Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na đakonskom ređenju Martina Radića

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 18. listopada 2025.

Dragi Martine, dragi Martinovi roditelji, drage sestre, draga rodbino, prijatelji, dragi župljani ove župe, draga braćo i sestre!

Pitamo se, kakav to sluga treba biti đakon? Gospodin je govorio više puta kako svi trebamo biti jedni drugima sluge, kako je najveći onaj koji drugima služi i da smo dužni izvršiti sve što smo bili dužni izvršiti i opet na kraju reći: sluge smo beskorisne. Što sve to znači i kako shvaćamo službu đakona u Crkvi?

Diakon – grčka je riječ i znači slugu, služitelja i poslužitelja. Od starine, kako smo čuli i u izvješću Djela apostolskih, imamo đakone koje su postavili sami apostoli tako što su položili na njih ruke. Oni su bili pomoćnici apostolima jer apostoli se nisu mogli svima posvetiti, te su zadržali za sebe propovijedanje, dok su đakonima dali da se brinu o sirotama i udovicama, tj. da se brinu za siromahe, što bi danas na prvom mjestu bila služba Caritasa.

Poznato nam je kako je đakon Lovro u prvo vrijeme Rimske Crkve bio onaj koji je kao papin pomoćnik držao crkvenu blagajnu te okupljao i hranio sirotinju. Kad su ga, zajedno s papom uhitili i tražili da im preda crkvenu riznicu, on je doveo sve rimske siromahe i rekao im: to je bogatstvo Crkve.

Mnogi su to poticaji koji nam se nameću o kojima trebamo razmišljati kada govorimo o đakonima. I danas su oni pomoćnici biskupu i svećenicima, i danas oni prednjače u brizi za siromahe, ali dane su im i ovlasti propovijedanja, dijeljenja sakramenata i blagoslovina u Crkvi.

No, samo značenje riječi đakon i njezina bitna uloga ostala je ista: on treba biti služitelj, dapače poslužitelj Božjih otajstava u Crkvi, kao pomoćnik biskupa i svećenika. A prvo što Crkva ima i čime služi narodu jest Evanđelje. Zato je đakon privilegirani navjestitelj evanđelja. On ima zadaću i propovijedati tj. tumačiti Riječ Božju. Nadalje, premda i svi vjernici kao članovi sveopćeg svećeništva to imaju, đakon na poseban način treba biti vidljivi oživotvoritelj Isusove želje da njegovi učenici ne budu gospodari drugima i ne vladaju narodom poput građanskih vlasti nego da svima služe. Izričite su Isusove riječi: „Tako ne smije biti među vama!“ Na to moraju službenici Crkve neprestano misliti dok vrše svoje poslanje bilo biskupa, prezbitera ili đakona: kako se ne izdizati niti nad drugima gospodariti, nego kako drugima služiti.

Ipak sluga može to svoje služenje izvršavati na različiti način: može biti baš doslovno sluga – ili rob, depersonaliziran i sveden samo na svoju funkciju, kako su to bili u Isusovo vrijeme kućni sluge koji su posluživali kod stolova, koji su prali noge gostima i koji su morali u svemu davati prednost svojemu gospodaru. No, može biti sluga i na način kako je to Isus bio sluga nama, što je pokazao prema svojim prvim suradnicima, apostolima kada im je na oproštajnoj večeri oprao noge. On se tada namjerno ponizio da bi dao primjer svojim učenicima. Njegovo služenje nije bilo ropsko, bilo je prijateljsko. Papa Lav XIV. je na našem nedavnom hodočašću istaknuo da „vjera raste i jača kada se dijeli“ što treba biti i zadaća nas zaređenih službenika: đakona, svećenika, biskupa. 

Sluga se može u svojem staležu ostvarivati i kao onaj koji u svemu sluša, koji nema svoje mišljenje i koji je u sjeni onoga kojemu pomaže; s druge strane može zauzeti i stav službenika tj. veoma službeno i bez empatije vršiti svoju službu koja mu je povjerena.

Ni jedno ni drugo nije Isusov stil a ne smije biti ni stil onih koji nose crkvene službe, tj. đakon ne može biti lišen vlastitog razmišljanja i unošenja svoje osobnosti u svoje služenje, a niti smije biti služben poput nekog civilnog službenika koji samo vrši svoj posao, koji gleda na sat i koji ne vidi ljude nego samo svoj posao i – premda ga može obavljati savršeno točno i pedantno, ako ne vidi ljude kraj sebe koji mu dolaze sa svojim problemima i koji traže duhovnu utjehu, on nije ispunio svoje poslanje. Poput Isusa koji je bio prvi i biskup i prezbiter i đakon, i današnji biskupi, prezbiteri i đakoni trebaju služiti drugima – prijateljski.

„Vas sam nazvao prijateljima jer sluga ne zna što radi njegov gospodar.“ – rekao je naš Gospodin Isus. Time se jasno odredio da on svoje učenike ne smatra slugama koji ga samo moraju slušati bespogovorno, nego da se on prema njima odnosi prijateljski, koji im je sve objavio što mu je rekao njegov Otac, koji dakle nema tajni pred svojim učenicima. Takvi nam đakoni, prezbiteri i biskupi trebaju.

Dragi Martine, ti imaš lijepo ime svetog biskupa Martina, a rediš se danas za đakona na blagdan svetog evanđeliste Luke. I to u ovoj crkvi, bazilici svetog Kvirina.  Veliki su to likovi Crkve koji neka ti budu primjeri.

Sveti biskup Martin imao je jednom viđenje Isusa koji mu se u snu objavio, no to nije bio Isus nego sam đavao. A kako je to Martin otkrio? Tako što je primijetio da nema rane na svojem tijelu. Isus premda uskrsnuli uvijek nosi rane svoje muke i smrti na križu. Tako ga prepoznaju njegovi učenici, tako ga je htio prepoznati i sv. Martin. Što nam to govori?

Tomaš Halik kaže da je tako najlakše prepoznati Krista: u ranama svoje braće i sestara. Imati oko i uho, imati srce koje prepoznaje ljudske rane i u njima vidjeti samoga Krista, to mora biti svojstvo i tvoje, dragi uskoro đakone Martine. I kad prepoznaš Krista u drugima koji trpe, tad ne okreći ni lice ni leđa, nego im pristupi, saslušaj ih, pokušaj pomoći i biti im brat koji razumije, koji suosjeća, koji se s njima nada i koji s njima pobjeđuje.

Sveti Kvirin, naš zaštitnik, sisački biskup i mučenik bio je ubijen u istom gradu u kojem se Martin rodio, i to manje od deset godina, najvjerojatnije sedam godina – jer je on dao život za Krista 308./309., a Martin se rodio 315. godine. Očito je mali Martin slušao o tom heroju kršćanskog života, o mučeniku Kvirinu i u njemu se rodilo poštovanje prema tom svecu. I danas u Szombathelyju u katedrali istaknute su dvije velike slike: na jednoj je sv. Kvirin, na drugoj sv. Martin.

Martin nije postao mučenik, premda je to najvjerojatnije želio. Rodio se poslije 313. kad je Konstantin već proglasio slobodu za kršćane, i spada među prve svece koji nisu ujedno bili i mučenici. Pa ipak, nije li svaka svetost ujedno i neki oblik mučeništva?

Biti mučenik znači biti svjedok. Isusov svjedok. Poslije njega mnogi su postali sveci a da nisu fizički prolili svoju krv, ali su se zato do krvi oduprli u borbi protiv grijeha, kako kaže poslanica Hebrejima (Hb 12,4).

To neka i Tebi, dragi Martine uskoro đakone, bude put: slijedi do kraja svjedočanstvo za Krista koje nam je svima pokazao sv. Kvirin. On je ne samo naš – i Tvoj zaštitnik – nego i naš primjer.

I na kraju sveti Luka. Evanđelje koje je napisao zapravo je slika, njega prikazuju kao slikara: svojim perom on je naslikao Bogorodicu Djevicu Mariju. Zato neki nazivaju njegovo evanđelje marijanskim. No, od njega upravo to i mi možemo naučiti: svojim govorom, svojim pismom, zorno oslikati Isusa i Mariju, majku Spasiteljevu.

Trudi se tako riječima svjedočiti Krista da ga slušatelji vide kao sliku koju pred njih stavljaš, da djeca zavole Isusa, da mladi u njemu nađu prijatelja, da svi odrasli i stariji u Isusu prepoznaju ozdravitelja od svojih tjelesnih i duhovnih bolesti, da svi zajedno u Isusu otkriju svojega Spasitelja. Amen.