Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Bogojavljenje

Sisačka katedrala, 6. siječnja 2020.

/Čit.: Iz 60,1-6; Ps 72,1-2.7-8.10-13; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12/

Draga braćo i sestre,

Danas Crkva slavi mudrace s Istoka koji su došli iz daleka pokloniti se novorođenom Kralju u Betlehem. Oni su vidjeli sjajnu zvijezdu i slijedili ju. Došli su tako, čuli smo u evanđelju, u Jeruzalem. Mislili su da će novorođenog kralja pronaći u glavnom gradu, a ne u nekom malom zabačenom mjestu kao što je to bio Betlehem. Kad su izišli iz Jeruzalema i pošli po naputku židovskih pismoznanaca prema Betlehemu, ponovno su ugledali zvijezdu koja im se bila pred Jeruzalemom sakrila. Dakle, oni su tražili Gospodina, ali na krivom mjestu. Kad su odatle otišli, zvijezda se pojavila, i – piše sv. Matej – obradovali su se radošću veoma velikom. I nastavili su put, slijedili su svoju zvijezdu. U prvom neuspjehu se nisu obeshrabrili, nisu odustali. To je zanimljiva pouka i za nas.

I svi mi ljudi smo, braćo i sestre, bogotražitelji. Možda to i ne znamo, ali čitav naš život je traganje za ljubavlju, za razumijevanjem, za prijateljstvom, za sigurnošću, za smislom života.  I često se događa da te temeljne i najdublje vrijednosti i stupove života tražimo na krivim mjestima, i ne nalazimo utjehe. Koliko ima samo razočaranih mladića i djevojaka u naše vrijeme koji kroz život lutaju bez smisla, utopljeni u ovisnosti droge, alkohola i razvratnog života. Koliko ima zrelih i odraslih ljudi koji na žalost vide sav smisao života jedino u stjecanju materijalnog bogatstva, i ne birajući sredstva da dođu do tog cilja, ali u tome ne mogu naći utjehe. Koliko ima sposobnih i ambicioznih ljudi ovoga svijeta koji se u svom životu žele uzdići na položaje u društvu s kojih bi mogli gospodariti nad drugima, gdje bi iskusili moć. I opet su to samo prividi /surogati/ istinskog zadovoljstva i prave sreće. A koliko je onih koji lutaju od jednog do drugog putenog zadovoljstva tražeći ljubav koja se međutim ne nalazi u tijelu nego u duhu, ali oni to ne znaju.

I tako se svi mi nalazimo na tom putu traženja sreće i zadovoljstva, koje međutim ne nalazimo ili kada mislimo da smo nešto našli, ono nas razočara i zadovoljstvo prelazi u nezadovoljstvo, i sreća u nesreću. A ništa što nije trajno ne može nas usrećiti jer – kako reče sv. Augustin – nemirno je srce naše dok se ne smiri u Bogu.

Sveukupno traženje sreće, životnog smisla i radosti života zapravo je traženje Boga. I zato smo svi bogotražitelji, poput svetih mudraca Melkiora, Gašpara i Baltazara.

Pronaći Boga velika je milost. To su sveti mudraci koje danas slavimo uspjeli. Nakon što su zalutali na krivo mjesto, otišli su, vođeni zvijezdom, na mjesto gdje su našli novorođenog Kralja. Taj je Kralj međutim ležao u običnoj štali, među životinjama, u jaslama. Možda su se u prvi mah razočarali, možda im to djetešce i nije nalikovalo na novog kralja. No, oni nisu poklanjali pozornost vanjskim uvjetima u kojima se Isus rodio, siromaštvu i izostanku kraljevske slave. Oni su jednostavno povjerovali. Zvijezda ih je dovela do betlehemskih jasli u kojima je ležalo Dijete.

Sveti Jeronim kaže da su u evanđelju jasle spomenute zato što se u jasle stavlja sijeno što je hrana koja treba stoci, a njegovo je rođenje bilo u štali, među ovcama, volom i oslom – koje se k tome tu stavlja prema knjizi proroka Izaije. On je dakle došao da bude hrana. I to u gradu koji se zove Betlehem, tj. Kuća ili dom kruha. Zanimljivo!

A Isus je doista za sebe rekao: „Ja sam Kruh koji je sišao s neba!“ (Iv 6,51), jer on je uistinu onaj koji hrani glad svijeta, nasićuje svakog čovjeka, taži duhovnu žeđ u dušama i jedini donosi potrebnu sigurnost, smisao i nutarnji mir čovjeku. Zato je Krist doista prava hrana čovjeku.

Mi nismo u mogućnosti slijediti sveta tri kralja u Betlehem, u štalu gdje bismo i mi rado potražili Kralja koji se rodio za nas. No, mi možemo pronaći Kruh života u Euharistiji, upravo ovdje u crkvi okupljeni kada slavimo svetu Kristovu žrtvu i gozbu, svetu misu. U euharistijskom kruhu je sam Gospodin Isus, naš Spasitelj koji se rodio od Djevice Marije u Betlehemu. U tom Kruhu života je isto Tijelo Isusovo koje je rodila Marija, ono isto tijelo koje je ona na rukama držala kao malo dijete i poslije kao mrtvog sina pod križem na Kalvariji, ali tu je u Euharistiji tijelo koje je uskrsnućem proslavljeno. On, Isus Krist uskrsnuli hrani nas u svetoj Pričesti. Tu mi njega možemo naći najopipljivije jer je u toj nebeskoj hrani „Krist realno prisutan“ (Tridentski sabor).

Pristupimo stoga k Stolu Gospodnjem i poklonimo se u poniznosti novorođenom Kralju! I mi danas promotrimo u tom susretu darove, kako su ga darivali sveti mudraci. No, „to nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju“, kaže se u Predslovlju današnje svetkovine (Predslovlje Bogojavljenja). Dakle, nije darivanje usmjereno od nas prema Gospodinu, nego obrnuto: on nas sam sobom dariva u Euharistiji. Obdario je on i mudrace radošću i zahvalnošću, ali je i primio njegov prinos. Što bismo mi mogli darovati našem Gospodinu, novorođenom Kralju Isusu? Darujmo mu sami sebe, naše obitelji, djecu i mlade, starije i bolesne, darujmo mu našu Crkvu, našu Domovinu, čitav svijet! Osobito ga zamolimo da primi naše iskreno srce, da ga učini iskrenim i poniznim, da budemo svjesni da je u njemu naše sve.

Osobito obilježje današnje svetkovine je zahvaljivanje Bogu što je po svome Sinu donio spasenje svim narodima. Tako su se otvorile granice koje su stoljećima samo židovski narod određivale kao Božji, izabrani narod, te se u Božji narod uključilo sve ljude iz kojeg god bili puka i jezika, dakle, pogane. O tome i sv. Pavao danas kaže: “Pogani su subaštinici, ‘sutijelo’ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju!” (Ef 3,6) To je bila velika novost za Židove, pa i same apostole, a vidimo već su sveti mudraci s Istoka to predoznačili, oni koji su došli kao predstavnici nežidovskih naroda s Istoka i poklonili se Isusu. Dapače, Židovi nisu došli k Isusu po svojim predstavnicima, nego samo rubni pripadnici ondašnjeg židovskog društva, tj. pastiri. Nema tu ni kralja Heroda, ni učenih židovskih velikosvećenika ni pismoznanaca. Dapače, Herod ga želi ubiti, a židovski religijski predstavnici najviše ga tijekom njegova javnog djelovanja progone i osporavaju. Kad su na Herodovu dvoru mudraci saznali da je Betlehem mjesto gdje se ima roditi Mesija, oni su sami pohrlili da ga pronađu i poklone mu se, ovi politički i vjerski vođe ostali su i dalje u Jeruzalemu. Zato je ovaj blagdan snažna poruka izlaska Božje objave iz zatvorenosti jednog naroda u otvorenost svim narodima svijeta. I naš je hrvatski narod bio poganski, živio do svojega krštenja u 7. stoljeću štujući poganske bogove koji ne postoje, a kojima je služio. Tek su u susretu s ovom zemljom, gdje su već živjeli kršćani, poput našeg zaštitnika sv. Kvirina u Sisku, spoznali pravu vjeru i prihvatili kršćanstvo. I baš toj otvorenosti imamo i mi zahvaliti što je naš narod postao dio Katoličke Crkve, što je Bog i nas uključio u svoje spasenje.

Zahvalni Bogu za svoje krštenje, i već više od 13 stoljeća kršćanske vjere, obnovimo se u toj vjeri i poklonimo ponovno i ponovno jedinom pravom Kralju, Kristu Gospodinu.

Zanimljivo, nije svetim kraljevima bilo poniženje pokloniti se Djetetu Isusu pa ne bi to smjelo biti ni jednom predsjedniku ni zemaljskom vladaru. I upravo zato što smo kroz povijest imali takve velikane koji su bili ponizni pred Bogom, naš je narod opstao i Bog ga je sačuvao da ne propadne u susretu s tolikim ugrozama, ratovima  i poteškoćama.

Darovi kojima možemo uzvratiti Gospodinu, koji nas predusreće i samim sobom prvi obdari, jesu: naša vjera, naše ufanje i naša ljubav.

Naš je sveti blaženik Alojzije Stepinac ovako molio na Božić: „Mali Isuse i Veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje!“ Bog je velik, a Isus se rodio kao malo dijete. To da je Isus Bog, može prihvatiti samo vjera, i zato molimo da nam tu vjeru on umnoži. Neka nam učvrsti i ufanje da je on doista kadar nas spasiti pa ma kakve grijehe učinili, ako se kajemo i želimo postati novi ljudi. Neka nam Gospodin koji se rodio za nas u štalici usavrši ljubav, da kao braću i sestre ljubimo i prihvaćamo sve ljude, svih naroda jer svi su Božja djeca i on je došao radi svih ljudi čitavoga svijeta.

Gospodine, koji si se objavio svetim mudracima učini i nas mudrima da darom Duha Svetoga Tebe u svemu tražimo i uvijek nalazimo u Presv. Euharistiji te Ti u braći i sestrama služimo jakom vjerom, pouzdanim ufanjem i ustrajnom ljubavlju. Amen.