Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi zadušnici za pok. preč. Vladislava Tomasa
Zagreb, Mirogoj, crkva Krista Kralja, 28. prosinca 2017.
/Čit.: Rim 6,3-9; Iv 6,51-58/
Poštovani biskupe Ivane, mons. Marko, gen. vikaru i prepoštu Stolnog Kaptola Sv. Križa, braćo svećenici i draga rodbino pokojnika, župljani Hrv. Dubice i Mirogoja, draga braćo i sestre,
Slavimo ovu svetu Misu zadušnicu za pokojnog svećenika Vladislava Tomasa, koji je otišao s ovog svijeta u Dom Očev 23. prosinca, u svojoj 97. godini života i 74. godini svećeništva. Bio je zaređen 1944., najprije kao svećenik Mostarske biskupije, da bi potom prešao u Zagrebačku nadbiskupiju, u kojoj je pastoralno najduže djelovao kao župnik župe Presv. Trojstva u Hrv. Dubici, punih 42 godine – od 1946. do 1988., koja je sada u Sisačkoj biskupiji u kojoj je preč. Vladislav bio i začasni kanonik Stolnog Kaptola Sv. Križa. S tog naslova mu i ja i moj generalni vikar želimo zahvaliti za sve što je učinio za vjernike naše Sisačke biskupije, osobito za župu u Hrvatskoj Dubici. U Dubicu je došao nedavno nakon što su komunisti poslije Drugog svjetskog rata ubili župnika Alojzija Venka.
Sveti Pavao nas u Poslanici Rimljanima (Rim 6,3-9)/Obrednik, br. 179/ podsjeća da je naše krštenje, s jedne strane, suobličenje Kristovoj smrti, a s druge strane, sraslost i s Kristovim uskrsnućem. „Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.“ – neka bude i naša vjera, i za nas svakoga osobno, i za našeg preminulog svećenika Vladislava Tomasa. On je tu vjeru neumorno propovijedao više od 70 godina. I sveto krštenje podjeljivao je tisućama vjernika. Mnogi mu mogu zahvaliti što je baš on njih krstio. Dijelio je i ostale sakramente, osobito pomirenje, bolesničko pomazanje i predvodio vjenčanje za sakramenat ženidbe. Biti župnik upravo znači vjernike okupljati u zajedništvo vjere, osobito slaveći s njima i za njih Euharistiju i dijeliti im otajstva vjere tj. sakramente.
Evanđelje po Ivanu (Iv 6,51-58) / Obrednik, br. 215 / donosi nam Isusov govor o vrijednosti Euharistije: blagovanje Gospodnjega Tijela daje život vječni, jer „tko bude jeo od ovoga Kruha, živjet će uvijeke“, kaže Isus.
Na misi o 60. obljetnici misništva u Mostaru 2004. biskup Ratko Perić izračunao je da je u tom vremenu dijamantni misnik do tada prinio barem 21.900 euharistija. A do smrti vjerojatno i 25 tisuća. Svaki je puta po njegovim rukama i riječima Gospodin postajao Kruh života, kojim se hranio i on i koji je dijelio vjernicima. Bio je svjedoka svakodnevnog čudesnog umnoženja kruha, Kruha života u kojem nam se Gospodin daje da, blagujući ga živimo po njemu. A to znači da poprimamo njegov način života, da budemo uronjeni neprestano u Boga, da svima činimo dobro. Svećenik i župnik Vladislav obnavljao je župnu crkvu i kapele, zajedno sa svojim župljanima bio je pokretač mnogih aktivnosti koje su pridonosile napretku i boljitku mjesta i naroda. Prvi je pokrenuo pilanu, a vodio je i auto-školu za vozače. On je živio za druge. To je bilo njegovo poslanje i to je on vjerno vršio, s osjećajem da tako ispunjava Isusovu volju. Nije se žalio što je često bio u neimaštini, već se sam borio da ju nadvlada vlastitim radom i zalaganjem.
Neka nam svima primjer našeg svećenika, župnika i kanonika Vladislava Tomasa bude nadahnuće da znamo svoje kršćansko poslanje živjeti i u teškoćama se boriti za dobro, vjerujući uvijek da s Kristom sve možemo nadvladati, a osobito da se zalažemo za svoje bližnje i njima uvijek u potrebni pomažemo.
Molimo se, braćo i sestre, za našeg brata svećenika Vladislava. Mi vjerujemo da je on dionik vječnog života, neka mu Gospodin ispuni svoje obećanje i primi ga u svoje stanove. Amen.