Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja (Gospa Snježna)

Komarevo, crkva sv. Katarine, 5. kolovoza 2020.

Dragi hrvatski branitelji, poštovani predstavnici državnih, vojnih i redarstvenih vlasti, dragi članovi obitelji koje ste izgubile svoje najmilije u Domovinskom ratu, poštovani članovi HVIDR-e, braćo i sestre!

Danas zahvaljujemo Bogu što smo se obranili u Domovinskom ratu i što smo tako oslobodili svoju Domovinu koja na ovaj dan slavi svoj Dan pobjede,  branitelja i domovinske zahvalnosti!  Prva zahvala dakako ide našim hrabrim braniteljima. Stoga se posebno sjećamo svih poginulih branitelja, za koje i prinosimo ovu svetu Misu.

U Crkvi katoličkoj danas je blagdan Gospe Snježne. Premda je mjesec kolovoz, kad obično ne pada snijeg, nego je dapače veoma toplo i čak vruće, ovaj naslov Gospa Snježna Marija je dobila zbog posvete prve bazilike sagrađene njoj u čast u Rimu kada je iznenada pao snijeg. Bilo je to nakon općeg crkvenog Efeškog sabora (431.) a za vrijeme pape Siksta III. (432.-440.), dakle početkom 5. st. Budući da su Rimljani snijeg koji je pao 5. kolovoza doživjeli kao Božje čudo, Marija je dobila još jedan naslov: Gospa Snježna. Mogli bismo reći da je tako i dan 5. kolovoza 1995. naš narod doživio kao Božje čudo. I to, budući da je Marijin blagdan, posredstvom Blažene Djevice Marije. Zanimljivo je da su mnoge kršćanske pobjede povezane upravo s Marijinim blagdanima, te ih pripisujemo upravo pomoći i zagovoru Presvete Bogorodice.

Na blagdan Imena Marijina, tj. 12.rujna 1683. kršćani su obranili Beč od Osmanlija i tu pobjedu pripisali zagovoru i pomoći BDM. Od tada osobito časte Mariju pod nazivom i slikom Maria hilf – Marija pomozi!

Mi u Sinju pamtimo Veliku Gospu i slavnu pobjedu nad Turcima 1715. godine, te je Sinj prije pet godina proslavio 300-godišnjicu tog događaja.

Tako je 1571. na poziv pape Pia V. Crkva molila krunicu u čast BD Mariji, te je na dan 7. listopada kršćanska vojska pobijedila kod Lepanta, što je dovelo i do uspostave blagdana Kraljice krunice.

Tim velikim događajima možemo slobodno pridodati i 5.kolovoza 1995., dan pobjede hrvatskih branitelja nad srpskim agresorima. Sjetimo se samo kako su naši branitelji nosili krunicu, znak posebne zaštite Blažene Djevice Marije. I pobjeda se dogodila upravo na Marijin blagdan!

Ove godine je već 25 godina od tog događaja, pa se molimo i za tu slavnu prošlost i njezine protagoniste, ali i za budućnost naše Domovine Hrvatske. Stavimo tu budućnost u ruke Presvetoj Bogorodici Mariji.

Naše branitelje i sve nas ne smetaju što se u javnosti iznose i stradanja druge strane jer svaki će čovjek zaplakati kad vidi patnju malih i nevinih ljudi, staraca, žena i djece. Međutim, sve nas smeta što se namjerno umjesto patnji naših hrvatskih ljudi koji su trpjeli 4 godine zvjerska zlodjela onih koji su izveli agresiju na Hrvatsku iznose patnje koje su 4 dana trpjeli oni koji su bili uz okupatore. Ne znam ima li i jedna zemlja na svijetu koja na dan svoje tako krvavo stečene pobjede u dugom i teškom ratu oplakuje žrtve koje su imali agresori… jer je patnja naših ljudi bila neizmjerna, a prouzročila ih je upravo mržnja i nasilje srpskih agresora. Ta je mržnja uzrok patnji ne samo hrvatskih nego i srpskih ljudi. Zanimljivo je da predstavnici naroda koji je prouzročio ogromne patnje našeg naroda kroz 4 godine neprestano traže sućut za svoje patnje kroz 4 dana, a da nikad nisu iskazali sućut prema našim patnjama. Jasno se mora naznačiti što je bio uzrok i razlikovati ga od posljedica. Ratni stroj koji su oni započeli bio je uzrok i naših i njihovi patnji. I to se mora tako i jedino tako reći i tada neće biti zabune niti neprestanog lutanja, što treba obilježavati, što je vrijedno a što nevrijedno spomena na današnji državni blagdan.

U knjizi proroka Jeremije (Jr 31, 1-7)  čuli smo Božje riječi: „Kličite od radosti Jakovu, podvikujte prvaku naroda! Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj.“ Radost koju su Židovi osjećali u Starom zavjetu osjetili smo i mi, jer smo bili svjesni da je pobjeda u Domovinskom ratu bila Božji dar, čudo spasenja koje je doživio naš narod.

U evanđelju po Mateju (Mt 15, 21-28) nakon čudesa koje je Isus učinio ženi poganki, čujemo „Isusove riječi: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.“ Kako je važna vjera! Kad smo bili prepušteni mržnji neprijatelja i nismo imali nikoga, osim Boga jedinoga da nas spasi, tada je i vjera u nama bila jača. Jer smo vjerovali, uspjeli smo i ostvariti ono za što su mnogi govorili da je nemoguće. Ali u Bogu je sve moguće!

Čudo pobjede onih koji su poniženi, obespravljeni i nemoćni, nad brutalnim i oholim neprijateljem nalikuje nam na pobjedu malog Davida nad ogromnim Golijatom. To je čudo jer je Božje djelo. Ono u nama izaziva zahvalnost i divljenje. Zahvalnost jer nas je Bog pogledao i sažalio se nad našom nesrećom, nad našim suzama i patnjama, a divljenje što je to izveo tako moćno i veličanstveno. Pravedno i dobrohotno, ne gazeći nikoga već samo osiguravajući pravednost i mir.

Možemo slobodno reći da Oluja, kao VRA Hrvatske vojske i Hrvatske policije, nije imala za svoj cilj nikome nauditi niti ikoga poniziti. Ona je bila izraz volje i molitve svega hrvatskog naroda za slobodom i pravednošću. Ta sloboda i ta pravednost obuhvaćala je i pobunjene Srbe te im se jamčilo da, ako odustanu od svojih razaralačkih i destruktivnih namisli i djela, mogu ostati u Hrvatskoj i izgrađivati ju kao svoju domovinu. Ipak to ni tada, a ne bi smjelo biti ni danas, ne znači da u državu Hrvatsku trebaju biti uključeni i oni Srbi koji ju mrze i podrivaju na sve načine, jer takvi su pobijeđeni. Međutim mnogi se od njih i danas, i to s potporom naših ljudi i političkih igara, bore protiv naše Domovine. To je nešto što nas još uvijek zabrinjava i boli i što bi već jednom trebalo nestati.

Postrojba koju je osnovao Marijan Celjak, najprije kao nenaoružani odredi a poslije kao ZNG, se nakon njegove pogibije tijekom ratnih godina transformirala u 57. brigadu HV „Marijan Celjak“. Sve do vojno-redarstvene operacije „Oluja“ 57. brigada „Marijan Celjak“ držala je obrambene položaje oko Komareva te se pripremala za konačno oslobođenje Banovine i cijele Hrvatske. Pripadnici brigade napreduju prema državnoj granici Republike Hrvatske na rijeci Uni i osiguravaju državnu granicu.

Dana 10. lipnja 1991. godine ustrojeno je zapovjedništvo 57. samostalnog bataljona ZNG u Sisku koje su činili: zapovjednik Antun Bobetko, dozapovjednik Marijan Celjak te članovi Dragutin Selanec, Franjo Jansky, Marijan Batovanja, Željko Sklepić.

Kroz postrojbu je prošlo preko 5000 pripadnika. 76 pripadnika postrojbe položilo je svoje živote na oltar Domovine na putu osiguranja naše slobode. Živote su izgubili zapovjednici Marijan Celjak, Berislav Pavičić, Mato Barić, Marijan Šokčević, Stjepan Grgac“. U povijesti ostaje trajno zapisano da je 57. SAMB prva dragovoljačka postrojba osnovana u Republici Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata te da su pripadnici 57. SAMB-a oslobodili prvu vojarnu JNA tzv. Barutanu (3.9.1991.) u Republici Hrvatskoj tijekom bitke za njezinu suverenost i samostalnost.

U samom mjestu Komarevo, na prvoj crti bojišnice poginulo je 49 branitelja i 2 civila, a poslije rata do danas umrlo je još 54 branitelja Komarevčana. Najveći napad na Komarevo bio je 3.listopada 1991., kada je bilo ranjeno  27 branitelja i civila i 3 poginula. Srbi su posebno gađali župnu crkvu sv. Katarine u Komarevu, gađajući je iz obližnje Bestrme, a spasili su ju od potpunog uništenja gusto posađeni borovi koji su bili oko crkve, no bila je sva izranjena od gelera i direktnih pogodaka granata. Crkva je poslije rata obnovljena i popravljena, a posljednji radovi u kojima je zablistala dogodili su se za vrijeme sadašnjeg župnika Roberta Jakice, te smo ju prošle godine svečano blagoslovili.

Molimo se dragom Bogu za sve naše poginule hrvatske branitelje, za sve poginule civile, žrtve Domovinskog rata, molimo se i za one koji se još uvijek vode kao nestali, molimo se za obitelji poginulih i nestalih, molimo se za sve koji su ranjeni i na oltar naše Domovine donijeli svoje rane na duši i tijelu da ona bude danas slobodna i u miru.

Neka Gospodin nagradi svojim vječnim mirom i pok. predsjednika RH dr. Franju Tuđmana, pok. ministra obrane RH Gojka Šuška, pok. stožernog generala HV Janka Bobetka, pok. načelnika PU SM Đuru Brodarca i tolike poginule i ranjene, tolike heroje Domovinskog rata, poput pok. generala Slobodana Praljka, branitelja Sunje, pog. Marijana Celjaka i pog. Predraga Matanovića… ne može ih sve nabrojati ali oni su dio nas, oni i dalje u nama žive, oni su sebe žrtvovali da bismo mi danas živjeli u miru i slobodi. I zato znamo da ih je Gospodin primio u svoj mir.

Gospodin Isus jednom je rekao da „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Tako je on i učinio kada je na križu umro za sve nas, koje je nazvao svojim prijateljima. A tako su učinili i toliki imenovani i još više mnogi neimenovani heroji i ratni junaci, naši hrvatski branitelji za koje se danas molimo, ponosni na njih i njihovu veliku ljubav iz koje su se bili spremni žrtvovati.

Molimo za budućnost naše Domovine jer ona danas slavi Dan domovinske zahvalnosti. Neka nam je blagoslovljena naša zemaljska Domovina, u kojoj se učimo ljubiti nebeska dobra koja nas vode u vječnu Domovinu, gdje će Gospodin sve koji ga ljube i čine dobro, sve koji su se žrtvovali za dobro svojih bližnjih nagraditi životom vječnim. Amen.