Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na biskupijskom Hodočašću u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

Marija Bistrica, 23. kolovoza 2025.

/Čit. iz Zbirke misa o BDM, br. 37 = Sir 24, str. 344; Ef 2,4-10 = str. 354; Ev. Lk 1,39-47, str. 336/

Draga braćo i sestre, sudionici našeg 16. biskupijskog hodočašća na Mariju Bistricu!

Papa Franjo otvarajući Godinu jubileja u kojoj se nalazimo stavio je ovu godinu pod geslo „HODOČASNICI NADE“. Izdao je pismo „Nada ne razočarava“. Znamo, to je i geslo bl. Alojzija Stepinca, u čijoj se vanjskoj crkvi u M. Bistrici nalazimo, a koji je uzeo prvi dio teksta iz Psalma 31: „U tebe se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti nikada.“ Doista, nada ne postiđuje, nikada ne razočarava. Nada je naime sam Gospodin koji nam donosi budućnost.

Na žalost, može se zajedno s papom Benediktom XVI. reći da je dugotrajna kriza kršćanstva prije svega kriza kršćanske nade (Spe salvi, 17).

Stoga bih i ja želio da ove pastoralne godine više razmišljamo o nadi i o budućnosti, i da to pretvorimo i u različite pastoralne aktivnosti. Nazovimo dakle ovu pastoralnu godinu Godinom nade u Sisačkoj biskupiji.

U intervjuu jedan specijalist ginekologije i porodništva (dr Ivan Zmijanović) kaže: Trudnoća je razdoblje nade.

Kako se odnosimo prema trudnoj ženi, prema nositeljici života?

I Marija je bila trudna, osobito je znakovit u tom smislu susret BD Marije i sv. Elizabete – o čemu govori blagdan Pohoda BDM, koji slavimo 31. svibnja, kao i današnje evanđelje. Susret dviju trudnih žena: jedna nosi Spasitelja, a druga njegova Preteču. Skori porod dvoje djece je razlog nade, gledajući već općenito a kamoli znajući tko su ta dva dječaka odnosno čovjeka.

Pri tome treba imati na umu da je pitanje poštivanje djetetova života od začeća stav kršćana od početka. I danas mi ne možemo nego biti za život, dapače boriti se da se afirmira život nasuprot pobačaja jer odbacivanje djece ne može biti pravo roditelja, posebno ne pravo žene, niti je to metoda planiranja poroda. To je čisto ubojstvo i to treba tako reći jer ne može se uspostaviti mir među narodima, kako bi to rekla sveta Majka Terezija, ako se smiju ubijati nerođena djeca.

I rad Centra za život, u našoj Sisačkoj biskupiji, koji će voditi udruga „Hrvatska za život“, borba je za život, savjetovanje trudnica koje imaju problema u vezi s rađanjem, s prihvaćanjem u svojoj obitelji, od svojeg partnera i okoline. Zato je presudno upravo to da mi, Crkva, budemo to dobro okruženje, posvećeno životu i djeci. Ako spasimo samo jedan život koji bi bio izgubljen kada bi trudnica ostala sama, bez potpore, puno smo učinili.

Naš pastoralni plan, da širimo horizonte nade treba prožeti sve segmente i vidove naših djelatnosti. Tako bismo željeli unositi nadu u naše obitelji, vjerujući im i pomažući da mogu nositi svoju zadaću bračne vjernosti te prihvaćanja i odgoja djece; u dilemama mladih ostati ili otići iz Domovine, pružajući im potporu u izboru ostanka, zaposlenja, nalaženja stana; zatim u pitanju duhovnih zvanja, u okupljanju mladih koji razmišljaju o mogućem ulasku u svećenički ili redovnički život; u radu s ovisnicima, zatvorenicima, u pristupu grješnicima moramo donositi i otvarati prostore nade… nikoga ne smijemo osuđivati niti odbacivati, nego naprotiv svakome pomoći da se uspravi i nađe pravi put. To je pitanje rada sa siromasima i ovisnicima, rubnim skupinama i svima koji su potrebni ljudske blizine i potpore. To je i rad Caritasa.

Možda bi bilo dobro ovu pastoralnu godinu koju započinjemo u našoj Biskupiji, a odvija se unutar Godine jubileja 2025. također prozvati Godinom nade za bolesne, osamljene i sve potrebite. Time bismo stavili naglasak na pomaganje drugima da ne misli svatko samo na sebe, već na potporu onima koji traže razloge nade, na davanje nade onima koji su ju izgubili i misle da ju više ne mogu naći. Dakako, da smo uvijek, a posebno ove godine u kojoj želimo s cijelom Crkvom biti „hodočasnici nade“, pozvani biti blizu svim siromašnim i ojađenim ljudima; posebno bih istaknuo hrvatske branitelje koji su svoje živote izložili za našu Domovinu, a koji su često zanemareni i ne osjećaju dovoljno poštovanja; svima trebamo navijestiti poruku nade, a ona ima izvor upravo u Kristu Isusu. U Isusu Kristu uskrsnulome naša je nada u vječnost, u pobjedu pravde nad nepravdom, života nad smrću, ljubavi nad mržnjom. To ispovijedamo svake svete mise kada kažemo: …“tvoj slavni dolazak iščekujemo“…, a u Vjerovanju da vjerujemo „u uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.“

Ta konačna nada, taj pogled uprt u vječnost naša je specifičnost, to resi nas kršćane tako da upravo po našoj vjeri u Krista mi – premda smo ljudi kao i svi drugi – nemamo straha pred smrću, nismo zagledani u besmisao i u propast nego smo puni smisla pozvani živjeti ovaj život kao pripravu za konačni vječni život.

I Blažena Djevica Marija je nositeljica nade svakom kršćaninu i čitavom čovječanstvu. Ona je prihvaćajući Božji poziv da postane majkom Sina Božjega omogućila dolazak Spasitelja na ovaj svijet.

Promotrimo čitanja predviđena za ovu svetu misu.

Čitanje iz Knjige Sirahove (Sir 24,9-12.19-22) govori o mudrosti u kojoj su od starine sveti oci prepoznali govor o Mariji. Ona za sebe kaže: „Ja sam majka lijepe ljubavi i straha i spoznanja i svetog ufanja.“ To ufanje nada je naša jer ono u što se ufamo to iščekujemo, odnosno tome se nadamo. A po Mariji nadamo se Isusu, dolasku Sina Božjega među nas ljude. Ona nam ga je donijela svojom suradnjom s Bogom, kada je prihvatila biti majka Sina Božjega. Bilo je to i za nju veliko otajstvo, ali vjerovala je Bogu i Bog ju je učinio nositeljicom nade. No to što je ona učinila jednom za sve ljude, trebamo mi prihvatiti danas da bi se Spasitelj i nama rodio, došao u naš život i učinio ga ispunjenim i sretnim.

Sveti apostol Pavao u poslanici Efežanima govori da nas je Gospodin Isus oživio kad smo već bili mrtvi zbog svojih prijestupa… U nama Bog je pokazao „preobilno bogatstvo svoje milosti“. I dodaje: „milošću ste spašeni po vjeri“. Vjera je najveća milost koju nam je Bog dao jer ne možemo se hvaliti svojim djelima, nego spasenje nam dolazi kao čisti dar kojeg nam daje Bog po svome Sinu našem Gospodinu Isusu Kristu. Imali li veće nade? Ta mi smo njegovo djelo, stvoreni i spašeni za dobra djela… To je opis čitave povijesti, tu je izrečena sva čovjekova djelatnost koja ne može biti dobra ako je samo ljudska. Bog je taj koji tu našu ljudsku povijest uzdiže i čini dobrom, on nas vodi kao zvijezda pokazujući nam put, budeći u nama nadu u dobro. A Marija je ta zvijezda vodilja, po njoj se ravnamo u olujama života, kao mornari na uzburkanom moru. Ne bismo imali nade u pobjedu dobra kad ne bismo imali Mariju jer ona nam je donijela Spasitelja! Stoga je ona, kako kaže i zborna molitva, „znak sigurne nade i utjehe… dok ne zasvijetli slavni dan Gospodnji“.

Sveti evanđelist Luka (Lk 1,39-47) opisuje susret svetih trudnih žena, Marije i Elizabete. Elizabeta oduševljena pozdravlja Mariju: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Doista blagoslovljena je Marija koja je povjerovala Gospodinu i koja je prihvatila začeti i roditi samu vječnu Božju Riječ.

I Elizabeta i Marija nam svjedoče kolika je vrijednost začeta djeteta i koliko su Bogu zahvalne na trudnoći i na iščekivanju rođenja svoje djece. To je primjer za sve žene koje nose novi život, a koje se bore s mišlju da pobace svoje dijete. Neka ih ohrabre ove svete žene i zagovaraju Bl. Djevica Marija i sv. Elizabeta! Neka ustraju u trudnoći i prihvate svoju djecu jer ona su Božji dar, znak nade ovom svijetu. Dok ima života, dotle je to znak da je Bog s nama i da nas nije ostavio, premda po naših djelima to ne zaslužujemo. Ali Bog je milostiv, on svojih ne napušta.

Marijina pjesma – koja je najveća i najljepša molitva jer je sva usmjerena Bogu kojega veliča zbog toga što ju je pogledao kao svoju službenicu. Nju neznatnu! Kako je to lijepo: ona najveća među ženama, najdivnija i najzaslužnija za Spasitelja sebe naziva „neznatnom“. Zašto? Jer osjeća da to sve što joj se događa nije njezino djelo nego Božje!

Marija je željela služiti kad je pohitila u Gorje u grad Judin k svojoj rođakinji Elizabeti.

Često bismo trebali, draga braćo i sestre, razmišljati o smislu našeg ljudskog života. Jedan život traje kratko, drugi duže, ali svi ljudi završavaju tijek svog života na ovoj zemlji. Još se ni jedan čovjek nije rodio koji nije predodređen umrijeti, premda od toga svi zaziremo. I što to čini život vrijedan življenja? Jesu li to materijalna dobra koje čovjek stekne, je li to miran život bez rata, je li to zdravlje koje si svi želimo, je li to sigurnost dobrog posla i život s najmilijima? Sve to zajedno, ali ako nedostaje ono najvažnije, sve to može biti dovedeno u pitanje. A to najvažnije je sam naš Gospodin, on je temelj svega. Bez Boga ne bi život imao smisla. A njegovi sveti, među kojima je prva BD Marija, to najbolje pokazuju. Lijepo je zato biti u marijinskim svetištima. Bilo je to i na njezin najveći blagdan, Uznesenja Marijina na nebo prošli tjedan. U našoj Gori, u Kloštru Ivaniću – našim marijanskim svetištima, ali i u drugim marijanskim crkvama diljem Biskupije i naše Domovine. Bogu hvala na Mariji, moramo to reći. Bogu hvala što nas ona okuplja oko svoga Sina, našega Gospodina Isusa Krista. Tako naš život čini vrijednim življenja, jer u njemu se odrazuje naš život i naš smisao. On je za nas trpio, i naše trpljenje uzeo na se. Njegova majka i naša najvjernija odvjetnica Marija nosila je svoj životni križ i nama pokazala kako treba ići za njenim Sinom, za Isusom. Mi to činimo svaki dana kada se usrdno i s nadom Bogu molimo, kada gajimo vedrinu duše i radost u srcu bez obzira na patnje koje moramo proći. Kada tako živimo pokazujemo da smo ljudi nade, da nas ništa ne može pokolebati u našoj okrenutosti budućnosti.

Kad se jutrom probudimo, nadamo se da će dan proteći lijepo i da ćemo živi i zdravi dočekati večer. Kad na večer liježemo, nadamo se da ćemo se probuditi. Kad sjedamo u automobil, nadamo se da ćemo stići na cilj. Kad dakle toliko nadom ispunjavamo naše svakodnevne dužnosti i naše vrijeme, zašto ne gajimo i nadu koju nam je Krist donio?

Nadati se u Kristu znači ne odustajati od nastojanja da ćemo uspjeti pobijediti zlo i grijeh; nadati se u Kristu znači da možemo uspjeti u osobnom životu, kao i u životu naše obitelji, naše župe, biskupije i Domovine gajiti vjeru i nadu, ustrajati u ljubavi, podići djecu i dati im dobar kršćanski odgoj, otvarati budućnost za čitav narod. Nadati se u Kristu znači usmjeriti svoj hod prema vječnosti, svom konačnom cilju.

Ova Godina nade bit će osobito blagoslovljena ako se u svakoj katoličkoj obitelji u našoj Biskupiji rodi još jedno dijete. Djeca su doista jamstvo budućnosti i Crkve i naroda. Blagoslov je Božji nada u svakome koje trpi, koje nosi svoj križ ali ne odustaje od Kristovih obećanja.

Neka nam pomogne zagovor Presvete Bogorodice da budemo nositelji nade, da naša Biskupija i svaka župa i svaka obitelj i čitava Domovina bude mjesto nade i budućnosti. Amen.