Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu
Homilija na Križevo
Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 14. rujna 2024.
Liturgijska čitanja: Br 21,4b-9; Ps 78, 1-2.34-35.36-37.38;
Fil 2,6-11; Iv 3, 13-17
Dragi hodočasnici, braćo i sestre!
1. Ovom euharistijom Gospodinu želimo ove večeri reći hvala za mnoga dobročinstva kojima nas svakodnevno obasipa: za milost vjere, za Crkvu i svetost njezinih članova, za ljude koje nam Bog stavlja na životne putove, za sakramentalnu milost svećeničkoga reda, za dar Bogu posvećenog života, kao i za sve one koji su nam prethodili na putu vjere. Zahvalno ih se i s molitvom u srcu spominjemo.
Danas zahvaljujemo za Križ i križeve; za križ po kojemu nas je Gospodin Isus otkupio i u kojemu i svi naši križevi nalaze svoj smisao.
2. Kad krenemo na put vjere, osjetimo se prije ili kasnije obeshrabreni, obuzme nas malodušje ili sumnja, baš poput Izraelaca u pustinji. Nađemo se u situaciji da nam „putovanje“ postane teško i ne možemo ga izdržati, a iz našega srca počnu izvirati optužbe i mrmljanje. U napasti smo da krivnju za svoje teškoće prebacimo na druge, da govorimo “protiv” nekoga, poput ljudi koji su govorili “protiv Boga i protiv Mojsija”. Često se u nama rodi osjećaj „bolesti“ od učinjenog, zbog preuzete obveze koja nas je umorila, zbog stvari koje smo toliko puta slušali, zbog radnji koje ponavljamo, baš kao što u pustinji nisu mogli više jesti istu hranu.
U takvoj “pustinji” osjećaja nije lako živjeti, jer se stvara suhoća duha, nije moguće vratiti se na staro, a i ono novo se čini teškim, neizvjesnim i teško podnošljivim.
3. U činu i ponašanju Izraelaca u pustinji prepoznajemo i čine i govor vlastitoga srca, vlastite nutrine. Izraelci su se susreli sa zmijama u životu, čiji je ugriz bio smrtonosan.
Nestrpljivi su i lutaju po divljini. Žedni su i gladni. Čak i ako im se nije svidio život koji su nekad imali u Egiptu, to je bio njihov život. Sve im je bilo poznato i žele se vratiti na ono što je nekad bilo. Žale se da nemaju hrane, a zatim kažu da mrze tu bijednu hranu koju nemaju! Čini se da se ne radi toliko o onome što se oko njih događa, već o onome što se događa u njima. Želudac im je možda prazan, ali u njihovim srcima i u životu ima otrova.
Svi mi, dragi vjernici, prolazimo kroz slična iskustva. Ponekad zmije našeg života udaraju i grizu kad se najmanje nadamo i potpuno nas iznenade. Ponekad u životu lutamo mjestima gdje su zmije, unatoč najboljim namjerama. Nismo odabrali to mjesto, nismo zaslužili niti učinili bilo što da nas zmija ugrize, ali smo osjetili njezin ugriz. Drugi put se radilo o nečemu što smo sami učinili ili rekli, a bio je naš ugriz koji smo mi nanijeli drugome.
4. „Pomoli se Gospodinu da ukloni zmije od nas!“ (Br 21,7 sl.), vapaj je Izraelaca Mojsiju. Koliko smo puta sami to molili? Popravi to Bože. Neka prestane. Ukloni to zlo. Ne želim to.
Koji su to dijelovi našega života, predragi, puni zmija? Koje zmije grizu? Od čega u svom životu želimo pobjeći, izbjeći i ne baviti se tim?
Mojsije se doista moli Gospodinu za narod. Što Bog čini? Bog ne uklanja zmije od naroda. On ne nudi čarobno rješenje niti pruža čarobni štapić. Moramo se suočiti sa svojim zmijama i nositi se s tim mjestima u svom životu. Bog nije uklonio zmije niti ih je spriječio da grizu. Umjesto toga, poslao je drugu zmiju. Bog govori Mojsiju: „Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.“ (Br 21,8)
Bog je ponudio protuotrov zmijskim ugrizima života. Čudno, zmija koja grize i ubija postaje ujedno zmija koja liječi i daje život. Je li to moguće? Odakle dolazi protuotrov za liječenje ugriza zmija? Dolazi iz zmijskog otrova. Što je s imunizacijom
koja štiti od bolesti, o čemu je svih ovih mjeseci i posljednjih godina u cijelom svijetu riječ? Dolazi od istog virusa koji uzrokuje bolest.
Sjetimo se i Isusovih riječi: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga” (Mt 16,25). Križ koji ubija je ujedno i drvo života. Prazni grob uskrsnuća već je skriven u raspeću. Svaki grijeh, pogrješan korak ili pogrješan izbor kao protuotrov ima kajanje. Pomirenje je lijek zasađen u našim narušenim odnosima. Vječni život nalazi se u Sinu Čovječjem uzdignutom na križu (Iv 3,14).
5. Kakva god bila ta mjesta zmija našega života danas, evanđeosko obećanje glasi da postoji protuotrov za otrov, ozdravljenje za svaki ugriz, život za svaku smrt. Ima nade usred očaja, oprosta usred grijeha, pomirenja usred slomljenosti, snage usred slabosti, svjetla usred tame.
Taj lijek je već u nama. Danas ovdje nema nikoga od nas koji ne nosi lijek u sebi. Recept je napisan na samom početku kada nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Opečaćeni smo Duhom Svetim i zauvijek označeni kao Kristovi.
Kad osjetimo “ugriz” onog negativnog i nedostojnog u životu, tada je više nego ikada potrebno podignuti oči prema Onome koji je uzdignut. Bez Isusa Krista, bez božanskoga života u sebi, mi umiremo u svojim grijesima, a s njim otrov tih osjećaja ne može duboko ući i ne ubija nas.
Međutim, naš pogled mora ostati uperen u Njega, mora ostati okrenut prema gore sa sviješću o našoj slabosti i krhkosti, s poniznošću koja je daleko od samosažaljenja, koja ne živi s nostalgijom za prošlošću i koja nam pomaže shvatiti da nam Bog želi dati sve. Bog se u Isusu Kristu lišio svoga božanstva i došao među nas kao onaj koji služi. Naš Bog je Bog koji silazi s neba kako bi dosegao našu stvarnost, susreo nas i živio pored nas mnoge životne teškoće.
6. Gledam danas križeve i kao da nitko, gledajući njih, i ne misli na muku i sramotnu smrt. Priviknuli smo se na njih. Možda nas tek oni na groblju djelomice podsjećaju na puninu značenja toga kršćanskoga simbola. Ima ih posvuda, čak i tamo gdje su nekada bili zabranjivani – možda tamo i najviše; bolje, najupadljivije. Nose ih kao nužni ukras poznate osobe iz javnoga života koje svojim ponašanjem ne odaju kršćanska uvjerenja. Prepotentni i nevjerodostojni, prekriveni interesima i jeftinom zabavom. Križevi pored visaka, nakita različitih boja i ukusa, križevi na zastavama, dresovima nogometaša, križevi kao predmeti za sreću, križevi u glazbenim spotovima Madonne, Jey-Zia, Beyonce i slično…
Naučili su se križati nogometaši, estradne zvijezde i takozvani ‘top modeli’, naučili su se križati i oni za koje je znak križa bio dovoljan razlog da se istinske vjernike prikuje na križ u ne tako davnim prošlostima… No, sjetim se i onih zgurenih i pobožnih staraca i starica, sjetim se majki i hrabrih ljudi koji su križ svakodnevno svjedočili možda nemajući dovoljno novca niti za novu krunicu… Spajali su zrno do zrna, počevši od križa, nenapadno i tiho. Kao da je to mnoštvo svjedočilo riječi svetoga Ivana Zlatoustoga koji je u svojem komentaru na Matejevo evanđelje (In Matth 54, 4-5) zapisao: „Nosite Kristov križ posvuda kao krunu… Nemojte se križati samo pokretom ruke, već križ ponajprije urežite u svoje srce gorljivom vjerom“.
Evanđelist Ivan, govoreći o razapinjanju na križ govori o uzdizanju, o uzvišenju. Čudne li proturječnosti, jer je baš uzdizanje na križ najniža i najporaznija točka poniženja koje doživljava Krist u svome utjelovljenju, u svome čovještvu. Poniženje i krik očaja u očima ljudi u Božjim je očima uzvišenje i pohvalna pjesma. Kada budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi. Križ tako postaje putem do božanskoga života.
7. Ne postoji samo Kristov, već i naš, ljudski križ, križ pojedinaca i naroda, križ svakodnevice i godina. I odmah treba reći da naši križevi nisu oni koji nam se sviđaju, koje bismo zadržali tek kao životnu kulisu. Križ nije odijelo koje bi lijepo stajalo, niti je po mjeri naših ukusa. Križ razdire i tišti, usporava korak i ljulja planove. No, nema sumnje da bi križ bio uistinu naš, on i treba biti takav; križ nikada ne može biti privlačan!
Onaj križ koji nas svojom težinom poklapa u najnezgodnijem trenutku – naš je križ – poput bolesti koja nas zahvati upravo onda kada imamo toliko toga na pameti. Onaj križ koji ne bi nikada očekivao – udarac prijatelja, optužba koja se zareže poput udarca biča, laž koja je poljuljala dobar glas – to je tvoj križ. Upravo onaj križ koji ne bi izabrao među tisućama drugih, nešto što nam se prema našoj logici nikada ne bi smjelo dogoditi. To je naš križ. Onaj križ koji nam izgleda prevelik, nepodnošljiv, nerazmjeran i nepravedan – taj križ je naš.
I nemojmo se zavaravati. Križ po mjeri ne postoji. Križ je uvijek po mjeri bez mjere, do granica i preko granica naših snaga. I možda će se netko na njega teško priviknuti, ali s vremenom, s nošenjem, shvatit će da mu pripada. I nikada odnosi neće biti idilični, jer križ ostavlja duboke tragove na ramenima i u duši. No, jednako tako postoji prisnost onih koji trpe s trpljenjem, mukotrpna prisnost koja otkriva smisao na tom hodu. I onda kada značenje nije razvidno i jasno, uvijek postoji vjera koja će te povesti do Nekoga tko zna. Vjera ne znači da mi moramo znati; vjera jednostavno znači znati da Bog zna! Nosimo stoga križ koji nam se ne sviđa, koji nije po našoj mjeri. Važno je da mi budemo po Kristovoj mjeri.
8. Gospodine Isuse, sa svoga križa gledaš nas i ljubiš. Neka tvoja ljubav siđe na našu žednu i suhu zemlju, na one osjećaje u nama koji kao da nas odvajaju od Tebe. Neka naše oči uvijek susretnu tvoje i nikada se ne okreću od Tebe. Neka naše srce uvijek bude spremno ići za Tobom na Tvoju riječ.
Marijo, Majko Crkve i sveti Josipe, budite nam zagovornici i pomoćnici na našem putu, do konačnog susreta u „obećanoj zemlji“, u vječnosti.
AMEN.