Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi prije predstave o Stjepanu Povoljnjaku
Velika Gorica, 28. studenoga 2025.
/Čitanja: Dn 7,2-14; Otpj. pj.: Dn 3,75-81; Lk 21,29-33/
Dragi vjernici,
Prije svega želim izraziti zahvalnost župniku g. Norbertu Koprivcu koji me pozvao da predvodim večerašnju misu, poslije koje će amaterski glumci iz Kravarskog, pod vodstvom župnika Hrvoja Zovka, izvesti uprizorenje ubojstva mladog svećenika Stjepana Povoljnjaka pod nazivom „Teška vremena“.
Braćo i sestre, kako se približavamo Adventu i ulazimo u vrijeme priprave za Božić, sve više liturgijska čitanja usmjeruju našu pozornost prema onim posljednjim vremenima za koje volimo reći da je to dolazak sudnjega dana. Naime, to govori i starozavjetno čitanje iz Knjige proroka Danijela, a o tome uči i Gospodin Isus u evanđelju. Očito to su dani kada će se poljuljati sile nebeske, a među ljudima i narodima doći će do ratova i pobuna, do krvoprolića i velikih nesreća, do tjeskobe i straha.
Kad uspoređujemo naše vrijeme s tim najavama, onda trebamo zaključiti da su ta posljednja vremena već došla jer i u naše se vrijeme sve to događa. Tako teolozi i egzegete vole reći da su već dolaskom Isusovim na ovaj svijet došla ta posljednja vremena. I doista, ne prestaje vrijeme ratova i nemira, potresa i teških prirodnih nesreća… ali usprkos svemu tomu, s nama je na našem putu prisutan sam Gospodin koji nam pokazuje put i koji je izvor naše nade.
Jučer je papa Lav XIV. otišao u Tursku, želeći na mjestu gdje je održan prvi sveopći sabor u Niceji 325. godine obilježiti tu važnu 1.700 obljetnicu vjere u Kristovo božanstvo. Papa je pred predsjednikom Turske i mnogim visokim dužnosnicima, kako vjerskim tako i svjetovnim, rekao: „Hodajmo zajedno u istini i prijateljstvu, ponizno se uzdajući u Božju pomoć“. Čitavo to apostolsko putovanje prati amblem odabran za ovo putovanje, koji prikazuje most preko Dardanelskog tjesnaca, a Papa je istaknuo da je on simbol jedinstvenog identiteta: „Gradimo mostove mira i jedinstva“, poziva nas Papa koji nastavlja na baštini velikih papa prošlog stoljeća i posebno, po riječima Ivana XXIII., poziva na izgradnju „kulture susreta“. A u tome nam svima prednjači i na to nas poziva sam Gospodin koji je sagradio most između neba i zemlje.
Proroštvo Danijelovo govori: „s oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće.“
Pismo ovdje govori o dolasku Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, Boga koji je postao čovjekom i koji je sam taj most između neba i zemlje. On je vladar jer je njemu Bog predao svu vlast na nebu i na zemlji. U nedjelju smo proslavili svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga. Doista, on je naš vladar, vladar naših srdaca. Njemu služiti i njega slijediti najveća je milost i najveća naša radost. Zato smo mu zahvalni i znamo: on nas vodi pravim putem. On je zato i došao, da nas dovede k Bogu, svome Ocu. To izriče i staro Nicejsko odnosno Nicejsko-carigradsko vjerovanje, to ispovijedamo i mi, ono što su nekoć crkveni oci u tom vjerovanju izrekli a mi to ponavljamo na svakoj svetoj misi u nedjelje i svetkovine, znajući da je to jedini put: put s Bogom koji je prvi došao k nama jer nas je ljubio i nije želio da itko propadne nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). Od nas se traži vjera, vjera u njegovo božanstvo, dapače povjerenje i predanje njemu da bismo upoznali njega koji je život, koji je ljubav i koji je istina (usp. 1Iv 3-5).
U evanđelju nam Gospodin govori da pozornost posvetimo znakovima vremena: »Pogledajte smokvu i sva stabla. Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.« Kad vidimo tolika zla na svijetu, kad se susretnemo s ljudskom mržnjom i nepravdama, tada se trebamo osloniti na Boga. Trebamo biti svjesni: približilo se Kraljevstvo nebesko.
U ovom mjesecu studenome sjetili smo se naših nedavnih nacionalnih tragedija: Vukovara, Borova Naselja, Škabrinje, Nadina, ubijanja, protjerivanja, velikih nevolja… mnogi pogođeni direktno tim zlima, koja ni danas nisu posve razriješena, osjetili su se kao ostavljeni od Boga, doživjeli su veliku patnju. I sav je naš narod vapio pod tim teretom da nam se Gospodin smiluje. I smilovao nam se. Vratili smo se.
Tako je i u osobnim životima. Kad nas pritisne zlo, trebamo se pouzdati u Boga. On jedini liječi i zna kako zlo može uroditi dobrim plodom.
Pred našim očima je danas lik jednog svećenika, mladog svećenika iz ovog kraja, rodom iz Kravarskoga a koji je ubijen od partizana 1946. kad je iz svoje rodne župe želio poći u Odru kamo je bio određen na službu kapelana. Bila su to doista, kako veli i uprizorenje tog događaja, teška vremena. Pa ipak, što je teže i veće zlo, veća je i prisutnost Božje ljubavi i milosti. Njegova je žrtva urodila mnogim plodovima ne samo u njegovoj župi, nego i u mnogim dušama diljem Lijepe naše. Kao i žrtva našeg natpastira bl. Alojzija Stepinca.
Stjepana Povoljnjaka usporedio bih s bl. Miroslavom Bulešićem. Obojica su bili mladi svećenici, obojica su imali svega 27 godina kada su ubijeni, bili su posve usklađeni sa zagrebačkim nadbiskupom i njegovom duhovnom borbom. Znali su da od komunista ne mogu očekivati ništa dobra, ali bili su hrabri i svjedočili su vjeru u Krista, svoje zvanje i svoj životni izbor za Krista. Dapače, radili su s mladeži i upućivali ih da ne slušaju laži i zavođenja novog režima koji je želio udaljiti mlade od Boga i Crkve. Tako je i danas. I mi trebamo hrabro svjedočiti svoju vjeru u Krista i ne bojati se izložiti za istinu. Molimo osobito danas za mlade da ne lutaju krivim putovima, molimo za nova duhovna zvanja i za ustrajnost i svjedočenje svih svećenika i svih vjernika za Krista Gospodina. Amen.