Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan sv. Nikole Tavelića

Sisačka katedrala, 14. studenoga 2020.

Draga braćo i sestre,

Sretan sam što smo danas na blagdan svetog Nikole Tavelića, u njegovoj Godini, blagoslovili njegov kip u atriju Velikog Kaptolu, sjedištu naše Sisačke biskupije.

Godina sv. Nikole Tavelića bila je proglašena u Šibeniku, odakle je rodom ovaj naš svetac, a povodom 50. godišnjice njegova proglašenja svetim. Bilo je to 21. lipnja 1970., i ja sam tada kao 11-godišnji dječak sudjelovao na toj svečanosti, prvi puta bio u Rimu. Papa Pavao VI. proglasio je našeg franjevca, zajedno s još trojicom, svecima i mučenicima koji su svoj život dali za Krista u Jeruzalemu 14. studenog 1391. Bio je to dakle daleki povijesni spomen, ali nama Hrvatima bio je to velik događaj za našu sadašnjost i budućnost jer je to bio prvi proglašeni svetac Hrvat. Sjećam se da je uz Papu na balkonu u Damazovu dvorištu stajao naš kardinal Franjo Šeper i kad god bi Papa spomenuo „Croati“, svi smo pljeskali i bili puni radosti.

Sveti je Nikola zajedno s drugovima franjevcima izišao hrabro pred kadiju na islamski blagdan Kurbam Bajram pozvavši ga da prihvati Krista. Kadija se uvrijedio i tražio da se franjevci odreknu kršćanske vjere i prijeđu na islam. Dakako to oni nisu htjeli i zato ih je dao baciti u tamnicu, te ih nakon dva dana pogubio i spalio u vatri. Netko će reći da je hrabri nastup ove četvorice mučenika bio nepotrebna žrtva, izazivanje onoga što je nemoguće, provokacija koja nije mogla drukčije završiti. Pa ipak. Oni su pokazali hrabrost, nisu nastupili s nikakvom silom, a za uzvrat bili su mučeni i ubijeni.

Kada su k meni došli, prije dvije godine predstavnici Isusovačke službe za izbjeglice, pitao sam ih odakle su k nama u Sisak došli migranti i koje su vjere. Svi su oni muslimani, njih oko 50, rekli su mi. Dali su mi brošuru u kojoj su opisali kako je Sisak otvoren grad i kako se u njemu gradi đamija. A ja sam ih pitao, jeste li vi katolici. Oni su svi, a bilo ih je 4-5, odgovorili potvrdno. Pitao sam ih, jesu li im navijestili katoličku vjeru i uputili ih u proces kako da prime krštenje, ako hoće. Odgovorili su mi da to nije njihov posao, da se oni samo brinu za njihov smještaj, školovanje… a ipak napisali su u brošuri da se ovdje gradi đamija, a nisu napisali da je ovo mjesto stare katoličke biskupije, da tu živi većina stanovništva koji su katolici… Čudno je to kako se mi katolici svoje vjere danas stidimo, ne želimo o njoj čak dati ni šturu informaciju onima koji nisu katolici. A pogledajte kako se islam širi Europom! Pogledajte to nasilje u Francuskoj, pa osobito sada nedavno u Beču! A mi kršćani to samo gledamo i čudimo se – i ništa ne činimo.

Sveti Nikola Tavelić i njegovi drugovi mučenici bili su hrabri u ponudi. Oni nisu donijeli jeruzalemskim muslimanima nikakvu prinudu, nisu ih silili na kršćanstvo, nego su samo navijestili ljepotu Kristova evanđelja. I što su primili za uzvrat? Nasilje, mučenje, smrt. Ali nisu se prepali i zato su i nama danas uzor da svoju vjeru svjedočimo bilo to u zgodno ili nezgodno vrijeme, da se ne bojimo i da radosno živimo svoje kršćanstvo i danas i sutra. Čitanje iz Poslanice Rimljanima sv. Pavla apostola (Rim 8,31b-39)  progovara nam kako je važno pouzdati se u Boga. Jer pravednik trpi progonstvo, to je i Isus obećao svojim učenicima, ali oni se ne trebaju bojati jer s njime sve pobjeđuju. Ništa im ne može: ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti… ni nevolje ni tjeskobe, ni progonstvo, ni glad, golotinja, pogibao, mač… Jer sam se Krist zauzima za nas. A od nas se traži pouzdanje. Traži se možemo reći hrabrost, koju molimo i mi danas upravo od sv. Nikole Tavelića koji je pokazao takvu hrabrost vjere.

Evanđelja po Luki (Lk 9,23-26) donosi Isusove riječi ohrabrenja učenicima koji trebaju trpjeti i tako njega nasljedovati: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom.“ Zapravo u tome je najvažnije „ići za Isusom“! Jer njega nasljedovati nije moguće bez nošenja križa. Ta on je za nas život dao, da bi nam pokazao da je vrijednost života u davanju a ne u grčevitom čuvanja vlastitog života. Tko naime hoće svoj zemaljski život sačuvati, izgubit će ga, a samo onaj tko izugubi život svoj poradi Krista, taj će ga spasiti.

I možda najvažnije Isusove riječi koje se odnose upravo na sv. Nikolu Tavelića su: „Tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.“ A sv. Nikola se nije zastidio Gospodina! Nije ga se odrekao ni pod cijenu života. I zato je on onaj koji je, premda izgubio ovaj zemaljski, spasio vječni život.

Mi smo pozvani da se potpuno prepustimo Gospodinu. Međutim ako ništa ne očekujemo od Boga, ni on nam ne može pomoći premda ga ljudi često optužuju da je on kriv što se nije spriječilo ovo ili ono zlo, a ne vide da oni nisu ništa učinili što su bili naprotiv dužni učiniti.

Vjera koju Gospodin očekuje da će naći na zemlji kada dođe o svojem drugom slavnom dolasku tinjat će u srcima onih koji mole, onih koji Boga slave, koji se ne boje problema, bolesti ni teškoća, jer su uronjeni u Boga. Poput svetaca, osobito danas imamo pred očima svetog Nikolu Tavelića, hrabrog mučenika za Krista i to pred onima koji u njega ne vjeruju. To je i naša zadaća danas: navijestiti Isusa i živjeti s njime.

Sveti Nikola, zaštitniče Hrvatske, moli za nas i isprosi nam hrabrost da danas možemo u svim okolnostima i svim ljudima svjedočiti vjeru u Tebe. Amen.