Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Bogojavljenje

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 6. siječnja 2026.

Draga braćo i sestre,

Ujedno je danas, na svetkovinu Bogojavljenja, i Svjetski Dan svetog djetinjstva koji se obilježava s geslom „Djeca pomažu djeci“. Na taj dan, zajedno s mladim misionarima sa svih kontinenata, djeca i mladi sudjeluju u animiranju liturgije, senzibiliziranju župne zajednice za probleme nepravde u društvu i prikupljaju sredstva za pothvate solidarnosti na svim kontinentima. Kod nas na žalost nije zaživio te je potrebno o tome govoriti…

Djelo svetog djetinjstva utemeljio je francuski biskup Charles de Forbin-Janson početkom 19. stoljeća, potresen vijestima o djeci u Kini koja su nekrštena umirala od gladi. Njegova ideja bila je jednostavna, ali genijalna: pozvati europsku djecu da svaki dan izmole jednu Zdravo Marijo za svoje vršnjake i da jednom mjesečno daruju jedan novčić za pomoć njima. Ta mala, ali iskrena djela djece promijenila su misijsko djelovanje Crkve. Od tada, već više od 180 godina, djeca cijelog svijeta pomažu drugoj djeci – u Africi, Aziji, Oceaniji, Latinskoj Americi, Europi – svugdje gdje je život težak, a mogućnosti ograničene. Ja bih to pozvao i djecu naše Biskupije!

Djelo svetog djetinjstva najstarija je i najveća organizacija djece u svijetu, a najpoznatija članica Djela bila je sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa. Njegovom članicom postala je u sedmoj godini života. Dan svetog djetinjstva slavi se na Bogojavljenje, upravo zato da se svake godine podsjeti da se Isus kao Dijete rodio za sve narode, za svako dijete i svakog čovjeka, bez razlike.

Bît Djela svetog djetinjstva nije samo u materijalnoj pomoći. Ona se ponajprije očituje u odgoju srca – u tome da djeca odmalena uče gledati šire, suosjećati, dijeliti, moliti i živjeti radost davanja. Djeca bi trebala biti u središtu božićnih blagdana. I Bogojavljenja koje govori o darivanju.

Današnja nas čitanja suočavaju s temama Bogojavljenja.

Čitanje Knjige proroka Izaije (Iz 60,1-6) opisuje Jeruzalem kao stjecište židovskog hodočašća, no to čini tako da se može lako razaznati da je to proroštvo o Mesiji kojemu će dolaziti svi narodi i darivati ga: „Ustani, zasini, Jeruzaleme… k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodā k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.“ Tu su spomenuti i darovi zlato i tamjan.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima (Ef 3,2-3a.5-6) jasno iznosi novost kako je Bog odlučio „da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju“. To su dakle nežidovski narodi koji su također dionici obećanja, kojima je došao Mesija. Pavao to posebno svjesno govori jer je on Apostol naroda, tj. apostol koji je među poganskim narodima naviještao Krista.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 2, 1-12) opisuje Herodovu zamku koju je postavio mudracima koji su s Istoka došli u Jeruzalem i raspitivali se o novorođenom kralju židovskom. On im po pismoznancima otkriva da se Mesija ima roditi u „Betlehemu judejskome jer … /prorok Mihej je tako navijestio/: ’A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pāsti narod moj – Izraela!’« O tome pjeva naša lijepa božićna pjesma O Betleme grade slavni… Herod traži od mudraca da mu jave gdje je to dijete jer da mu se i on želi pokloniti. Dakako, bila je to politička zamka, on je samo htio od njih saznati gdje mu je taj konkurent na prijestolje da ga ubije. To se vidi kasnije u evanđelju. Naime, mudraci slijede zvijezdu i nalaze dijete s Marijom, majkom njezinom i klanjaju mu se. Darivaju ga zlatom, tamjanom i smirnom. Međutim „upućeni u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju“ – izvješćuje sveti Matej.

Puno je ovdje tema o kojima bismo danas mogli razmišljati. Tu je, kako rekosmo, veličina Djeteta – zbog kojeg i Djelo svetog djetinjstva; tu su i nežidovski narodi koji su pozvani uključiti se u Kristovo djelo spasenja; tu su mudraci koji dolaze s daleka tražeći Mesiju; tu je tema darivanja koje se prigodom Božića uvijek pojavljuje kao važni element slavlja, osobito prema djeci; tu je na žalosti i Herod koji progoni Isusa već od rođenja.

Možda bismo mogli uzeti osobito na srce danas temu Heroda.

Tko su to današnji Herodi koji Isusa progone, koji ga žele isključiti iz društva, iz javnosti i spomen mu zatrti da ga se više ne spominje? To nisu samo neprijatelji Crkve, oni koji i danas smišljaju kako da unište Katoličku Crkvu, papu, biskupe, svećenike, vjernike. To su osobito bih istaknuo oni koji rade o glavi djeci, oni koji ne prihvaćaju rođenje djeteta.

Tužno je to jer svi znamo da smo se rodili na ovaj svijet iz ljubavi naših roditelja i voljom Božjom. Međutim to svi ne shvaćaju tako pa misle da su samo roditelji oni koji odlučuju o životu i smrti. I roditelji, umjesto da budu darivatelji života, mogu postati ubojice svoje djece, oni koji ne žele život, koji se priklanjaju smrti.

Kako će naš narod opstati, kako će uopće kršćanski narodi opstati ako odbacuju djecu, ako ne vole malene? Danas se mladi roditelji, koji bi mogli imati više djece, zatvaraju pred životom i prihvaćaju možda jedno ili dvoje djece, a više ne žele. Nisu dakako svi takvi, hvala Bogu. Ali znate po čemu se to posebno vidi? Po tome kako se današnji čovjek okreće njegovanju životinja. Zovu ih kućni ljubimci i doista je to lijepo da čovjek barem nekoga voli. Moj profesor Vjekoslav Bajsić jednom je rekao da je bolje da čovjek njeguje kaktus negoli samo misli na sebe. Istina, ali što to pokazuje? Jesmo li mi doista zaboravili međuljudske odnose, posebno odnose starijih prema djeci, ali i djece prema starijima? Ako je teško roditi treće dijete, zar je onda kršćanski ostaviti stare roditelje i zaboraviti ih tako da im jedina utjeha budu psi i mačke?

Sjećam se dobro, bio sam u Hanau na HKM koju je vodio nedavno preminuli fra Ivan Kovačević. Govorio mi je kako je njegova misija i katolička crkva u kvartu grada koji nastavaju većinom muslimani. I na pitanje, kako raspoznaje muslimane i katolike na ulici, odgovorio je: muslimani vode na šetnju djecu, a katolici – pse.

Nije li to tužno? Gdje se to izgubio taj osjećaj za čovjeka? I gdje se to izgubio osjećaj za djecu? Siguran sam da djeca mogu svojim djedovima i bakama, pradjedovima i prabakama samim svojim dolaskom, igrom i veseljem produljiti zemaljski život. Oni ih naime njeguju, vesele im se, igraju se s njima, i osjećaju se korisni, jer se često u svojoj starosti i bolesti ne osjećaju više ni za što sposobni pa ih muči osjećaj beskorisnosti. Djeca im međutim vraćaju osjećaj da su važni i potrebni, oni ih mogu držati dok se majke bave poslom, kuhanjem, čišćenjem… i kad bi to bilo tako svake, svake druge ili treće godine, vjerujte djeca mogu starijima produžiti život vraćajući im radost.

Kako to da se naša suvremena civilizacija udaljila od prihvaćanja djece? Je li razlog samo materijalni? Mnogi naime na ta pitanja odgovaraju da ne mogu podizati više djece, da nemaju dovoljno sredstava za podmirenje njihovih potreba. Drugi razmišljaju tako da se boje kako će im djeca biti teret, velika briga, pa neće imati više toliko svojeg slobodnog vremena. To je komocija, a može se nazvati i egoizam. Treći se međutim boje života naprosto. Kao da je sve crno, kao da se ne isplati još djece rađati kad se ne zna što nas sutra čeka, a čini se da su to opet neki ratovi, krize, velike svjetske katastrofe…

Sažimajući sve te razloge mogli bismo nasuprot njima istaknuti: potrebna je hrabrost! Hrabrost za život. Kad naime čovjek ima hrabrost, ne boji se nikakvih poteškoća, ni materijalnih, ni gubitka vlastite slobode, ni prijetnja ovoga svijeta. A tu hrabrost daje nam upravo vjera. Zato molimo danas za hrabrost života svima, a osobito našim obiteljima, za novu budućnost. Amen.