Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan bl. Drinskih mučenica
Sisačka katedrala, 15. prosinca 2019.
Draga braćo i sestre,
Danas na 3. nedjelju došašća naša Crkva slavi Dan Caritasa. Osim što skupljamo darove za župni, biskupijski i nacionalni Caritas, pozvani smo na molitvu za siromašne, osamljene i potrebne članove naše zajednice i čitavoga društva.
Također danas je i blagdan blaženih Drinskih mučenica, koje su na današnji dan, 15.XII.1941. bile ubijene u Goraždu i bačene u rijeku Drinu. One su mučenice, tim više što su svjedočile kršćansku ljubav prema svim siromasima ne gledajući tko je tko, liječile su i hranile i katolike i pravoslavce i muslimane, a osobito djecu, na Palama u svom domu, koji se zvao „Marijin dom“ te je zato prozvan „gostinjcem siromaha“ A kako im je uzvraćeno? Dom su im spalili, a njih tjerali da preko Romanije po snijegu pješače do Goražda gdje su ih ti njihovi mučitelji, četnici ubili. One su nam baš pravi primjer Caritasa, tj. ljubavi prema bližnjemu. Sv. Majka Terezija kaže: „Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan – nije važno, voli ga! Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima – nije važno, čini dobro! Ako ostvariš svoje ciljeve, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje – nije važno, ostvaruj svoje ciljeve! Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno – nije važno, čini dobro!… Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći – nije važno, pomaži im!“ Te su časne sestre, predvođene predstojnicom sestrom Julom Ivanišević, svima činile samo dobro, a ubijene su samo zato jer su bile katolkinje.
Za današnji dan Caritasa biskup Mrzljak, predsjednik Hrvatskog Caritasa uzeo je za moto riječi sv. Male Terezije: „Upamti da u Božjim očima ništa nije maleno. Sve što činiš čini s ljubavlju.“ Upravo tako su postupale časne sestre na Palama kod Sarajeva koje su postale Drinske mučenice. To neka bude i naša misao vodilja, braćo i sestre! Pozvani smo misliti na druge, organizirano pomagati da bude naš dar koristan, da osjete naši bližnji da mi mislimo na njih, ali nije važno da to naše darivanje bude veliko, da nekoga zadivimo, ne! Važna je samo ljubav, kako kaže Mala Terezija i što god se nama čini maleno, u očima Gospodnjim postat će veliko.
Riječ Božja danas nam progovara u skladu s trećom nedjeljom došašća koju od starine zovemo „Gaudete! – tj. Radujte se!“
U čitanju iz Knjige proroka Izaije (Iz 35, 1-6a.10) slušamo navještaj nade: „Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, dolazi Božja naplata, on sam hita da vas spasi!«“ Zato je opravdan poziv na radost: „Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta!“ Kad se pustinja zazeleni i ispuni cvijećem, raduju se njezini stanovnici jer za suha, pustinjska mjesta kiša je blagoslov poslije koje sve raste i buja. Tako će biti i na dan dolaska Mesije. On će svijet ispuniti radošću: slijepci će progledati, gluhi će čuti, hromi prohodati, svi će živjeti novim životom i veseliti se. To je navještaj mesijanskih vremena koja dolaze. Zapravo ta su vremena već došla jer rodio nam se Spasitelj, Krist Gospodin. On sve čini novo, on ozdravlja bolesne, pridiže klonule, grješnicima daje novu nadu u početak jer im oprašta krivnju… Pa ipak još je uvijek puno zla koje se čini, ratova i ubijanja. O tome svjedoče i Drinske mučenice. One su bile žrtve zla koje je u ljudskom srcu. A zašto je tomu tako? Jedini pravi odgovor je: zato što svako ljudsko srce još nije prihvatilo Krista. Onaj koji uzljubi i slijedi Krista Gospodina, koji nam je donio mir, čini samo dobro svojim bližnjima i tako gradi novi Božji svijet.
Kako možemo ići i mi ususret tom novom svijetu govori nam u drugom čitanju sveti Jakov (Jak 5, 7-10): „Očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio!“ Zapravo je to poziv na strpljivost koja će donijeti plod. Za uzor strpljivost apostol nam daje proroke koji su naviještali Mesiju ali ga nisu dočekali. A mi živimo u vremenu nakon Kristova dolaska i naša strpljivost se ne odnosi na čekanje prvog dolaska nego na iščekivanje i pripremu drugog Kristova dolaska. Da bismo pak bili dionici tog susreta s Kristom na kraju povijesti, kad on dođe u slavi, trebamo ga prepoznavati svaki dan: u svojoj braći i sestrama, osobito onima koji trpe oskudicu, osamljenost, nepravde… a posebno u Euharistiji, u sakramentu pomirenja…
I danas se neki pitaju, kao Ivan Krstitelj u evanđelju (Mt 11, 2-11) koje smo čuli: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Možda se pitamo kako to da bi “najveći rođeni od žene… onaj kojega vjetar ne ljulja kao trsku“, kako ga je s pravom hvalio Gospodin Isus, došao u sumnju o tome tko je Isus. Ta on ga je pokazao, on je jasno rekao svjetini da on sam nije Mesija nego da dolazi onaj kome on nije dostojan ni odriješiti obuće ni oprati noge, a kad je Isus došao na Jordan krstiti se, on ga je prokazao: „Evo jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!“ Pa zar je on sada posumnjao u Isusa? Egzegete koji tumače ovaj redak kažu da to nije on pitao nego njegovi učenici jer on se nalazio u tamnici te je učenike uputio da pođu i upoznaju Isusa i sami se uvjere tko je on. Stavljajući im to pitanje u usta, je li Isus taj ili da čekaju drugoga, znao je da će ih Isus uvjeriti te će u njemu upoznati Mesiju. I doista je bilo tako. Isus ne tumači ništa nego Ivanove učenike usmjeruje na mesijanska djela koja se po njemu događaju: slijepi vide, gluhi čuju, hromi hode, gubavi se čiste, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje! To sve govori da je Mesija došao, čudesa koja se događaju, to da ljudi ponovno zadobivaju nadu, da dobivaju radost života.
Časne sestre Kćeri Božje ljubavi imale su veliku hrabrost suprotstaviti se četničkom nasilju te su radije izabrale smrt i mučeništvo negoli se pokoriti zločincima. Iz sobe gdje su bile zatočene skočile su kroz prozor s drugog kata i tako se polomile, da bi im potom mučitelji zadali nožem smrtne udarce te su iskrvarile te noći – s 15. na 16. prosinca. Ujutro su njihova mrtva tijela bačena u Drinu koja ih je odnijela te ne postoje njihovi grobovi niti njihove relikvije. Ali ostavile su snažan spomen u dušama prije svega u svojoj redovničkoj družbi, sestara Kćeri Božje ljubavi, ali i svih vjernika koji ih veoma štuju. I to ne samo katolici, već i muslimani, jer su i oni od istih mučitelja doživjeli strašne pokolje te se upravo na Drini spominju više tisuća pobijenih svojih sugrađana koje je te zime 1941. odnijela rijeka Drina. Svjedok tog tragičnog vremena i samog mučeništva blaženih sestara bio je don Anto Baković koji je tog jutra 16. prosinca 1941. gledao kako Drina odnosi tijela blaženih sestara.
Drina je možemo reći i danas rijeka koja razdvaja dva svijeta, dvije civilizacije. Bilo je tako još u staro doba kad je ista rijeka dijelila Zapadno od Istočnog Rimskog carstva. Bilo je tako i u povijesti nakon dolaska Hrvata u svoju današnju domovinu u kojoj žive više od 13 stoljeća, pa do dana današnjega jer je ta rijeka bila naša istočna granica. Zapadno je kršćanski svijet, i naš katolički i hrvatski, koji se uvijek branio od najezdi raznih osvajača s istoka. Tako su, možemo reći, upravo Drinske mučenice obilježila našu povijesnu istočnu granicu.
Što nam, braćo i sestre, govore tolike žrtve, toliki mučenici, što nam imaju reći danas i Drinske mučenice?
One su bile obične sestre, u jednostavnosti svoga redovničkog života činile su male i jednostavne stvari, brinule su se za djecu i siromašne ljude, njihov dom bio je utočište siromaha. I mi smo pozvani da se brinemo za našu potrebitu braću i sestre, da im budemo blizu, da pomažemo onima koji trebaju našu pomoć, blizinu i utjehu. Prilika za to je upravo danas, na nedjelju Caritasa, ali i svaki dan.
Nagrada za njihova dobročinstva nije bila zahvalnost ljudi nego progon i njihovo ubojstvo. Za naše ljudsko gledanje to bi moglo značiti da se ne isplati činiti dobro i brinuti se za druge. Doista, tako mnogi postupaju: brinu se samo za sebe i spremni su činiti i zlo, samo da bi ostvarili svoje ciljeve. Mi međutim trebamo gledati svijet i sebe Božjim očima, onako kako nas gleda Gospodin koji je rekao da što god činimo jednome od najmanjih njemu činimo, i dobro i zlo (usp. Mt 25,40) i zato trebamo činiti samo dobro, bez obzira hoće li nam ljudi zbog toga biti zahvalni. Nama ne smije biti najvažnije što će ljudi reći, nego što će na kraju našeg života o nama reći Bog.
Mučeništvo je znak vjere, vjere u Krista. Blažene mučenice – Jula, Berchmana, Krizina, Antonija i Bernardeta – imale su tu potrebnu hrabrost da se odupru nasilnicima, nepravdi i zlu. To je pouka i za nas: nikada ne smijemo dopustiti da nas nasilje i nepravda svlada, da kažemo: tu se ništa ne može, ne! Uvijek se može pokazati otpor prema zlu, odbijanje nepravde i nasilja. O tome nam one govore i to nam svjedoče te i mi trebamo slijediti taj put koji nam one pokazuju. Pred nepravdom se nikada ne smijemo predati!
One pokazuju koliko je zemlja Bosna i Hercegovina napaćena i krvlju natopljena zemlja. Zemlja je to koju mi Hrvati smijemo zvati i svojom domovinom. Mi imamo jednu domovinu u dvije zemlje: Hrvatsku i BIH. I osobito, kad idem u inozemstvo dijeliti svetu potvrdu ili na neko drugo slavlje u našim hrvatskim katoličkim misijama, rado ističem da je nama Hrvatima domovina i Hrvatska, i Bosna i Hercegovina. Molimo se danas i za naše sunarodnjake u Bosni i Hercegovini koji još uvijek trpe nepravde premda žive u svojoj zemlji, svoji na svome, već preko 13 stoljeća. Neka i rijeka Drina prestane biti mjesto sukoba i postane mjesto suradnje! Blažene Drinske mučenice, molite za nas! Amen.