Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja

Sisačka katedrala, 5. kolovoza 2016.

Pozdrav g. Antunu Perekoviću, predsjedniku Koordinacije udruga proizišlih iz Domovinskog rata te svim članovima, osobito roditeljima, udovicama i djeci poginulih i nestalih hrvatskih branitelja! Pozdrav i gđi Kristini Ikić Baniček, gradonačelnici Grada Siska, suorganizatoru današnje proslave! Pozdravljam našeg sisačko-moslavačkog župana g. Ivu Žinića. Pozdravljam i sve vas, draga braćo i sestre, ali posebno danas pozdravljam vas, poštovani hrvatski branitelji, sudionici pobjede u Domovinskom ratu!

Vama, dragi branitelji i dragi sudionici pobjede u Domovinskom ratu, želim izreći veliko priznanje i zahvalnost svih nas vjernika i državljana Lijepe naše jer vaše je junaštvo i hrabrost učinila čitav narod ponosnim. Mnoge su suze isplakane u iščekivanju oslobođenja naše napaćene domovine Hrvatske, mnoge su suze ali i molitve upućene Bogu za sve branitelje. Kada smo pokapali mrtve, i tada smo bili ponosni na njih i njihovu žrtvu i to bi se trebalo ponoviti i danas. Na žalost ima i u našoj Domovini izdajica i onih koji lažno prikazuju događaje i žele natovariti krivnju našem narodu i braniteljima, ali oni nisu danas vrijedni spomena. Pa ipak – i njima dolazi kraj, barem se tako čini, nakon osude hrvatskih udbaša koji su planirali i izvršili više desetaka ubojstava hrvatskih ljudi u inozemstvu koji su bili krivi samo zato što su sanjali slobodnu hrvatsku državu. Danas radije mislimo na sve koji su se žrtvovali, zahvalimo im na najvećem daru koji su dali za Domovinu, na daru života i obećajmo im da ih nećemo zaboraviti te da ćemo nastaviti njihovu borbu sve dok naša Hrvatska ne bude posve slobodna od svih izdajica i neprijatelja naše slobode i istine te postigne mir i blagostanje, duhovno i materijalno, za sve svoje žitelje.

Dobro je netko rekao da je VRO Oluja bila „majka svih bitaka“ jer je ne samo oslobodila Domovinu, nego i završila rat i donijela svima mir. Osobito je važno što je tom akcijom vraćen ponos u srca svih Hrvata, tako da bih ja posebno to istaknuo te nazvao današnji blagdan blagdanom hrvatskog ponosa. Ja znam da će naše današnje slavlje poraženi neprijatelji i njihovi ortaci u našim redovima izvrtati i krivo tumačiti, ali to se nas ne tiče niti nas to zanima. Nas zanima istina i milost koju smo od Boga primili kada smo nakon toliko godina – ne samo četiri u ovom ratu, nego mogli bismo reći gotovo 100 godina – jugoslavenskog ugnjetavanja, poniženja, trpljenja nepravdi i laži doživjeli bljesak istine i oluju Božje pravde. Kažem Božje premda znam da su tu oslobodilačku akciju vodili ljudi, no mogli su ju izvesti samo jer je to Bog htio, dapače on je dao hrabrost našim braniteljima a strah neprijateljima i mi smo pobijedili. Kažem mi jer čitav je narod u tome sudjelovao: osim branitelja na prvoj crti svi mi drugi molili smo se Bogu i nadali se pobjedi. Pobjeda je bila jedini mogući ishod jer inače bismo bili osuđeni na još gore ropstvo i nestanak. Stoga možemo te dramatične događaje naše nedavne prošlosti usporediti s izlaskom izabranog židovskog naroda iz egipatskog ropstva. Faraon nije želio pustiti Židove iz Egipta, ali ga je Bog prisilio na to, no kad su oni odlazili, on ih je sa silnom vojskom progonio i želio zaustaviti i vratiti ponovno u Egipat. Bog je učinio čudo – preko mora je preveo Židove po suhu, a Egipćane i njihovu silnu vojsku potopio u istom tom moru. Nismo li i mi bili sprečavani izići iz Jugoslavije u kojoj su Hrvati bili robovi? Da smo imali drukčije susjede, kao recimo Slovaci Čehe, zar se nismo mogli mirno osamostaliti i izići iz državne zajednice koja nam nije odgovarala? Ako svaki narod ima pravo na samoodređenje, zar samo naš hrvatski narod to pravo nema? Evo, tu se vidi da je posrijedi takvog nastojanja naših brojnijih susjeda, s kojima smo u zajedničku državnu zajednicu otišli kao „guske u maglu“ – kako je to dobro rekao naš narodni tribun Stjepan Radić – bio neravnopravni odnosno nepravedni odnos, koji možemo nazvati ropstvom.

Danas je crkveni blagdan Majke Božje Snježne, odnosno Posvete bazilike Svete Marije Velike. Godine 431. proglašena je u Efezu dogma da je Marija Bogorodica, Theotokos. U Rimu je Papa odmah pristupio gradnji velebne bazilike Mariji u čast, to je danas bazilika Santa Maria Maggiore. I kad je bila zakazana posveta, na današnji dan, 5. kolovoza, pao je snijeg na Esquilinu. Začudili su se svi, kako to da u Rimu u kolovozu padne snijeg, pa je taj dan Marija dobila simboličan naslov Gospa od snijega ili Gospa Snježna. To ima više značenja.

Prvo, BD Marija sva je čista, sveta, djevica bez ljage istočnoga i ikakvog osobnog grijeha pa joj dolikuje simbolika snijega koji svojom bjelinom i čistoćom ukazuje na njezinu svetost.

Drugo, čudo da padne snijeg u kolovozu i nama je znak da su Božja čudesa moguća. Kao što je bilo čudo i naša pobjeda u Domovinskom ratu, kada se Hrvatska borila kao David protiv Golijata, tj. nenaoružana silom zemaljskom ali naoružana velikim srcem, ljubavlju prema domovini, prema istini, pravdi i slobodi, pobijedila je u neravnopravnoj borbi. Tada je neprijateljski vožd rekao da su njegovi napadači pred hrvatskim vojnicima “pobjegli kao zečevi”, što znači da ih je zahvatio strah, dok su hrvatski vojnici pokazali izvanrednu hrabrost i odlučnost.

I treće, podudarnost da od 1995. Hrvati slave svoj Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan branitelja upravo na blagdan Gospe Snježne, govori nam kako je u našoj hrvatskoj pa i u najnovijoj povijesti našem narodu bila Blažena Djevica Marija uvijek “najvjernija majka i odvjetnica /tj. Braniteljica”.

U Svetom pismu se imenom “branitelja” naziva i Isusa i Duha Svetoga. Isus je prvi, a Duh Sveti drugi Branitelj. K tome i Marija je nazivana u našoj teškoj povijesti našom braniteljicom, tako da biti branitelj je doista časno i uzvišeno zvanje, jer sam Bog je branitelj naš, zaštitnik i naše utočište, kao i njegovi sveci, od kojih prva među njima i najuzvišenija, sama majka Gospodinova BD Marija.

Uvijek je tako da su branitelji na Božjoj strani, na strani dobra jer ih vodi ljubav,  dok su agresori – napadači na vražjoj strani, na strani zla jer osvajati tuđe nikada ne može donijeti dobro nikome, ni onome kojeg se na silu osvaja ni samom osvajaču budući da sije nasilje i donosi pustoš, smrt i razaranje…

Mi smo ovdje u Sisku uvijek bili na braniku Domovine. I pred Turcima i osmanlijskim osvajanjima kada se ovdje branila Europa, a Hrvatska je dobila od samog pape naslov “Antemurale christianitatis – predziđe kršćanstva”, i do najnovijih dana pred Srbima i njihovom ekspanzionističkom ratnom politikom – jer opet se upravo ovdje, u Sisku, slomilo agresora, zaustavilo njihov ratni stroj i obranilo domovinu. Stoga mi imamo veliki razlog za ponos i slavlje danas, na ovaj dan, jer ovaj je grad obranio, dakako zajedno s Vukovarom, Pakracem i Novskom, Hrvatskom Kostajnicom, Sunjom, Petrinjom i Glinom, Slunjem, Gospićem, Zadrom, Kninom, Šibenikom i Dubrovnikom, našu Hrvatsku. Ne smijemo zaboraviti ni naše hrvatske krajeve i ljude u Bosni i Hercegovini, posebno Mostar, Kupres, Tomislavgrad, Busovaču, Vitez, Travnik pa sve do Odžaka i Bosanskog Broda, gdje su izginuli mnogi Hrvati braneći svoje pravo na goli život. Ipak naš Sisak treba ostati zlatnim slovima upisan i u ovom našem obrambenom pravednom ratu kao mjesto gdje je obranjena neovisna država Hrvatska.

No, mi ne trebamo danas samo spominjati slavnu prošlost, mi moramo realno pogledati i našu sadašnjost i vidjeti budućnost. Gdje smo mi to danas, i kamo idemo sutra? Ako je jugoslavensko- odnosno velikosrpsko-komunistička agresija slomljena u Sisku, kako je moguće da se ovdje pojavljuju opet neki novi jugo-komunisti koji nas vraćaju u doba tog nemilog i nepravednog ropstva i najcrnjih vremena za hrvatski narod? Ako smo ovdje obranili kršćansku Europu, kako je moguće da se ovdje danas, u vrijeme demokracije i zajamčenih vjerskih sloboda, zabranjuju vjerski obredi s jasno izraženom nakanom ateizirati naše građane?

Za takvu Hrvatsku sigurno nisu ginuli naši najbolji sinovi i kćeri! Mi već jednom moramo raskinuti s tim, kako bi dr. Tuđman rekao: „jugo-komunističkim ostacima“ i osuditi ih da bismo krenuli naprijed i bili slobodni ne samo u izvanjskom smislu, da živimo u svojoj državi, nego i u nutarnjem smislu, da smo odbacili svako zlo, totalitarizam, progon zbog vjere i narodnosti, ugnjetavanje prava na vlastitu misao i govor, podupiranje mržnje naroda protiv naroda i na kršćanskim temeljima ljubavi i milosrđa graditi bolju i sretniju sadašnjost i svoju budućnost. Doista mislim da po primjeru našeg sisačkog zaštitnika sv. Kvirina, biskupa i mučenika, te po primjeru poginulih naših branitelja koji su se žrtvovali za našu slobodu, trebamo i mi izabrati i slijediti Krista, boriti se za dobro ne samo svoje nego i čitavoga našega u većini kršćanskog naroda.

Kada smo prije dva dana doživjeli presudu udbašima na sudu u Münchenu, mnogi su rekli u sebi: konačno, to smo čekali već 25 godina. To je bio razlog zašto smo se borili u Domovinskom ratu, naime, da već jednom skinemo s vrata izdajice naše Domovine, sluge komunizma i represivnog aparata koji je nemilosrdno progonio, zatvarao i ubijao domoljube. Konačno je presuda 3. kolovoza 2016. donijela istinu na vidjelo, koju već odavno znamo, ali koju vješto skrivaju sinovi komunizma. Sjećam se kad sam prije tri i pol godine u ovoj katedrali slavio misu za Domovinu, rekao sam da na žalost još uvijek našu zemlju vode „sinovi udbaša i najgorih zločinaca“. Silno su me napali mediji koji su i danas sluge komunizma, a sad se vidi da sam govorio istinu. Mislim da bi ova presuda konačno trebala otvoriti oči našem narodu i pokazati da mi, kao većinski katolički narod, ne želimo da dalje Hrvatskom vladaju jugoslaveni, komunisti i udbaši. Ta nisu se naši mladići, naši hrabri branitelji borili sa zvijezdom na čelu, nego s hrvatskim grbom! Zvijezdu su nosili, kao i kokardu, napadači, agresori na Hrvatsku. Dakle, oni koji i danas vole zvijezdu izdajice su i petokolonaši, jednaki po želji da unište našu Domovinu, kao i agresori. To govore i protestne note koje ovih dana „pljušte“ iz Srbije prema Hrvatskoj. Proglašava se našeg sveca, blaženog Alojzija Stepinca zločincem, a naše slavlje Domovinske zahvalnosti i oslobođenja Domovine – fašizacijom. Nisu li tako govorili i bivši tzv. hrvatski političari koji jednako kao i ti neprijatelji Hrvatske ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao slobodnu i neovisnu državu? A bilo bi normalno da i današnja Srbija slavi Oluju. Da, baš tako! Jer ona je i njima donijela mir. Osim ako se ne žele odreći velikosrpske zločinačke politike koja je dovela do rata i tolikih patnji, razaranja i smrti! Zato ja pozivam svoje srpske prijatelje da i oni danas slave jer je pobijeđeno zlo kojeg se oni odriču.

Danas započinje i 20. jubilarni konjanički maraton arapskih konja  koji uobičajeno kreće 5. kolovoza. U pet dana konjanici Udruge uzgajivača arapskih konja Moslavine sa sjedištem u Voloderu jahat će područjem naše Biskupije gdje se 1995. godine odvijala oslobodilačka VRA Oluja. Ovogodišnji maraton spomen je na zapovjednike hrvatskog obrambenog rata. Danas u 6 sati ujutro krenuli su s novog trga u Popovači. Grad Popovača čuva uspomenu na zapovjednika Oluje generala Zvonimira Červenka. Njegova je 90. obljetnica rođenja i 15. obljetnica smrti ove godine. Nakon sela južne Moslavine njihov pohod sisačkim i petrinjskim krajem bit će posvećen generalima Janku Bobetku i Đuri Brodarcu, koji su iz Siska te pukovniku Predragu Matanoviću iz Petrinje. Izaslanstvo maratona je i na ovoj sv. misi u našoj katedrali. Pozdravljam stoga predstavnike 20. jubilarnog konjaničkog maratona, a same sudionike ćemo pozdraviti i blagosloviti poslije svete Mise pred našom Katedralom.

Molimo, braćo i sestre, danas zagovor Presvete Bogorodice, Gospe Snježne i našeg nebeskog zaštitnika sisačkog biskupa i mučenika sv. Kvirina za tolike naše znane i neznane hrvatske branitelje, mučenike koji su svoje živote dali za druge, za nas i našu budućnost. Amen.