Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na trideset i prvu nedjelju kroz godinu, blagdan sv. Huberta

Sisačka katedrala, 3. studenoga 2019.

Dragi vlč. Božo, povjereniče za pastoral lovaca, dragi lovci, braćo i sestre!

Danas, ove 31. nedjelje kroz godinu, slavimo svetog Huberta, zaštitnika lovaca. Stoga vama, draga braćo, koji ste uključeni u djelatnosti lova i ribolova, čestitam vašeg zaštitnika! Sveti Hubert biskup Liegea i sam je bio lovac i doživio je u lovu susret s Bogom što je promijenilo njegov život. To je trajna poruka i svima nama: Bog nas želi neprestano mijenjati na dobro, želi da zbog njega i mi budemo bolji.

Gospodin nam danas svima progovara u svojoj Riječi.

U Knjizi Mudrosti (Mudr 11,22 – 12,2) kaže se kako je Bo0gu stalo do svih živih bića jer on je sve stvorio: „Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio?“ Papa Franjo u svojoj enciklici „Laudato si /Hvaljen budi!“ jako je naglasio da je zaštita okoliša dio kršćanskog identiteta jer ne može biti kršćanin onaj koji se ne brine za biljke, životnje i zdrav okoliš. Npr. on u ovoj enciklici govori o aktualnoj krizi s obzirom na klimatske promjene ali i drugo iscrpljivanje zemlje – nedavno je održana i biskupska sinoda u Rimu o Amazoniji, tom području velikog ekološkog bogatstva a koje se uništava – te se obraća „svim ljudima dobre volje“ tražeći „ekološko obraćenje“ i jednu „novu opću solidarnost“.  Enciklika „Laudati si“ govori o skrbi za zajedničku kuću“, kako Papa kaže, i upozorava da „mi nismo Bog. Zemlja nam prethodi i ona nam je darovana.“

U boljem razumijevanju odlomka iz Knjige Mudrosti te Papinim riječima o potrebi zaštite svih bića na zemlji, za koje je čovjek odgovoran, možemo vidjeti i ulogu onih koji se bilo profesionalno bio amaterski posvećuju brizi za životinje, biljke i ukupni ekološki sustav prirode. Među njima su veoma značajni upravo lovci.

Vi, premda lovite divljač, za nju se i brinete, posebno kad je zima i životinje teško dolaze do hrane. Veoma je lijepa ta vaša briga, i plemenita. Sva bića Bogu su važna i sva svojim životom i djelovanjem trebaju proslavljati svoga Stvoritelja. U tu „pjesmu stvorenja“, kako nazivamo pjesmu sv. Franje Asiškoga u kojoj on veliča sve stvoreno – i sunce i mjesec, i zvijezde i vodu, koje sve naziva svojom braćom i sestrama, trebali bismo se i svi mi, ljudi, uključiti. Sveti Augustin naime veli da svi mi svojim životima pjevamo pjesmu novu Bogu. Kakva je ta pjesma, pitamo se? Veličamo li mi Boga svojim životom? Je li naš život pjesma zahvalnica? Neki je dan umro poznati čuvar Velebita Vlado Prpić Prpa. On je u svojem intervjuu na Velebitu, gdje je sam živio tri godine među životinjama i biljkama, na toj suroj planini, izjavio da on često razgovara s Bogom, ali da ga ništa ne moli nego mu samo zahvaljuje, a svaki dan ima toliko toga na čemu mu treba zahvaliti.

Kako je lijep uvod Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima koji smo čuli (2 Sol 1,11 – 2,2)! On kaže da uvijek moli za svoje prijatelje: „Braćo: Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu…“ Biti dostojan poziva… to je njegova nakana, za to on moli Gospodina za svoje prijatelje Solunjane, kao i da Bog dovede do punine svako njihovo nastojanje! Evo, i mi smo se, braćo i sestre, večeras okupili da se molimo Bogu za lovce, za vas, da svako vaše nastojanje dovede do punine… do punine Božje! Cilj nam svima treba biti da rastemo u milosti pred Bogom i ljudima. I da lovstvo bude sredstvo kako ćete vi, draga braćo, družeći se s prirodom i jedni s drugima, biti bliže Bogu, da rastete do svoje punine… do mjere Kristove!

Evanđelje nas poziva da se ugledamo u carinika Zakeja (Lk 19,1-10

). Zakej želi upoznati Isusa. Možda je samo znatiželjan, ali – jer je niska rasta – on se penje na smokvu. Kao kada se vi, lovci, penjete na čeku. On tu čeka Isusa. I Isus dolazi. On ga želi uloviti, a Isus ulovi njega! Isus se sam pozvao njemu u kuću. To je toliko obradovalo Zakeja da je žurno sišao – možda i skočio – sa smokve i primio Isusa u svojem domu. Drugi Židovi su mrmljali čudeći se kako je to i zašto Isus svratio Zakeju koji je kao carinik bio poznat po grješnom životu. Varao je ljude i uzimao im veće poreze. No sad, kad ga je Isus počastio svojim dolaskom u njegovu kuću, on se odlučio promijeniti: pola svoga imanja daje sirotinji i obećava ako je koga prevario da će mu četverostruko vratiti. Isus onima koji ga kritiziraju daje na kraju odgovor:  „Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ Svi smo mi ponekad izgubljeni i radi svih nas došao je Gospodin, naša Spasitelj da nas potraži i spasi. Tako je „lovac“ Zakej bio „ulovljen“ od Isusa.

Kao i sveti Hubert, dok je išao loviti i kad mu je jelen kojeg je želi ustrijeliti pokazao svijetleći križ među rogovima. Hubert se promijenio, postao je vjernik, posvetio se Bogu i postao na kraju biskup i svetac.

Mi smo nedavno slavili blagdan Svih svetih. Svaki od tih sjajnih likova naše Crkve ima svoj život, svoju povijest, ali i svoju poruku za naš život. To su naša braća i sestre koji su tražili Boga, a onda je Bog pronašao njih i oni su postali drugi, bolji ljudi. To Bog i od nas želi, da postajemo neprestano bolji, da budemo svjesni kako je on taj koji nam je u ruke stavio svoja stvorenja da ih čuvamo, da Bogu neprestano zahvaljujemo i da dođemo u svom životu do punine svoje ljudskosti!

Gospodin je vodio svetog Huberta. On vodi i svakoga od nas. Nismo mu nepoznati, on se brine za nas. Isus je rekao da se Bog brine za svaku travku poljsku i da ljiljane odijeva te se ni slavni kralj Salamon nije ljepše odijevao od njih; on se brine i za ptice nebeske koje niti siju niti žanju, a on ih hrani. I mi trebamo s njim biti zaštitnici prirode. Tomu nas uči sveti Hubert, o tome nam govori i papa Franjo, to od nas traži Božja Riječ.

Vidio sam, braćo lovci, u posljednjem broju vašeg Lovačkog vjesnika zanimljivu informaciju kako u našem istarskom Vodnjanu tamošnja crkva čuva relikviju, lubanju svetog Huberta. Kako je to lijepo, da baš mi u Hrvatskoj imamo tako značajnu svetu relikviju. Premda je sveti Hubert živio u 7.stoljeću u današnjoj Francuskoj, njegova glava došla je u našu Istru. Jesmo li mi Hrvati spremni učiti od svetaca? Prepoznajemo li i u toj darovanosti poziv Božji na svetost?

Svetost pretpostavlja prije svega ljubav. Bez ljubavi ne može nitko biti svet. A ta je ljubav, učio nas je naš Gospodin, dvostruka: prema Bogu i prema našim bližnjima. Kad promatramo stvorenja, preko njih možemo iskazivati ljubav i zahvalnost i Bogu i ljudima. Koliko puta su naši lovci pokazali svoju solidarnost s potrebnima, kad su darivali svoju lovinu našem Caritasu, kad su priređivali gozbu za naše mlade koji su se okupljali u našoj Biskupiji, kad su prigodom bilo kojeg slavlja prvi upravo lovci pomagali i organizirali sve što je bilo potrebno! Ovim slavljem želim zahvaliti na tome svima vama te vas potaknuti da i dalje činite dobro. Za nešto više od mjesec dana naša će Biskupija slaviti svoju 10.godišnjicu od osnutka. Želimo to svečano proslaviti. A sjećam se, i ponovno zahvaljujem, kako ste upravo vi pomagali kad je bilo njezino slavlje ustoličenja biskupije i uvođenja u službu mene, sisačkog biskupa. Neka nam sveti Hubert pomogne da budemo uvijek zagledani u Gospodina, da mu za sve zahvaljujemo, da se s ljubavlju brinemo za sva živa bića i da pomažemo braći i sestrama čineći dobro! Amen.