Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na hodočašću vjeroučitelja

Gora, 26. rujna 2020.

/Čit: Prop 11, 9 – 12, 8; Lk 9,43b-45/

Draga braćo i sestre, svećenici, sestro predstojnice Katehetskog ureda, dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice, dragi hodočasnici!

Okupljeni smo u biskupijskom marijanskom svetištu u Gori. Slavimo Misu u čast Presvete Bogorodice i nju molimo da zagovara za nas, svećenike, redovnice, vjeroučitelje, za naše vjeroučenike, njihove obitelji, za sve učenike i naše škole, ravnatelje i sve učitelje i djelatnike u osnovnim i srednjim školama, za vjerski odgoj u predškolskim ustanovama i sve njegove nositelje i za svu djecu, molimo zagovor Blažene Djevice.

Ovdje u Gori nju nazivamo Majkom naših stradanja. Ovo je mjesto i ova crkva bila barem dvaput rušena, ljudska ju je mržnja htjela uništiti. Ipak ona opet stoji i svjedoči da je naša ljubav prema Majci Mariji jača od svake zatorne mržnje. Zato je ona koja nas ovdje čeka i kojoj se molimo uvijek kada ovamo dođemo Majka naših stradanja koja je s nama kad nam je teško, ali i Sunce koje sviće poslije kiše, poslije oluja i nevolja i obasjava nam put mira i radosti.

Mariji, Majci Crkve, ovdje su se molili mnogi naraštaji i utjecali se u njezin zagovor. Učinimo i mi to danas uvjereni da će nam ona pomagati ove školske godine, osobito u uvjetima pandemije od korona-virusa, ona koja je „coronata in coelo – na nebu okrunjena“, a ta njezina kruna, ponos i radost smo svi mi koji slijedimo njezina Sina, našega Gospodina Isusa Krista. Upravo je to put pobjede nad svakim zlom: biti Božji.

Slušali smo Božju Riječ. U prvom čitanju iz Knjige Propovjednikove riječi su mudrosti kao vrijedne pouke za život. Tako sveti pisac kaže da se i mladić i starac trebaju pouzdati u Boga: „Raduj se, mladiću, za svoje mladosti, neka ti je srce veselo u danima mladenaštva; idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju, ali znaj da će ti za sve to suditi Bog.“ Treba se radovati životu, ali i misliti na Boga! Ta Bog je darovatelj života. Za mlade još kaže Propovjednik: „I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti.“ Upravo se oko toga vi, dragi vjeroučitelji, trudite: da mladima otvorite taj pogled, pogled na Boga, da njega ne zaborave,  da s njim računaju.

Ima zadivljujućih primjera mladih ljudi koji nisu Boga zaboravili, koji su unatoč svojoj mladosti, koja može čovjeka zavesti i odvesti od Boga ako nismo budni, dali lijepo svjedočanstvo svojeg pouzdanja u Boga, u zagovor Blažene Djevice Marije…

I sveci koje spominjemo na današnji dan, a to su sveti Kuzma i Damjan, bili su mladići – blizanci koji su u rano kršćansko doba na bliskom Istoku liječili ljude koji su im se obratili za pomoć. Ljudi su ih zvali anargyroi (= bez srebra), odnosno nepotkupljivi, oni koji ne trebaju srebro. Unatoč tome su ih pogani optužili da se bave čarobnjaštvom te žele tako odvesti ljude u kršćanstvo. Pogubljeni su oko 300.godine, kad su imali oko 30 godina.

Propovjednik kaže da je „isprazna mladost i doba tamnih kosa“, no to je više rečeno kao upozorenje odnosno da to većina mladih živi u ispraznosti jer se daju zavesti od mnogih primamljivih ponuda koje ih na žalost ne mogu usrećiti.

Zato ste vi, dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice, dragocjeni. Zato je vaš rad nezamjenjiv i veoma važan u društvu i u Crkvi. Vi mlade vodite prema vječnim vrijednostima, da im ne bude život isprazan, da otkriju one trajne ljepote koje ne zasljepljuju samo trenutno, a dugoročno ostavljaju duše praznima i nesretnima.

Kad govorimo o životnim dobima, dajmo se poučiti od Psalma 90 koji u molitvi Bogu vapije: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.“ (Ps 90) Zapravo „brojiti dane“ znači razmišljati o prolaznosti života, uvidjeti da je kratak život naš na zemlji, te da ne smijemo kroz njega proći ne upoznavši ono i Onoga koji je vječan i neprolazan.

Propovjednik u lijepim slikama opisuje starost: tu su “čuvari kuće koji zadrhte i pognu se junaci“ tj. noge izgube čvrstinu i leđa se poviju; zatim „mlinarice koje posustanu“  tj. zubi kojih nedostaje; zatim je to vrijeme kada „potamne one što gledaju kroz prozore“ tj. oči oslabe; „kad se zatvore ulična vrata, i oslabi šum mlina“ tj. više uši ne čuju dobro pa  „utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme“; to je doba „kad uzbrdica počne strašiti, a put plašiti“. To je vrijeme u kojem ljudske sile slabe, ali bi čovjek koji je mudar i iskusan trebao svoj život sve više oslanjati na Boga, da se ne bi moglo reći za njegov život: „vanitas vanitatum , omnia vanitas – ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost“. Upravo obrnuto: sve treba biti ispunjeno, život pun radosti i mira, pun dobrote i ljubavi, pun razumijevanja i sreće. Da, to je moguće ako slijedimo Gospodina. Riječi Pisma mogu se prevesti i „taština nad taštinama, sve  je taština“. To značenje više daje naglasak na moralnoj izopačenosti da je čovjek usmjeren samo na sebe, da je tašt, sebičan i zaljubljen u svoj dobar glas te ne trpi prigovora, što u konačnosti znači isto: naime da živi isprazno.

A on nam danas u evanđelju govori kako je došao na zemlju za nas grješne ljude. Rekao je svojim učenicima: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.« Kada je David zgriješio popisujući Izraelce, Bog mu po proroku ponudio da izabere kaznu, on je rekao proroku Gadu: ”Ja sam u velikom strahu! Nek ja dakle padnem radije u ruke Gospodu, jer njegovo je milosrđe veliko, ali da ne padnem u ruke ljudima!“ (1 Ljet 2,13) A Isus je pao u ruke ljudima.

Ljudi su bezdušni kad se radi o kaznama onih koji nisu „njihovi“, koji su prema njihovom mišljenju učinili nešto protiv njih. Isus je znao da to „predanje ljudima u ruke“ za njega znači smrt, ali on je svjesno i dragovoljno prihvatio tu žrtvu.

I mi smo kad-tad suočeni s prihvaćanjem žrtve. Pitanje je samo hoćemo li mrmljati i protiviti se ili ćemo prihvatiti žrtvu videći u njoj smisao. Isus je tako pokazao najveću ljubav prema nama, dajući svoj život za svoje prijatelje (usp. Iv 15,13).

Marija je također Majka boli, kada je stajala pod križem, gledala njegovu smrtnu borbu i primila tijelo svoga Sina u svoje krilo.

Marija je naša učiteljica. Neka nam svojim primjerom govori i neka nas svojom molitvom pred svojim Sinom zagovara da znamo prihvaćati križ i žrtvu, da se znamo istrošiti za druge, da možemo izdržati sve kušnje koje život nosi.

Posebno molimo za vas, naše vjeroučitelje, i za mlade u našim školama: da Marijin zagovor i njezina blizina prati sve nas, da svi budu na putu Božjem, da ne istroše uludo svoj život nego mudro, bojeći se Boga i čineći dobro bližnjima!

Amen.