Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja
Pula, 24. lipnja 2019.
Draga braćo i sestre, čestitam vam svima svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika ove župe i crkve! Zahvaljujem župniku i gvardijanu fra Đuri Hontiću, mojem kolegi i prijatelju, na pozivu da s vama slavim ovaj lijepi blagdan!
Sveti Ivan Krstitelj je zanimljiv i osebujan svetac. Budući da je osobito bliz Isusu našem Spasitelju, od početka Crkva mu je dodijelila dva blagdana u kalendaru: rođendan i glavosjek, dan rođenja i dan mučeništva. Inače ostalim svecima slavi se samo dan smrti, no Ivan ima u katoličkom rasporedu dva slavlja: 24. lipnja i 29. kolovoza. A Ivan je bliz Isusu po tome što je bio neposredni njegov navjestitelj, preteča Kristov.
Poseban je to svetac jer je on na osobni način spojio Stari i Novi zavjet: kao prorok naviještao je Mesiju, ali ga je i osobno pokazao kada je na Jordanu krstio Isusa. Doista, on je djelovao u stilu najvećih starozavjetnih proroka. Uskoro slavimo najvećeg starozavjetnog proroka sv. Iliju. On je slično bio silan na riječi, odlučan i hrabar u ispovijedanju jedinoga Boga. Ivan mu je sličan jer ni on nije štedio one koji nisu htjeli obraćenje. Isus je sam za njega rekao da je „prorok, i više nego prorok“ (Lk 7,26). On je otišao u pustinju i na rijeci Jordanu one koji su željeli obraćenje i promjenu života, krstio u znak oproštenja grijeha. Pozivao je sve Židove, u svim staležima, na kajanje i odbacivanje grijeha da bi spremno dočekali Krista – Mesiju za kojega je govorio da je blizu, da dolazi. Treba mu pripraviti put. U stilu proroka Izaije govorio je o potrebi da se ono što je visoko snizi, a što je nisko da se podigne i tako uredi slobodni dolazak Mesije. Zato je on u Adventu veoma prisutan i njegove poruke su i danas nama, kršćanima, veoma aktualne. No, govorio je to gotovo prijeteći onima koji ustraju u grijesima: „Sjekira je već položena na korijen stablima: Svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda siječe se i u oganj baca“ (Lk 3,9), govorio je Ivan.
Njegova odlučnost i hrabrost pokazala se posebno kada je predbacio samom kralju Herodu da ne smije imati žene svoga brata Filipa, da dakle živi u preljubu. Herod ga je na nagovor žene dao zbog toga uhititi, ona ga je željela ubiti, a on ga štitio i rado ga je slušao, „a uvelike bi se zbunio kad bi ga slušao“ (Mk 6,20). Na kraju ga je i pogubio na traženje Salome, kćeri Herodijadine. Njega Crkva slavi kao mučenika, premda nije ubijen zbog vjere u Krista nego jer je branio moralno načelo svetosti i nerazrješivosti braka. Ali i tako je zapravo svjedočio za Kristov nauk i njegovo kraljevstvo.
On se dakle nije savijao ni pred kim. Isus je rekao za njega da on ne živi kao neki bogataši u dvorovima niti se oblači u mekušaste haljine, te se ne povija kao trska pred vjetrom! Isus ga je veoma cijenio. Neki misle kako je Ivan u svojim žestokim nastupima pripremao Kristov blagi nastup, jer on je prozivao farizeje i saduceje govoreći im: „Leglo gujinje! Tko li vas upozori na skoru srdžbu?“ (Mt 3,7) Međutim nije ni Isus bio manje oštar kad se radilo o prijetvornosti farizeja i njihovoj isključivosti. On ih je nazivao „obijeljenim grobovima“ i upravo zbog sukoba s njima postao je meta njihova progona, što se na kraju pretvorilo i u njegovu smrtnu osudu koju su iznudili od Poncija Pilata. Ipak, u Isusovu nastupu imamo puno više nježnosti prema bolesnicima, prema djeci, opraštanje grješnicima te ga možemo zvati i milosrdnim Mesijem, Spasiteljem koji pokazuje krajnje milosrđe i praštanje. Ipak, i Ivanu i Isusu je zajedničko to da su ubijeni zbog sukoba s tzv. pravednicima. Obojica su stradali od političara, jednoga je ubio Herod, drugoga raspeo Pilat.
Gotovo možemo reći, čitajući spise Novoga zavjeta, kako je u početku postojalo stanovito rivalstvo između Ivanovih i Isusovih učenika. No, Isus je to otklonio, ali i Ivan prije toga. Ivan je jasno usmjeravao narod prema Isusu, njega je pokazivao kao Mesiju, i to je za mene najveće Ivanovo svojstvo: znao je svoje granice, nije se pravio onim tko nije. Pitali su ga: Jesi li ti Krist? On je odgovorio: Nisam. I dao je veoma ponizan, ali iskren odgovor o tome tko je on: „Ja sam glas koji viče u pustinji… Ja vas krstim vodom, a poslije mene dolazi onaj koji će vas krstiti Duhom Svetim… ja njemu nisam dostojan odriješiti ni obuću.“ On je bio svjestan da on nije svjetlo, da je svjetlo – Isus, a da je on samo svjedok koji svjedoči za svjetlo, poput svjetiljke koja ga donosi (usp. Iv 1,6-8).
Isus govoreći o Ivanu Krstitelju kaže zanimljivu rečenicu: „Kažem vam, među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.“ (Lk 7,28) S jedne strane Gospodin ga je proglasio najvećim čovjekom ikad rođenim, dok s druge strane kaže da je ujedno zadnji jer i najmanji u Božjem kraljevstvu je od njega veći. Kako to razumjeti? Čini se tako što ga Isus hvali kao najvećeg predstavnika Starog saveza, dok ujedno priznaje svakoga koji se krstio Isusovim krštenjem, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, većim od njega jer je član Crkve, što Ivan nije bio. Ivan je upućivao na Isusa, znao je svoje mjesto, a to je bilo do Isusa, da se raduje s njim kao prijatelj zaručnikov, ali on nije bio zaručnik, nije bio Mesija, i to je jasno svima govorio.
Danas osobito Crkva razmatra o poruci Ivanova rođenja. On se rodio po obećanju anđelovu Zahariji i Elizabeti, rođakinji Marijinoj, premda su već bili stariji i Elizabeta nerotkinja. Mariji je anđeo Gabrijel izričito o tome rekao: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ (Lk 1,37) Bog je dakle obdario sinom pobožne roditelje, a čudesnost toga dara pokazao je već Ivan u utrobi svoje majke kada je zaigrao od radosti u susretu s Marijom koja je nosila malog Isusa!
Dvije trudne majke, nositeljice života! Koliko to nas sve poziva na današnji naš odnos prema životu, prema nerođenoj djeci, prema svetosti i poštivanju svakog začetog života djeteta! Neka nam rođenje Ivanovo danas svima dozove u pamet kako je lijepo što se djeca rađaju, kako je njihov život od začeća svet, kako svako začeto dijete ima pravo na rođenje i život, na zaštitu i brigu zajednice. Osobito smo mi u Hrvatskoj koja izumire jer se ne rađaju više brojna djeca pozvani dići glas u obranu svakog začetog ljudskog bića! I molimo se da rođenje svetog Ivana prosvijetli pameti i srca našim majkama i očevima koji odbijaju da im se začeta djeca rode… jer se sad to ne uklapa u njihove planove, jer već imaju djecu, jer bi to okolina osudila… i sto razloga, na jednoj strani. No, neka promotre samo jedan razlog na drugoj strani: to je Božje djelo, čovjek je Božji dar! A Bogu ništa nije nemoguće: i da se podigne to dijete, i da ga se hrani i odijeva, školuje i učini čovjekom… samo uz jedan uvjet: da ga se okruži ljubavlju, kao barem malom slikom ljubavi koju prema svakom čovjeku ima Bog!
„Što li će biti od ovoga djeteta?“ – pitali su se susjedi i ljudi koji su bili svjedoci Ivanova rođenja. Naime, doživjeli su čudo: prvo, da su i majka i otac djetetu dali za njih novo i do tada odsutno ime u njihovoj obitelji, a to je „Ivan“ – što znači „Bog je milostiv“; te drugo, da je otac Zaharija, koji je bio nijem čitavo vrijeme od njegova začeća, progovorio. I tada je ispjevao divni hvalospjev Bogu pun zahvalnosti što je rođenjem njegova djeteta “Bog pogledao i otkupio narod svoj“… u tom je rođenju sina vidio ispunjenje obećanja da će Bog „spasiti nas od neprijatelja naših“… a Ivana je nazvao: „ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati“ i to zato „jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove“… (Lk 1,68-79)
Što li će biti od ovoga djeteta? – pitali su se oni koji su vidjeli novorođeno dijete Ivana u njegovoj obitelji Zaharije i Elizabete. I mi se trebamo pitati što će biti s djecom koja se ne rađaju i koja se rađaju. Ona djeca koju prihvate svojom ljubavlju njihovi roditelji mogu postati važni nositelji napretka i boljitka našeg naroda i čitavog svijeta. Takav je bio i sv. Ivan jer je „ruka Gospodnja bila s njime…“ te je rastući „duhom jačao“ (Lk 1,80).
I djeca našega naroda i cijeloga svijeta bit će proroci i graditelji budućnosti hrvatskog roda, dapače nositelji dobra i budućnosti za sav svijet, ako dopuste – najprije njihove majke i očevi, a onda i oni sami – da ruka Gospodnja bude s njima, da rastu u milosti vjere, da im se ne uskraćuje ljubav prema Bogu, bližnjima i domovini. A to je moguće, najprije da ih se prihvati, da im se omogući kad se začnu da se i rode. Oni imaju veća prava da se rode nego tzv. majke koje to nisu jer žele „slobodu izbora“ za žene pri tome govoreći neistine da one imaju pravo na odlučivanje o svome tijelu. Neistina je to jer je dijete drugo tijelo, drugo biće, koje ima i svoju, često različitu krvnu grupu, srce koje kuca već od 7. tjedna vlastitim ritmom, i svoj vlastiti DNK u kojem je zapisana već i boja kose i razne sposobnosti, nadarenosti pa i genijalnosti za ovu ili onu djelatnost, umijeće, znanost ili umjetnost… A onda to će dijete postati dobar čovjek, ako mu se dopusti napredovanje od malih nogu, od vrtićke dobi gdje se djeci ne smije uskraćivati i vjerski odgoj, kako u obitelji, tako i u odgojnim ustanovama… Dijete će rasti u dobru, ako mu se ne uskrati znanje i uvođenje u sadržaje kulture koje njeguje njegov narod, koje čine dio njegova identiteta… To je sve važno, a na žalost sve je to danas dovedeno u pitanje razno-raznim novim ideologijama, zanemarivanjem istine o čovjeku kao slici Božjoj, zanemarivanjem vršenja roditeljskih dužnosti oca i majke prema djeci, a onda i šire obitelji, koju se često isključuje u sudjelovanju u podizanju djece. Molimo se danas i za naše hrvatsko obrazovanje, za tzv. kurikule da ne izbace ono duhovno, one temelje naše duhovnosti, kulture i narodnog bića što nas čini onim što jesmo. I djeca će napredovati u „dobi i milosti“ pred Bogom i ljudima, i postati odgovorni članovi društva.
Neka i ova proslava sv. Ivana Krstitelja, draga braćo i sestre, pomogne u učvršćenju našeg vjerničkog zauzimanja – poput sv. Ivana – da hrabro zastupamo ono što je moralno, što je dobro, da se zauzimamo za ispravni odgoj djece i mladih, za domoljublje i svaki napredak. Amen.