Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagoslovu crkve sv. Maksimilijana biskupa

Posavski Bregi, 22. ožujka 2026.

V. KORIZM.NEDJ. A

Danas slavimo blagoslov novoobnovljene župne crkve sv. Maksimilijana biskupa ovdje u Posavskim Bregima. Zbog toga smo radosni i Bogu zahvaljujemo što su svi, koji su bili uključeni u ovaj posao, dali svoj doprinos da se crkva obnovi. Tako posebno zahvaljujem Ministarstvu kulture i medija Vlade RH na čelu s ministricom dr. Ninom Obuljen Koržinek, sa suradnicima! Zahvaljujem konzervatorskom odjelu iz Zagreba, projektantima i svim stručnim službama – do izvođača, što je u ovom slučaju bila tvrtka „Tehnika“ iz Zagreba. Zahvaljujem voditeljici Ureda za kulturu naše Sisačke biskupije Sanji Tomšić Dvorneković i svima koji su doveli do dovršetka ovog djela. Tu su i mnogi župljani, na čelu sa župnikom vlč. Dražanom Mirčićem, koji su brižno bdjeli nad obnovom i ovaj protekli tjedan opremali i završavali konačni izgled ove župne crkve. Treba također spomenuti i firmu GME iz Sunje, na čelu s direktorom Davorom Vrbanekom koja je dala svoj doprinos završetku obnove.

Obnovu je financiralo spomenuto Ministarstvo što europskim što hrvatskim sredstvima jer je ova crkva spomenik kulture, dakle kulturna baština hrvatske države i hrvatskoga naroda a ne samo Crkve.

Crkvu je gradio i posvetio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec 1815. godine te je starija više od 200 godina. Oslik je iz tog vremena i zato veoma vrijedan kao i čitava građevina, ne samo izvana nego i njezin inventar.

Zahvalni Bogu i ljudima možemo nakon blagoslova prvi puta poslije pet godina od razornog potresa ovdje slaviti Euharistiju, okupljati se u župnoj crkvi i ovdje prikazivati Gospodinu svoje molitve i živjeti svoje zajedništvo koje se ostvaruje na jednom posvećenom mjestu.

Čitanje današnjeg Evanđelja po Ivanu (Iv 11,1-45) veoma je bogato porukom koju nam pruža Gospodin u ovo korizmeno vrijeme kada se pripremamo na proslavu njegova Uskrsnuća.

Sveti Ivan pripovijeda kako je Isus rado zalazio u Betaniju k Lazaru, te njegovim sestrama Marti i Mariji. No, Lazar se razbolio i to je bila prigoda da Isus pokaže svoje prijateljstvo i koliko je – kako veli evanđelista – Isus „ljubio Martu i njezinu sestru Mariju i Lazara“. Posebno je dirljivo mjesto u ovom izvještaju trenutak kada Isus plače na grobu nad mrtvim prijateljem Lazarom. Židovi su na to rekli: »Gle, kako ga je ljubio!« K tome se Isus očitovao da bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. To je smisao i svakog našeg trpljenja, same smrti pa i njegove kojoj je išao ususret: proslava Božja.

Gospodin je znao da je Lazar umro ali je učenicima rekao da spava i da ide probuditi ga.

To je stara kršćanska terminologija za smrt: od početka se govorilo da je netko usnuo, kad bi umro… tako imamo i danas u euharistijskom Kanonu – kad molimo za one „koji usnuše u Gospodinu“. To zapravo ima dublju poruku: naši mrtvi ne nestaju, nije ih progutalo ništavilo, oni spavaju. A Isus ih može probuditi. Isus može i nas probuditi, ali zato moramo priznati da smo zaspali, da smo mrtvi za nebo, da nas je zahvatio grijeh i da smo potrebni njegove ljubavi da nas oživi.

Za to se dakle traži: da budemo njegovi prijatelji, da nas on ljubi, ali također da i mi ljubimo njega.

Tako da se dijalog između Isusa i Lazarovih sestara Marte i Marije o tome što treba vjerovati o smrti i nas tiče: one mu obje govore da njihov brat ne bi bio umro da je on bio s njima: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ Međutim to može biti i posve krivi stav: optužba Boga i misao da smrt odnosi naše bližnje pa i nas same jer se Bog ne brine za nas, jer Boga nema. Mnogima to teodicejsko pitanje nagriza vjeru, pogotovo kad se pitaju kako to da umiru djeca, da pate nevini, da stradavaju oni koji nisu ništa sagriješili. To vidimo i u ratovima danas.

Na to je pitanje teško odgovoriti, zapravo pravi je odgovor samo jedan: Bog je postao čovjekom da bi preuzeo našu patnju i da bi on sam za nas trpio i umro. On se nije izuzeo od patnje, on ju je ponio na sebi.

I zato Isus Marti i Mariji objašnjava da će Lazar uskrsnuti. No, one znaju i vjeruju za uskrsnuće u posljednji dan, što međutim sada nije dovoljno. Zbog toga im Isus govori: „Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?“

Ovo pitanje tiče se svakoga od nas. Ono nije postavljeno samo Marti, niti samo u odnosu na umrlog brata Lazara, to je pitanje koje zasijeca u samu bit našeg poimanja vlastite svrhe života, smisla postojanja. Riječ je o tome, na koga se čovjek može potpuno osloniti, toliko da mu dotični može spasiti život da nikada ne propadne.
S Martom i mi smo pozvani odgovoriti: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« To su toliko jake i duboke riječi da bismo nad njima sad trebali stati i zapitati se, dijelimo li i mi ovu Martinu vjeru.

Ta je vjera jača od smrti, ona ispovijeda da je Isus Krist Sin Božji koji pobjeđuje smrt.

„Ako se na me ne oslonite opstati nećete!“ (Iz 7,9) – poruka je Božja dana ljudima već u Starom zavjetu po proroku Izaiji. Slični prijevod je: Ako se na me ne osloniti održat se nećete.

Obje inačice govore o tome da je Bog jedini čvrsti temelj, jedina hrid i spasenje, kako to često psalmi ispovijedaju. U olujama života, gdje čovjek može naći čvrstu točku, ono uporište koje ga može sačuvati? Samo u Bogu: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati.“ (Ps 62,2-3)

Čuli smo na grobu Lazarovu Isus zapovijeda: »Odvalite kamen!« … Ovaj nas kamen podsjeća na kamen na Isusovu grobu. I njega su položili u grob u stijeni i na nj navalili kamen. Kamen je ovdje simbol konačnosti, kao da govori: sad je sve gotovo. Smrt je pobijedila i Lazar, odnosno Isus, više nije živ, više ne može ništa.

Stari su crkveni oci često govorio o tom kamenu. I govorili kako je on simbol zluradosti đavlove: đavao se radovao da je pobijedio, uspio je maknuti iz svijeta Isusa, uspio je uništiti život na zemlji.

To je đavolski plan: on je, kako je to Isus i rekao za njega, čovjekov ubojica od početka. No, naš Bog je Bog života, onaj koji daje život, dapače i onaj koji vraća život. On ne dopušta da čovjekov život propadne i završi u smrti.

Kad se dakle sve čini izgubljeno, Bog daje obrat, sve preokreće i daje život.

„Odvališe dakle kamen.“ – pripovijeda dalje evanđelista Ivan. I Lazar na Isusovu zapovijed izlazi iz groba, oživljen.

„Bog nije Bog mrtvih nego živih, ta njemu sve živi!“ (Lk 20,38), rekao je Isus.

Ovo evanđelje nas suočava sa zahtjevom koji se postavljao od početka pred katekumene, dakle odrasle koji su se željeli krstiti, da iskušaju svoju vjeru u uskrsnuće. I Kristovo i svoje vlastito. To je bio test, skrutinij.

To i nas stavlja pred izbor: vjerujemo li Gospodinu da je on uskrsnuće i život i da svaki koji vjeruje u njemu živi a ne umire?

Mogli bismo tako razmišljati i zaključiti da se dogodilo i s ovom našom crkvom.

I ona je bila uništena, potres ju je toliko oštetio da je bila mrtva za bogoslužje, za okupljanja vjernika…

Ali danas stoji pred nama ponovno obnovljena, oživljena.

Slika je to i nas samih: i nas može uništiti ili teško oštetiti grijeh, ali Gospodin je sposoban opet nas oživjeti.

Plačemo li nad svojim grijesima i podupiru li nas naši bližnji u vjeri u Gospodina koji može činiti čudesa?

Lazara je Gospodin oživio jer je vidio koliko je značio njegovim sestrama Marti i Mariji koje su plakale… toliko da je i on zaplakao. One su ga voljele, i on je volio sve njih, i Lazara i Martu i Mariju.

On voli i sve nas. I nas želi oživjeti. Od grijeha, od smrti, od propasti.

Molimo danas zahvalna srca za ovaj novi početak, za ovu crkvu koja je uskrsnula, da u njoj neprestano naša vjera uskrisava, da u njoj neprestano naša nada jača, da u njoj neprestano oživljava i povećava se naša ljubav. Prema Bogu i jednih prema drugima.

Zato je nama potrebna crkva. Ona nas poziva, ona nas podsjeća, ona nam govori Božje Riječi koje su riječi života.

Molimo svi danas zagovor svih svetih da i nas Gospodin s ovim ponovno podignutim i blagoslovljenim hramom učini svojim boravištem, boravištem života, vjere, nade i ljubavi.

Amen.