Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 8. godišnjici ređenja biskupa Vjekoslava Huzjaka

Bjelovar, 20. ožujka 2018.

Dragi biskupe Vjekoslave, draga braćo svećenici, časne sestre, dragi vjernici Bjelovarsko-križevačke biskupije!

Vaš biskup Vjekoslav i ja volimo reći da su naše biskupije – naime, Bjelovarsko-križevačka i Sisačka, dvije blizanke: ustanovio ih je papa Benedikt XVI. isti dan, 5. prosinca 2009. godine. A svečana proslava uspostave naših biskupija bila je – u Sisku 6.veljače, a u Bjelovaru 20.ožujka 2010. Na današnji dakle dan, a bio je to lijep sunčan dan, kad smo mogli slaviti misno slavlje ovdje u parku ispred katedrale, mons. Vjekoslav Huzjak bio je zaređen za biskupa i preuzeo upravljanje novoustanovljene Bjelovarsko-križevačke biskupije.

I ja Ti danas, dragi biskupe Vjekoslave, dolazim u Bjelovar kao čestitar: čestitam Tebi 8. godišnjicu biskupstva i čestitam svim članovima Vaše mjesne Crkve, Bjelovarsko-križevačke biskupije, osam godina postojanja!

Kad slavimo bilo koju obljetnicu u Crkvi, tada je to razlog za našu zahvalnost, da Bogu damo hvalu i uzdignemo naše molitve kao pohvalu Bogu jer „velika nam djela učini Gospodin“ (Lk 1,49)!

Kada Bogu zahvaljujemo – a ovo govorim i u svoje ime – osjećamo radost jer su njegova velika djela kojima nas je obdario znak njegove očinske ljubavi i doživljavamo ih kao milost, nezasluženi Božji dar, da nas, premda nevrijedne, On pogleda i obdari onim što nas ispunja radošću. Ipak, nije samo radost u našim srcima osjećaj koji nas obuzima. Mi osjećamo također i veliku odgovornost jer je s ovom milošću nama dana i zadaća koju trebamo ispuniti. Bog je imao povjerenja u nas kada nas je izabrao i kada nam je povjerio ulogu pastira u svojoj Crkvi, što znači da od nas očekuje da surađujemo s njegovim Svetim Duhom, da on ispravno vodi naše korake, da budemo spremni osluškivati njegova nadahnuća i zauzeto se ulagati i žrtvovati za ideale i izgradnju Njegova Kraljevstva na zemlji.

Taj osjećaj odgovornost za primljene darove tim nas više ispunja što smo svjesni i svoje slabosti i nedostatnosti pa znamo da uspjeh zadaće koju smo primili više ovisi o Gospodinu negoli o nama. Tako nas svaki dar koji od Boga primamo čuva u poniznosti i oslonjenosti na Njega, te mu se predanije molimo i zazivamo njegovu pomoć. Također ta nas bojazan upućuje na suradnju s našim bližnjima, onima koji su s nama u mjesnoj Crkvi suodgovorni za vodstvo Božjega naroda. Tako se jača naše svećeničko bratsko zajedništvo, a onda i suradnja s redovnicima i redovnicama, te sa svima Kristovim vjernicima laicima.

Istinita je drevna riječ: Ubi episcopus, ibi Ecclesia – Gdje je biskup, ondje je i Crkva, ali osim tog hijerarhijskog principa, postoji i sinodalni – jer je Crkva zajednica, pa bi se moglo također reći: Ubi presbiter, ibi Ecclesia – gdje je svećenik, tu je Crkva, ali i: Ubi christianus, ibi Ecclesia – gdje je kršćanin, tu je Crkva. Ovo posljednje razumijevanje nadovezuje se na shvaćanje Crkve kao zajednice braće i sestara. Crkva je dapače zajednica ljubavi, kako lijepo reče papa Franjo upravo prije pet godina kad je započeo svoju papinsku službu: „započnimo ovaj put Crkve u Rimu koja ‘predsjeda u ljubavi‘ svim Crkvama, put bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja“. Već je na početku II. st. sv. Ignacije Antiohijski rekao za Crkvu u Rimu, da ona „predsjeda u ljubavi svim drugim Crkvama u svijetu“.

Kako se sve više približavamo svetkovini Uskrsa, tj. proslavi muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, čitamo iz Evanđelja po Ivanu Isusove govore koji su ispunjeni preobiljem pouka i dubokim mislima u odnosu na nas i na naše spasenje.

Prvo čitanje danas upućuje nas na Kristov križ. Slika za Kristovo uzdignuće na križ bila je u pustinji podignuta mjedena zmija. Budući da su ljutice ujedale Židove te ih je mnogo pomrlo, Mojsije je izradio, po Božjoj zapovijedi, na stupu taj znak tako da bi se svatko spasio tko bi, nakon što bi ga zmija ujela, pogledao na taj stup. Doista neobično: znak smrti postao je znak života. Od zmija su ljudi umirali, a znak zmije na stupu vraćao ih je u život.

To čitanje čitamo u mojoj katedrali Uzvišenja Sv. Križa na njezin blagdan 14. rujna svake godine. I Krist je morao biti uzdignut – i to na križ, taj znak patnje i smrti, ali poslije njegove žrtve to je postao znak spasenja: „O crux ave, spes unica! – zdravo, križu, nado jedina!“, kaže stara liturgijska pjesma koja veliča Kristov križ.

I mi ovih dana u pobožnosti križnoga puta govorimo: „Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te /jer si po svojem svetom križu otkupio svijet!“

A što nam kaže sam Gospodin o tome u Evanđelju po Ivanu?

Čuli smo tu raspravu sa Židovima. On im govori »Vi ste odozdol, ja sam odozgor. Vi ste od ovoga svijeta. a ja nisam od ovoga svijeta.  Stoga vam i rekoh: ‘Umrijet ćete u grijesima svojim.’ Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.«

Nato mu oni rekoše: »A tko si ti?«

To pitanje kroz povijest mnogi ljudi postavljaju Isusu. I mi moramo moći ispravno odgovoriti na to pitanje. Sjećamo se, kako je Petar apostol u ime sviju odgovorio u Cezareji Filipovoj Isusu na njegovo pitanje: „Što vi kažete, tko sam ja?“ – „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ (Mt 16,16)

A sam Gospodin Isus sebe dvaput u ovom tekstu naziva „Ja jesam“, čime direktno aludira na ime „Jahve“ kojim se Bog nazvao pred Mojsijem kad ga je ovaj upitao za ime, stojeći pred gorućim grmom. Isus je, dakle, Krist /Pomazanik i Spasitelj, on je Gospodin /Adonaj, on je Bog /Jahve!

Tu vjeru nam prenose i svjedoče apostoli, na čelu s Petrom – to su danas biskupi na čelu s rimskim biskupom papom Franjom. Tu, u Bjelovaru, za područje Bjelovarsko-križevačke biskupije, to je vaš „anđeo Vjekoslav“. Taj naziv samo je Pismo dalo biskupima, tako sveti Ivan u Otkrivenju naziva biskupe kojima šalje svoja pisma: anđelu Crkve u Efezu, anđelu Crkve u Smirni, anđelu Crkve u Pergamu…Filadelfiji, Laodiceji. Anđeo znači glasnik, onaj koji naviješta, a tko to više naviješta Radosnu vijest negoli biskup koji je prvi navjestitelj Evanđelja u svojoj dijecezi?

Budimo zahvalni Gospodinu na njegovim darovima, budimo svjesni veličine milosti koja nam je dana, i – molimo se jedni za druge da nas Isus, koga priznajemo Kristom i Gospodinom, vodi i neprestano spašava.

I »kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam.“ – rekao je Isus. On je raspet, umro i pokopan… i treći dan uskrsnuo. Jesmo li mi spoznali da je on doista Bog, koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja“ postao čovjekom, koji je zato i umro i uskrsnuo za naše spasenje, da nama daruje život uskrsnuća?

To on želi: da spoznamo da je njegovo uzdignuće na Križ – najveća iskazana Ljubav, koju je Onaj koji jest, Jahve, Bog jedini u svome Sinu pokazao nama ljudima, da bismo ga slijedili, da bismo i mi išli tim putem poniženja, prihvaćanja križa, prinošenja žrtve vlastitog života za naše bližnje. To i vašem anđelu Vjekoslavu, i vama svima,članovima Crkve Bjelovarsko-križevačke iskreno želim i molim. Amen.