Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Preobraženja Gospodnjeg

Petrinja, 6. kolovoza 2018.

Draga braćo i sestre,

Kao što je jučer bio dan oslobođenja koji je slavila čitava naša Domovina, tako je danas taj dan za našu Petrinji. Naime, 6. kolovoza 1995. Petrinja je oslobođena. Bio je to blagdan Preobraženja Gospodnjeg i ujedno preobraženja Petrinje. I danas mi smo blagoslovili ovu crkvu, ovdje u Petrinji, koja nosi titul Preobraženja Gospodnjega, što je i naslov nove petrinjske župe. Premda još nije crkva dovršena, ona je u fazi dovršenosti kada se u njoj može slaviti sveta misa i zato je potreban blagoslov, kao službeni početak slavlja svetih otajstava u ovom prostoru. Ako Bog da, za godinu /ili vjerojatnije dvije/ mogla bi biti i posveta crkve, što znači da će ona biti potpuno dovršena. Zato nam nedostaje ne samo izvesti predviđene građevinske radove, žbukanje izvana i iznutra, postavljanje stolarije i uređenje poda, nego i uređenje svetišta, postavljanje oltara, svetohraništa, krstionice, klupa… u dogovoru smo i s umjetnikom koji će oslikati zid u apsidi, tj. iza oltara gdje treba doći mozaik s prikazom Gospodinova preobraženja na gori… Molimo se Bogu da to sve uspije.

Ovaj današnji događaj pun je značenja, kao i sam blagdan Preobraženja Gospodnjega koji nam opisuju sveta čitanja.

U knjizi proroka Danijela (Dn 7,9-10.13-14) prikazan je Gospodin kao Sin čovječji koji dolazi na oblacima. On dolazi k Bogu, pradavnome koji sjedi na prijestolju. Bog je prikazan sav u sjaju – kaže se da mu je odijelo bijelo poput snijega i vlasi kao vuna, slika koju Evanđelje upotrebljava za Isusa koji se preobrazio pred svojim učenicima na gori. I Bog daje Sinu čovječjemu svu svoju vlast: „Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće.“

U Drugoj poslanici svetog Petra (2Pt 1,16-19) apostol kao svjedok iznosi svoje iskustvo Kristova Preobraženja: „Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.“ Sveti Petar potvrđuje da je doista Isus od nebeskog Oca primio „čast i slavu“, što znači svu vlast na nebu i na zemlji. Zato i traži da ga ljudi slušaju. Zapravo imamo dvije verzije: sv. Petar samo potvrđuje da je Otac nebeski Isusa proglasio svojim Sinom, i to ljubljenim, govoreći da je u „njemu sva njegova milina“, a sv. Marko evanđelista dopunja tu lijepu rečenicu i zahtjevom za poslušnošću: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!«  Uvijek bismo trebali zastati kod tih riječi koje je za Isusa izrekao njegov i naš Otac: „Ti si sin moj, ljubljeni, u tebi mi sva milina!“ Te riječi izgovorio je Otac za Sina i kod njegova krštenja na Jordanu. To su tako bogate i lijepe riječi, da bismo svi mi mogli čitav život živjeti samo od njih. Zašto? One su rečene za Isusa. Da, ali i za nas! Sjetimo se da smo po krštenju i mi postali „sinovi u sinu“, odnosno da se on nije „stidio zvati se braćom našom“ (Hb 2,11). Teolog Henry Newman zanimljivo primjećuje kako je glavni grijeh nas kršćana koji ne živimo autentično svoje kršćanstvo to što ne vjerujemo da smo po krštenju i mi postali „Božja ljubljena djeca“. On preporučuje da više puta na dan kažemo sami za sebe: ja sam ljubljeno dijete Božje… ja sam ljubljeni sin Božji… ja sam ljubljena kći Božja. To djeluje kao terapija jer trebamo istina nas oslobađa, a mi moramo biti svjesni istine, da nas naš nebeski Otac voli, da smo mi doista njegova milina!

Evanđelje po Marku (Mk 9,2-10) iznosi prikaz događaja koji mi danas slavimo. On opisuje kako se Isus popeo na goru, i da su s njim pošla tri njegova učenika koje je sam poveo sa sobom. Zanimljivo je da su u najvažnijim trenucima s Isusom uvijek bila izdvojena trojica učenika: Petar, Ivan i Jakov. Oni su s Isusom kada on ozdravlja Jairovu kćer, kada se preobrazio na gori i u Getsemaniji kada je proživljavao agoniju prije svoje smrti. Neki misle da oni predoznačuju kardinalski zbor, naime izdvojeni su od ostalih apostola da budu još bliži Gospodinu, kao što od svih biskupa kardinali s papom na jedan neposredniji način dijele zadaću upravljanja Crkvom.

Prvo što se kaže za Isusa koji se popeo s izabranom trojicom apostola na goru, za koju Marko kaže da je bila veoma visoka, jest da se ta Isusova preobrazba /transfiguratio, metamorfoza/ pokazala u tome da su mu haljine postale neobično sjajne, tako bijele, da ih „ni jedan bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti“. Ovo je očita aluzija na sjajno, bijelo odijelo Pradavnoga koji sjedi na nebeskom prijestolju. Marko nema riječi kako to opisati pa je pribjegao toj slici, želeći zapravo reći da je Isus pred svojim učenicima Petrom, Ivanom i Jakovom pokazao svoj božanski sjaj, svoju božansku slavu, svoje – božansko lice. Kasnija dogmatska definicija Kalcedonskog sabora iz 451. g. koja je utvrdila vjeru da je Krist jedan u dvije naravi – unus in duabus naturis, tj. da je, kako kaže Formula jedinstva iz 433., „homo verus et deus verus /pravi čovjek i pravi Bog“ – ovdje je jednostavno predočena ovim doživljajem trojice apostola. Sveti Marko kao učenik svetoga Petra očito je to zapisao po Petrovu kazivanju, a što je on i sam zapisao, kako što smo čuli iz njegove poslanice.

Ta božanska Isusova narav bitna je za razumijevanje Krista. Ako hoćemo znati tko je on, ne možemo zanemariti upravo ovo što je on sam objavio svojim apostolima na gori. Kao svjedoci te Isusove božanske naravi, u koju se preobrazio, pojavili su se najveći autoriteti Starog zavjeta: Mojsije i Ilija. I oni razgovaraju s njim, što znači da on nije sputan vremenom, za njega je, kao i za Boga, sve sada.

Slijedi epizoda Petrova nesnalaženja, on bi gradio sjenice za Isusa, Mojsija i Iliju, jer njemu je tu lijepo, on bi želio uživati što duže u tom prizoru. Evanđelist Marko kaže da su apostoli očito bili uplašeni, naime, doživjeli su nešto što nisu prije nikada doživjeli. I sve to nestaje nakon što čuju glas s neba koji Isusa proglašava Sinom Božjim i traži da ga slušaju!

To da Isusa treba slušati rekla je i Isusova majka Marija slugama na svadbi u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne, učinite!“ Slušati Isusa znači činiti ono što on zapovijeda. Možda je nešto i lako učiniti kako to on traži, ali zasigurno je mnogo toga i teško. Recimo, kad Isus kaže da odsiječemo svoju ruku, nogu ili iskopamo oko, jer da je bolje i sakat ući u Kraljevstvo nebesko negoli čitav otići u pakao, teška je i radikalna riječ koju nije lako poslušati. Ili kada traži da i neprijatelje svoje ljubimo i da se za njih molimo, to je veoma teško osobito onom čovjeku koji je doživio na svojoj koži mržnju neprijatelja koji su mu ubili nekog njemu dragog ili mu učinili veliku štetu. Pa kad Petru kaže kako trebamo oprostiti svome bratu koji nas je povrijedio ne sedam, nego sedamdeset puta sedam puta – to zvuči nemoguće. Zbog nekih apostolovih negodovanja, npr. tko će ući u kraljevstvo nebesko ako to bogatima nije moguće, Isus odgovara: čovjeku je nemoguće, ali ne i Bogu, ta Bogu je sve moguće!

Na kraju čini se da se moramo uvijek i jedino pouzdati u Boga, koji sve vodi i koji najbolje zna što je dobro za nas u pojedinom trenutku i pojedinoj prilici. Ali to trebamo učiniti nakon što smo sve učinili; tada nam je samo reći: „Sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti!“

Kad se s Isusom apostoli vraćaju s gore, oni su još pod dojmom neobičnog događaja, a Isus im zapovijeda da to što su vidjeli nikome ne kazuju „dok on od mrtvih ne ustane“. Dakako, to nisu razumjeli, ali shvatit će kasnije kad se i to dogodi. No, ta Isusova primjedba očito smjera na to da je i ovaj događaj bio svojevrsni predokus Uskrsa. Upravo to što će se dogoditi za Uskrs, kad on od mrtvih ustane, dogodilo se već sada u znaku preobraženja. Uskrs je preobraženje, preobraženje Kristovo, ali i preobraženje naše.

To je, braćo i setre, naša kršćanska nada, da ćemo se i mi promijeniti, da će nakon smrti i nama biti darovan život uskrsnuća.

Naš sluga Božji Franjo kard. Kuharić u svojoj je oporuci napisao i ovo: „Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istin rado razmišljao; rad sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno.“

Ovaj nas blagdan, braćo i sestre, ispunja mirom i radošću. Prije svega to je radost zbog svijesti da je Isus uskrsnuo, da je on Bog koji je bio i ostao među nama kao naš Spasitelj da i nama podari novi, božanski život. Radost je to zbog naše crkve koja se sve više gradi, a na spomen oslobođenja naše Petrinje 1995. Radost je to što među nama, i u ovoj danas blagoslovljenoj crkvi, boravi Isus Uskrsnuli, Gospodin koji je i pravi Bog i pravi čovjek, i onaj koji nas u svemu razumije jer je jedan od nas, i onaj koji nas može povesti u novi božanski život jer on je Bog. Isus ima Božje lice, da bismo i mi, slušajući ga u svemu što nam govori, i mi na svojim licima odražavali ljepotu Božjeg lica.

Amen.