Homilija na Božić 2015.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Božića

Sisačka katedrala, 25. prosinca 2015.

Draga braćo i sestre, dragi slavitelji Božića: na dobro vam došlo porođenje Isusovo!

Papa Franjo u svojoj buli „Misericordiae vultus – Lice milosrđa“, u kojoj je najavio otvaranje Godine Božjeg milosrđa koja je započela 8. prosinca o.g., u br. 15. kaže: „Živa mi je želja da kršćanski narod, tijekom Jubileja, razmišlja o tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa… Pozvani smo ponovno otkriti tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, stranca primiti, gola odjenuti, bolesna njegovati, zatvorenika pohoditi, mrtvoga pokopati. Ne zaboravimo ni duhovna djela milosrđa: neuka poučiti, dvoumna savjetovati, žalosnoga utješiti, grješnika ukoriti, uvredu oprostiti, nepravdu podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.“

Papa nastavlja: „U svakome od tih ‘najmanjih’ prisutan je sam Krist.“ Doista, braćo i sestre, mi danas slavimo dolazak Gospodina Isusa Krista na ovaj svijet. A on nije samo došao, nego je otada – od prije 2015 godina sve do sada – i ostao među nama. Na osobit način prisutan je u našoj braći i sestrama, u našim bližnjima koji pate, koji su sami, koji trpe neimaštinu, bolesti, ali i koji su u neznanju – a ono je izvor mnogih krivih odluka, koji su tjeskobni ili nesigurni, koji su žalosni, grješni, koji podnose nepravde… Znamo li da je Gospodina više tu moguće susresti negoli bilo drugdje, osim u svetim sakramentima? Papa Franjo upozorava kako nas ne smije zahvatiti ravnodušnost, koja je često prisutna s obzirom na patnje ljudi. Da, najgora je ravnodušnost. Nje bismo se svakako trebali uvijek kloniti. Čak je s obzirom na vjeru – i više negoli nevjera – opasna ravnodušnost, indiferentnost ili nezainteresiranost.

Bog nije bio ravnodušan, pa ne smijemo to ni mi. Sjećam se jednom kako je pok. kard. Franjo Kuharić pripovijedao da su mu, za vrijeme Domovinskog rata, neki u Europi postavili prijekorno pitanje: kako to da je on u tom „ratnom sukobu“, kako su to oni govorili, pristran; zašto nije neutralan? A on je, pripovijedao nam je, odgovorio protupitanjem: Biste li vi bili neutralni i samo promatrali kada biste vidjeli da neki jak i naoružan čovjek tuče i zlostavlja malo nenaoružano dijete? – Zar ne, u takvom slučaju ne smije se biti neutralan!

Bog nije bio neutralan, nije samo promatrao ljude s visoka i samo sažalno govorio: eto, propadaju, ali sami su si krivi, neka im bude. Ne, nego on je sve činio da palog čovjeka spasi. O tome govori Poslanica Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“ (Heb 1,1)

Bog je dakle sve učinio i – mogli bismo reći – još više od toga „sve“: dao nam je i svoga Sina! Zato bi trebala u svijetu zavladati velika radost, kako to prorok Izaija, čuli smo, potiče: „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega. (Iz 52, 7-10)

 

U današnjem Evanđelju Sin Božji nazvan je Riječju. Sv. Ivan apostol upotrebljava taj naziv za Sina Božjega da bi nam otkrio veliku ulogu koju je Sin preuzeo dolazeći k nama od Boga Oca: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.“ (Iv 1, 1-5) Riječ izriče onoga koji govori, dakle, Sin je govor Očev nama ljudima. Bog nam je u svome Sinu sam sebe izrekao, rekao nam je sve o sebi, tako da – želimo li znati kakav je Bog –  trebamo upoznati Sina njegova, Isusa Krista, našega Gospodina. Njega mi s pravom zovemo Gospodinom i Kristom jer je Sin od vijeka u Bogu i Bog sam, po kojem je sve stvoreno i bez kojega ništa ne može postati. On je svemu dao život, a taj je život u nama svjetlo, kaže sv. Ivan.

„Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ Svjetlo je dakle druga velika tema, naziv za Krista jer njegov dolazak obasjao je sve ljude i čitav svijet novim sjajem koji je obdario ljude. Na žalost pod sjajem Svjetla – Krista moguće je otkriti i mnogo tame, tj. zla i grijeha, no on je upravo zato i došao da prosvijetli svakog čovjeka, da iz tmina grijeha i smrti izvede palog Adama, tj. sveukupno čovječanstvo. Kada njega upoznamo i primimo, postajemo djeca Božja. To znači prekinuti sa starim životom i započeti novi. To je moguće, čudesa su moguća. Ja u to vjerujem, draga braćo i sestre, meni se u mojem životu dogodilo mnogo Božjih čudesa, velikih obrata kada znam da je samo Bog mogao to učiniti, ne ja niti itko od ljudi. I zato sam mu trajno zahvalan. I svi mi to znamo, toliko puta u životu kada se pomolimo, kada žarko iz svega srca zavapimo, on nas usliša i što mu drugo možemo reći nego: hvala!

Božić se nije dogodio i ne događa se u nekoj bezvremenskoj i bezzemaljskoj situaciji. On je uvijek konkretan jer – kako kaže sv. Ivan kada govori o tom događaju dolaska Sina Božjega u ovaj naš ljudski svijet – „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ (Iv 1,14)

Božji dolazak mijenja svijet, mijenja srca ljudi, ispunja ih istinom i ljubavlju, daje im snagu za dobro i plemenitost. Bog čovjeku dolazi da ga osposobi za hrabrost, za ustrajnost i vjernost.

Ovaj Božić proslavljamo u Sisačkoj biskupiji u Godini očeva i majki u Božjem milosrđu. Danas nama treba biti pred očima svetost braka i obitelji, trebamo se moliti Bogu da zaštiti naše hrvatske katoličke obitelji. Molimo se da očevi budu očevi, vjerni, marljivi, da vole svoje žene i svoju djecu, da žive za svoju obitelj i ni pod koju cijenu ih ne izdaju i ne iznevjere. Molimo za naše majke i supruge, da budu spremne biti majke, da se ne boje odgovornosti za svoju obitelj, da budu uvijek vjerne svojim muževima i da prihvaćaju sa zahvalnošću i s ponosom zadaću majke i hraniteljice. Molimo i za djecu, najprije da ih bude što više, da ih prihvaćaju njihovi roditelji, da se ne boje života, da ih podižu s ljubavlju i da ih odgajaju u pravom kršćanskom duhu učeći ih svojim životom istini, vjeri, ljubavi, domoljublju i svemu što je plemenito i dobro.

Htio bih vam, draga braćo i sestre, dozvati danas na blagdan Božića lik bl. Alojzija Stepinca, mučenika za vjeru i domovinu. On je jednom, uz slavlje Božića još 1936., rekao i ovo: „Katolička crkva nikada se neće i nikome za volju odreći svojih osnovnih prava, a napose ne prava na odgoj mladeži. I kada zato ne bi bilo ni jednog dugog razloga, dovoljan bi razlog zato bili porazni rezultati odgoja mladeži u zadnjih nekoliko godina, kada se je rukama i nogama pod utjecajem masonerije nastojalo istrgnuti mladež ispod upliva Crkve katoličke. Zato i vidimo činjenicu, da su naši odgojni zavodi što ih vodi Crkva upravo prenatrpani, jer očajni roditelji ne nalaze nigdje drugdje dovoljne sigurnosti za svoju djecu. Ako drugi imadu na raspolaganju silu, katolička Crkva znade da je svaka sila za vremena, pa zato u svim teškim časovima svoje povijesti misli na riječi Kristove – et portae inferi non prevalebunt adversus eam! Otišli su i Neroni i Napoleoni i Callesi i Lenjini, otići će i drugi, ali će Crkva ostati! Zato vam još jednom ponavlja: et portae inferi non prevalebunt adversus eam“ (A. Stepinac, Propovijedi, govori, poruke 1934.-1940., prir. J. Batelja, Zg 2000, 153).

A u zagrebačkoj katedrali na Božić 1941.kardinal Stepinac je rekao: „Klečeći dakle danas u duhu pred malim Isusom u jaslicama, oživimo u sebi vjeru i ufanje u Božji providnost… Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim. Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Umnoži nam vjeru da se ništa ne može desiti nikom od nas lično prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro… Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje!“ (Propovijedi, govori poruke 1941.-1946., Zg 1996., 77-78). Amen.

Pin It on Pinterest