Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 2. travnja 2026.

Draga braćo svećenici, đakoni, bogoslovi i sjemeništarci,

Danas je dan ustanovljenja svetoga reda – đakonata, prezbiterata i biskupstva. Kad promatramo posljednja tri pape, tada možemo zaključiti kako su oni davali, i daju, svaki svoj pečat svetom redu koji su vršili ili vrše.

Rekao bih da je papa Benedikt XVI. bio duboki teolog i učitelj Crkve.

Papa Franjo bio je bliz svakom čovjeku, želio je da svećenici budu sa siromasima svih vrsta, da „mirišu na ovce“, kako je to on volio slikovito govoriti.

Papa Lav XIV. bio je misionar i premda je još na početku svoga pontifikata – još nije ispunio ni prvu godinu papinske službe – on poručuje da svi svećenici trebaju biti misionari.

Možda i ne bi trebalo tako dijeliti rimske prvosvećenike, jer nije moguće jednostrano ih prikazivati a da se u nečemu ne pogriješi, ipak mislim da je dobro sve to što nam oni poručuju promotriti i uzeti sebi za primjer.

Kada gledam dalje unatrag, a to je već meni kao starom biskupu moguće, rekao bih da je sveti papa Ivan Pavao II. bio toliko svestran da je objedinio sve njihove značajke i dao dubok pečat vršenju svetog reda na način koji uključuje sve te elemente: i učitelja i pastira i misionara…

Papa Benedikt XVI. u jednom intervjuu kaže da „su u ljudskoj duši prisutne sile razgradnje. Tu je, osim toga, i težnja da se čovjek svidi publici ili pak da se nađe neki otok gdje se nalazi nova zemlja u kojoj možemo samostalno sve oblikovati. To onda ide u pravcu političkoga moralizma, kao što je bio slučaj s teologijom oslobođenja i drugim pokusima, da bi se na taj način kršćanstvu dala suvremenost. Ili se ide u pravcu psihoterapije i wellnessa, dakle oblika gdje se religija poistovjećuje s time da na neki način dobivam cjelovit osjećaj ugode. Svi ovi pokušaji dolaze odatle što je čovjek ispustio istinski korijen, vjeru. Ono što tada ostaje jesu samonačinjeni projekti koji možda imaju ograničenu životnu vrijednost, ali ne mogu uspostaviti uvjerljivo zajedništvo s Bogom ni trajno povezati ljude jedne s drugima. To su otoci koje nastanjuju određeni ljudi, i to su otoci prolazne vrste jer, kako je poznato, moda se brzo mijenja.“ (Svjetlo svijeta, 166)

Zanimljivo je to opažanje pape Benedikta kako se i naša učiteljska služba može izjaloviti u dva pravca: ili se želimo svidjeti publici pa podilazimo svjetskim trendovima i modi, ili pak „prodajemo“ religiju kao wellness ponudu, dajući samo osjećaj ugode. Ni jedno ni drugo nije zadaća svećenika. On mora naučavati cjelovit nauk Isusa Krista, bilo to zgodno ili nezgodno – kako bi rekao apostol Pavao (2 Tim 4,2).

Svakako je osobito zanimljivo da je papa Benedikt, veoma uvažavani teolog i učitelj, proglasio 2009./2010. – upravo godinu kada je ponovno uspostavio našu Sisačku biskupiju – Godinom svećenika i za uzor svećenicima stavio sv. Ivana M. Vianneya. Dakle, nije u prvi plan stavio svećenicima uzor učenost, premda je sam bio jedan od najboljih u teološkoj učenosti, nego svetost, predanost svojoj službi i siromaštvo jednog seoskog župnika. Time je htio naglasiti da je “svećeništvo ljubav Isusova srca”, kako je rekao.

Papa Franjo trudio se biti osobito bliz siromasima, migrantima, progonjenima. Činio je velike geste u tom smislu: otvorio je za beskućnike mobilnu kliniku na samom Trgu svetoga Petra, uveo je Dan siromašnih, u jednom rimskom zatvoru je redovito na današnji dan slavio svetu misu i prao zatvorenicima noge… teško bismo mogli nabrojiti sve njegove velike riječi, poticaje i geste: on je pozivao Crkvu da bude siromašna za siromašne; poticao je svećenike i vjernike da iziđu iz svoje komocije, da pođu na periferije, da se ne boje uprljati svoje bijele haljine služeći braći i sestrama u potrebi; govorio je o Crkvi kao poljskoj bolnici koja mora na licu mjesta liječiti i spašavati ranjene ljude… a ne samo čekati da ljudi dođu k nama, tražiti ljude i služiti im u njihovim okolnostima i uvjetima… Franjo je otvorio Godinu Božjeg milosrđa 2016., i puno govorio o Bogu milosrđa; otvorio je i Godinu jubileja 2025., u kojoj je i preminuo, a koju je stavio pod znak nade govoreći da smo svi „hodočasnici nade“.

Lav XIV. je dolazeći na službu Petrova nasljednika pozdravio je sve prisutne riječima: „Mir s vama! Mir sa svima vama!“ ističući da su to riječi uskrsnuloga Krista. On se možda više negoli i jedan papa zalaže za mir, što je i razumljivo kad se nalazimo u vrtlogu tolikih krvavih ratova. U svojoj propovijedi na blagdan Srca Isusova 2025. uputio je svoju riječ svećenicima: „Pozvani smo produbljivati svoju povezanost s Isusom te biti izvor sklada među svojom braćom svećenicima. To činimo noseći izgubljene na svojim ramenima, praštajući onima koji su pogriješili, tražeći one koji su zalutali ili ostali po strani i njegujući one koji trpe tjelesne ili duhovne boli… Svećenička je služba služba posvećenja i pomirenja, usmjerena izgradnji jedinstva Kristova Tijela. Upravo je zato Drugi vatikanski sabor pozvao svećenike ‘da sve vode k jedinstvu ljubavi’, usklađujući različita mišljenja tako se ‘da nitko ne osjeti tuđincem’. Ujedno potaknuo ih je da ostanu sjedinjeni sa svojim biskupom i s drugim prezbiterima: što smo više međusobno povezani to ćemo više moći druge privoditi u stado Dobroga Pastira i živjeti kao braća i sestre  u Očevoj kući…“

Obraćajući se mladomisnicima papa Lav je rekao: „Ljubite Boga i svoju braću i sestre te im se nesebično darujte. Budite gorljivi u slavljenju sakramenata, u molitvi, napose u euharistijskom klanjanju, i u svom služenju. Budite uz svoje stado, svima darujte svoje vrijeme i snagu, bez zadrške i pristranosti, onako kako nas uče probodeni bok raspetoga Isusa i primjeri svetih. Sjetite se da je Crkva, tijekom dvije tisuće godina svoje povijesti imala – i još uvijek ima – divne primjere svećeničke svetosti. Crkva je od samoga početka pa sve do naših dana odgajala svećenike koji su bili mučenici, neumorni apostoli, misionari i prvaci u ljubavi. Čuvajte to dragocjeno blago: upoznajte njihove životne putove i proučavajte njihova djela, nasljedujte njihove kreposti, nadahnjujte se njihovom revnošću te ustrajno i s pouzdanjem zazivajte njihov zagovor. Današnji svijet, nažalost, često pred nas stavlja prividne i prolazne uzore uspjeha i časti. Ne dajte se zavesti! Radije upravite pogled prema postojanu primjeru i apostolskoj plodnosti onih koji su, često u skrovitosti i poniznosti, ali s vjerom i predanošću, proveli svoj život u služenju Gospodinu i svojoj braći i sestrama. Čuvajte spomen na njih vlastitom vjernošću!“ (Lav XIV., Mir vama, 139.140-141)

Draga braćo svećenici, donio sam vam ove podulje navode pape Lava, čemu doista nemam što dodati jer sam ovim papinim riječima i sam potaknut dublje živjeti svoje svećeništvo pa i svima nama stavljam na srce da razmislimo o ovim papinim riječima jer one se tiču upravo nas, svećenika.

Neka ovogodišnji Veliki četvrtak, dan ustanove svetoga reda, naš Dan svećenika bude novi poticaj svima nama – i đakonima, i prezbiterima i meni biskupu – da svoje poslanje živimo u punini, s većim žarom i s većom ljubavlju.

„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16), govori nam Gospodin. On još kaže: „Pastir dobri život svoj polaže za svoje ovce!“ (Iv 10,11). I mi tako živimo ovo izabranje da budemo dostojni Isusove ljubavi. Amen.