Jer istina oslobađa, pa bila i gorka, a prema svemu što znamo, naša istina je gorka prije svega za nas, naš je narod neviđeno patio kako u Drugom svj. ratu, i osobito u poraću kad su ga progonili i ubijali, tako i u Domovinskom ratu… ali pobijedili smo!
Spomenuo bih ovdje i možda „događaj godine“, a to je bio blagoslov nove kuće hrvatskog branitelja u Jošavici koji je pravoslavne vjere. On je zbog toga što je bio hrvatski branitelj od svojih sumještana izopćen, a pravoslavni srpski svećenik nije mu htio poslije rata zbog toga krstiti djecu pa ih je krstio u katoličkoj crkvi. Sad mu je u potresu stradala kuća pa su se okupili hrvatski branitelji i napravili mu kuću. Ja sam tada u kamere rekao da držim kako bi hrvatsko društvo trebalo pomagati takve pravoslavce koji su branili Hrvatsku i koji ju vole a ne one koji su ju napadali i koji ju mrze.
No, hvala Bogu ima i dobrih i lijepih primjera suradnje i dobre volje. Tako je recimo u potresu naš Caritas Sisačke biskupije pomagao i pomaže još i sada sve stradale ljude u našoj biskupiji, ne gledajući ni vjeru ni nacionalnost i na to sam ponosan. Baš sam jučer dogovorio jednu takvu pomoć za jednog pravoslavca, a činjenica je da su naši kontejneri dani i pravoslavnim i islamskim vjernicima, a ne samo katolicima, što nije uvijek slučaj kod drugih humanitarnih organizacija koje nose neki drugi konfesionalni ili civilni odnosno gradski predznak.
Bogu hvala mi smo u ovoj našoj Sisačkoj biskupiji proživjeli mnoge strahote i opstali smo. Danas se sjećamo Domovinskog rata i zahvaljujemo dragom Bogu i Majci Božjoj Mariji, čiji je danas blagdan, na pomoći u tom teškom razdoblju koje smo, mogli bismo čak reći, samo čudom Božjim preživjeli. Također smo doživjeli sada, 30 godina nakon rata, veoma razorni potres od kojega se teško oporavljamo. Evo i sada mi ne možemo biti u ovoj lijepoj župnoj crkvi sv. Katarine pa smo okupljeni u društvenom domu. Uskoro ćemo blagosloviti i novu montažnu dvoranu u kojoj će se moći okupljati župna zajednica, a crkva će se obnavljati prema svim propisima struke i to će zato možda potrajati i par godina. Ipak najvažnija nam je sigurnost naših vjernika. No, da bismo sve te rane zaliječili trebamo jedinstvo koje se zadivljujuće pokazalo upravo nakon tzv. petrinjskog potresa. Naši ljudi iz cijelog svijeta su se javljali i žele pomoći, slali su sve što su mogli i zato smo im veoma zahvalni. Mislim da je to put kako spasiti i ljude i zgrade, posebno nama drage crkve, a to je: naše jedinstvo. To sam rekao i odmah poslije potresa u Gvozdanskom, pozivajući na zajedništvo i ljubav, i to ne samo nas katolika nego i zajedništvo sa svim drugim vjernicima, i dapače svim ljudima dobre volje. A neki zlonamjernici su izvukli riječi da su tu harali razni osvajači, i rekli da zazivam neprijateljstvo sa srpskom manjinom, što nije točno. Međutim ne mogu ja reći da su nas 1991. napali Marsovci jer su nas doista napali Srbi, i mene iz Hrastovice protjerali i srušili sve crkve, kapele i toliko hrvatskih kuća! Ja ne širim nikakve negativne emocije, dapače, mislim da se samo preko istine može doći do zajedništva i dobre suradnje, poštovanja i dobrog života za sve. I ja sam našim osvajačima i zločincima oprostio, to nije nikada kod mene bio problem. Ali se pitam, kome ja to opraštam kad me nitko ne moli za oproštenje niti priznaje počinjeno zlo niti se kaje. Pa može li se udijeliti nekome oproštenje ako to ovaj niti ne moli? Dakako, da bi naša duša bila čista, treba oprostiti i živjeti bez tereta osvetoljubivosti i želje za revanšizmom. No, kada te netko uništi, kada se ne kaje niti daje neku odštetu za počinjenu štetu, gdje je tu promjena i mogući bolji odnos? Na čijoj su oni onda strani, za nas ili još uvijek protiv nas? Pa i mi svećenici kad odrješujemo grješnika od njegova grijeha, postavljamo uvjet, ako je nešto ukrao ili drugome uništio taj treba obećati da će štetu nadoknaditi i to ispraviti, da bi se opet uspostavili normalni odnosi. Ako pak zlopočinitelj ne uviđa svojega grijeha niti se želi promijeniti, tada bi samo naivac ulazio u odnos povjerenja s takvim čovjekom kojem ne možeš vjerovati nego se treba unaprijed od takvoga zaštititi da ne može ponoviti svoje zlodjelo.
Zato mi vjernici gledamo na našu Domovinu kao na zajednički dom koji treba braniti i štititi. I to nije tek dopušteno nego je to naša obveza. Kad se sjetimo mladića koji su nosili oko vrata pločice s natpisom svojih osobnih podataka, među kojima i svoje krvne grupe, oni su bili spremni na najgore. Nisu dakle imali iluzija da će sigurno preživjeti ili da neće biti ranjeni, dapače oni su bili spremni i na najgore. Ali išli su u bitke jer su ljubili svoju Domovinu. I borili su se za pravdu i istinu.
Nikada međutim ne smijemo zaboraviti da su naši hrvatski branitelji, najprije tzv. zenge, pa policajci i vojnici, pripadnici specijalnih postrojbi, raznih gardijskih brigada, te domobrani gotovo svi nosili krunicu bilo oko vrata bilo na uniformi. Ona je znak Marijine zaštite koju su svi željeli te su nama svećenicima dolazili i znam da sam podijelio stotine krunica, a neki su ju imali i kao uspomenu od svojih majki, žena i djevojaka. Zato možemo reći da je, kao i nekoć u Sinju, hrvatska pobjeda „Oluja“ bila čudo Bl. Djevice Marije, naše Majke i Kraljice, koju rado zovemo i Kraljicom Hrvata. I dok se njoj budemo molili i utjecali, sigurno ćemo pobjeđivati u životu. Gospo Snježna, Isusova Mati, Kraljice Hrvata, moli za nas i sada i za našu blagoslovljenu budućnost! Amen.