Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Cvjetnicu
Sisačka katedrala, 14. travnja 2019.
Draga braćo i sestre,
Ušli smo u tjedan Muke Gospodnje. Premda se danas često shvaća da je ponedjeljak prvi dan u tjednu, za nas kršćane oduvijek prvi je dan bila nedjelja. Ona je ne samo prvi dan nego i osmi dan: ona označava početak stvaranja svijeta ali i novog stvaranja, odnosno Kristova uskrsnuća. Stoga je taj prvi dan postao za nas kršćane Danom Gospodnjim.
Crkva čita prije procesije s grančicama danas odlomak evanđelja po Luki u kojem se izvješćuje o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem. To je početak njegove muke – najprije ga ljudi slave, da bi potom tražili njegovu smrt. On je toga svjestan i onda kad farizeji traže da prekori svoje učenike koji ga glasno pozdravljaju, na što im on odgovara: „Ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,40)
Da, Kristu pripada slava, njega narod pozdravlja jer je on doista pravi Mesija i on ulazi slavodobitno u Jeruzalem kao kralj. Ipak on jaše na magarcu, što nije dostojna životinja za vojskovođu, to je miroljubiva a ne ratna životinja, čime Isus poručuje da je on kralj mira a ne rata. Zapravo on je u svemu drukčiji kralj i zato će ga zadesiti posve drukčija sudbina negoli to čeka one koji ulaze kao kraljevi u svoj glavni grad…
Isus zna što ga čeka… toliko puta je to svojim učenicima već rekao, ali oni ga nisu razumjeli… razumijemo li mi, kakav je on kralj kada dolazi dragovoljno u grad gdje ga čeka nepravedna osuda, muka i smrt?
Rekli bismo da je jednostavno shvatiti razloge zašto je Isus morao umrijeti: izazvao je židovske vjerske i političke poglavare te su ga oni odlučili ubiti, riješiti ga se, predati ga rimskom upravitelju Pilatu i tražiti da ga on osudi na smrt razapinjanjem na križ. Optužba je bila montirana, glasila je: »Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj.« Zapravo nije bilo ni važno za što će ga optužiti, dokazni postupak nije bio važan, on je unaprijed već bio osuđen na smrt, trebalo je to samo formalno provesti da sve bude „po zakonu“.
Pilat kao da čak želi spasiti Isusa te veli: „Evo, on nije počinio ništa čime bi zaslužio smrt. Kaznit ću ga dakle i pustiti.« Međutim, nagovorena rulja bila je jača, a Pilat – kao i velika većina političara – ne želi se zamjeriti onima koji mu mogu pokvariti karijeru pa popušta i predaje Isusa da se razapne… Je li to bila samo reakcija slabića? Ili je netko drugi vodio njegove odluke? „Ti ne bi imao nada mnom nikakve vlasti… da ti nije dano odozgor“, kaže Isus Pilatu u Ivanovu evanđelju (Iv 19,11).
S jedne strane stoji svemogući Bog, s druge strane slabi čovjek. I umjesto da Bog osudi čovjeka, čovjek osuđuje Boga. Ta se drama, braćo i sestre, i danas nastavlja… neprekinuto kroz povijest. I umjesto da Bog ostavi takvog zlog i nezahvalnog čovjeka, on prihvaća nepravednu osudu i trpi muku i raspeće na križu, umire jer želi čovjeku reći: ja sam tu, s tobom jer te želim spasiti, promijeniti, usavršiti, usrećiti… ovakav koji odbacuješ Boga, samo unesrećuješ sebe. To je kao kada roditelj stoji pred svojim djetetom koje se drogira ili samo sebi čini zlo, no brižni otac i nježna majka ne dižu ruke od njega, nego ostaju s njim i nose svoj i njegov križ… do pobjede.
Pobjeda se nigdje ne nazire u ovom opisu Kristove Muke. Kao da je sve krenulo naopako, kao da sve propada. Zlo kao da će pobijediti, nepravda kao da će imati zadnju riječ. I presuda je već pala, i Isus uzima križ i ide na Kalvariju… umrijeti. Lukino evanđelje iz kojeg se čita ove godine Muka Isusova ima takve bisere, tolike predivne susrete, poučne Isusove riječi! Samo od njih moglo bi se oživjeti, ponovno naći nadu i vjerovati da život, pa i sama smrt, ima smisla! Evo nekih takvih poruka:
– Isus kaže apostolima: „Vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam zato u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom…“ Gospodin je svojim učenicima darovao Euharistiju, taj nebeski stol prostrt na zemlji… no, jesmo li mi ustrajali s Isusom u njegovim kušnjama?
– Petar, nakon što mu je Isus rekao da je molio za njega da ne malakše njegova vjera… te da će on učvršćivati svoju braću, junači se: „S tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.“ No, Isus dobro zna da je slab: „Kažem ti…triput ćeš me zatajiti.“ I stvarno, taj apostol koji se junačio da će i u smrt s Isusom, zatajio ga je najprije pred običnom sluškinjom, potom opet pred nekim drugim i treći put pred skupinom koja ga je prepoznala, no on je to zanijekao. I kaže evanđelista da se sjetio Petar Isusova proroštva kad je pijetao zapjevao i izišao je iz dvorišta i gorko zaplakao. A gdje su naše suze zbog naših zatajenja, grijeha i nedosljednosti?
– „Među zlikovce bi ubrojen“, proročanstvo citira Isus koje se ispunja na njemu. Koliki su nevini proglašeni zlikovcima, a koliki krivi nevinima? No, to su samo zemaljski, ljudski suci koji prečesto griješe, no, Bog ne griješi nikada. On poznaje čovjekovo srce i njegov je sud konačan. To nas hrabri, osobito kad gledamo kakve je sve presude doživljavao i doživljava naš narod, kada mu se prigovara da je počinio zločine, a samo je branio svoje… koliko je naših hrvatskih branitelja zatvoreno, poniženo, obespravljeno, a – nepravde i zlodjela su činili drugi nad nama. No, ako je sam Sin Božji bio ubrojen među zlikovce, tada i ljudski naziv „zločinac“ nije sramota nego čast, ako čovjek u svojoj savjesti zna da nije učinio zlo. Kad je ljudski sud mogao samoga Boga osuditi kao zločinca, kako ne bi to učinio i nama, ljudima? Od tog događaja imamo pravo sumnjati u ispravnost svih ljudskih sudova.
– Isus raspet na križu u evanđelju po Luki govori: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ On je dakle sućutno gledao i na svoje mučitelje, molio je Oca da im oprosti to što čine jer to čine iz neznanja. Na žalost mnogo je razapinjanja ljudi počinjeno ne iz neznanja nego iz znanja, pa čak i s namjerom da se ubije, uništi, zatre i pojedince i čitav narod. Kako oprostiti, pitaju se mnogi. No, ovdje Isus koji trpi ne oprašta sam, već moli svoga nebeskog Oca da im on oprosti. I mi trebamo moliti Boga da on oprašta, pa i onda kada je to nama teško i gotovo nemoguće. Bog sve može. I iscijeliti rane, i od mrtvih podići svoje sinove i kćeri…
– Ovdje Isus razgovara s desnim razbojnikom. Na njegovu molbu: „Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“, Isus mu obećava: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Kad je dakle Isus razbojniku obećao nebo, zar to ne možemo očekivati još više i mi koji mislimo da nismo tako nisko pali, da nismo činili razbojstva… premda smo možda i više griješili, samo što to ne vidimo ili ne znamo? Isus nam daje nadu! Spoznajmo svoje grijehe i zamolimo i mi Isusa da nas se sjeti u svome kraljevstvu!
– I na samom kraju Isus kaže: „In manus tuas Pater commendo spiritum meum… Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ To nipošto nisu riječi rezignacije nego predanja, posvemašnjeg podlaganja Očevoj volji, sa sviješću da će on svoga sina spasiti jer je do kraja izvršio Očevu volju. Kako je veliko ovo Isusovo predanje u Očeve ruke! I nas sve poziva i potiče na potpunu vjeru i stavljanje svega što nam je teško, pa i kada mislimo da se sve ruši, u Očeve ruke – s vjerom i s nadom! Očeve su ruke najsigurnije.
Da, Isus nakon bolne i teške muke… doživljava uskrsnuće! Bilo mu je jako teško, ali on nije posumnjao da je Otac njegov s njim i da će on njegovu patnju primiti te da je na kraju sigurna pobjeda Božja! To i mi povjerujmo! Amen.