Homilija na 5. korizmenu nedjelju 29.3.2020.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 5. korizmenu nedjelju (A)

Kapela bl. Alojzija Stepinca u Velikom Kaptolu, 29. ožujka 2020. (prijenos mise)

 

Draga braćo i sestre,

Povezani smo preko interneta, ali još više u duhu i molitvi sjedinjeni smo u jedno Tijelo Kristovo. Tijelo Kristovo bilo je mučeno, raspeto i umrlo na križu, te položeno u grob, ali je treći dan uskrsnulo slavno i ta je pobjeda nada za živote svih ljudi. Mi kršćani ne samo da živom vjerom to vjerujemo, nego i dubinom svoga bića u duhu svome to znamo, jer i mi prolazimo u svom tijelu Kristovu patnju, smrt i uskrsnuće.

Upravo nam o tome govori i Riječ Božja današnje liturgije, 5. korizmene nedjelje.

Prvo današnje čitanje je iz Knjige proroka Ezekiela (Ez 37, 12-14).

Gospodin Bog nam govori: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin … I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju …« Bog naš Bog je života a ne smrti, onaj koji daje život. Dapače, on i od mrtvog može učiniti živo, pa i grobove otvoriti i mrtve pozvati ponovno u život. Mogli bismo reći da je ovo proročki govor koji zbori u simbolici: Božji narod Izrael bio je zabludio s pravoga puta, odlutao je od Boga i tako postao duhovno mrtav. Bog ga zove u život i želi te mrtve kosti opet oživjeti…

Možemo reći da je tako i s nama danas. I naš je hrvatski narod u mnogim vidovima svoga života mrtav, kao da je legao u grob i nijemo promatra neistine, nasilja i nepravde. Još se nije oporavio od žrtava koje je podnio u Domovinskom ratu u srpskoj agresiji, a već 25 godina luta i ne prepoznaje istinu te ne ide putem pravednosti. One koji su branili Domovinu vlast države, koju su stvarali, progoni, a one koji su ju razarali nagrađuje. One koji su iznosili i tražili istinu o Drugom svjetskom ratu u našoj se zemlji progoni, a one koji neistinito optužuju vlastiti narod uzvisuje se i nagrađuje.

A onda svijet. Umjesto da prepusti svoju sudbinu u Božje ruke, današnji se svijet uzoholio, sve misli da može sam, progoni ljude koji govore da je naravni brak ono što je Bog stvorio, zajednica muža i žene, pa uvodi u to najsvetije zajedništvo u kojem se život začinje, rađa i odgaja neke nove definicije proglašujući ih ljudskim pravima. Tako se ulazi u vlastitu smrt koja je zahvatila čitav svijet. I umjesto da se Hrvatska odupire tim tendencijama i čuva svoj katolički identitet, naši vođe pokorno slušaju svjetske gospodare i tako svi srljamo u propast. Da ne govorimo o rodnoj ideologiji, pobačaju i eutanaziji, tim zlima koje je moderan čovjek proglasio ljudskim pravima te, umjesto da ih zabrani, on progoni one koji ukazuju na njihovu ubilačku narav.

Današnji je svijet zatajio da uopće Bog postoji, da postoji duša, da je primarni duhovni svijet nad tjelesnim i materijalnim. Tako se ušlo u trku za imanjem, u pohlepno zgrtanje da se ima sve više i više, u egoizam i zatiranje drugih i to čitavih naroda. Da bi se steklo i imalo više, gaze se prava i otima ono što pripada drugima i želi se drugima vladati. To uzrokuje ratove, ubijanja i nove nepravde.

I ne samo da se mržnja i otimačina širi među narodima, nego se i prirodni sustav planete Zemlje urušava, zagađuje priroda, mora, izvori i vode, jer se sve želi iskoristiti samo za vlastitu korist, a ne poštuju se zakoni koje je u prirodu stavio Bog. I priroda se buni. Otud strašni požari koji bjesne čitavim kontinentima, poplave koje ruše sve pred sobom, tsunamiji, oluje, potresi kao što smo i mi prošle nedjelje doživjeli.

I kad sve to gledamo, ne dolazimo li do pitanja: je li čovjek umro? Gdje je ono stvorenje koje je Bog stvorio na svoju sliku, da odražava Boga koji ljubi, koji stvara, koji njeguje i koji nadahnjuje? Na žalost sve više dolazi do umiranja čovjeka.

I tko ga može ponovno oživjeti? Samo Bog, draga braćo i sestre.

U prekrasnom tekstu, u poslanici Rimljanima (Rim 8 , 8-11), sveti Apostol Pavao kaže: „Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“

Duh Sveti, Duh Oca i Sina, darovan je nama ljudima da nas oživljuje i neprestano vodi naš ljudski život iz slabosti u jakost, iz privremenosti u vječnost, iz grješnosti u svetost. On je zalog našeg života, i kad umremo, i kad mislimo da smo na dnu, i kad se sve ruši i čini da nestaje, Duh Božji ako prebiva u nama, ponovno nas oživljuje i uskrisava.

A kako primiti Duha Svetoga? Ta on je ljubav, razliven srcima našim (Gal 4,4). Njega Isus daje onima koji ga slušaju i slijede. Mi smo postali Isusovi učenici na krštenju, kada smo uronjeni u zajedništvo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Na krizmi smo primili pečat Dara Duha Svetoga. Duh Sveti ispunja naše biće duhovnošću i svetošću kad god se Bogu približimo u molitvi, u svetim sakramentima. Njegova se prisutnost najbolje očituje u nama kada se bez vlastita interesa žrtvujemo za dobro drugih. Duh nas čini ljudima za druge. Zato vjerujemo u uskrsnuće, svoje i svega svijeta.

Isus nas danas u Evanđelju poučava (Iv 11) o tom novom životu u koji i nas poziva. Riječ je o Lazaru, bratu Marte i Marije. U tu obitelj u Betaniji Isus je rado zalazio, to su bili njegovi prijatelji. Zanimljive su i dirljive rečenice koje čitamo u ovom odlomku Ivanova evanđelja:

  • Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju,…
  • A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.
  • »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.«
  • Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“
  • Reče Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«
  • Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.«
  • I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!«
  • Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!«
  • Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!«
  • Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

O svakoj od ovih deset rečenica mogli bismo posebno razmišljati. No, sigurno je bitno da je ovo potresno izvješće o smrti i oživljenju prijatelja Lazara pobudilo vjeru Marte, Marije i mnogih Židova koji su bili svjedoci ovog događaja u Isusa Krista. A što budi u nama? Vjerujemo li i mi s njima da je Isus gospodar života, onaj koji daje život?

Molimo ga danas za život: da nam svima daruje život duha, da se vrati nada u naša srca, da se obraduju naše duše.

Idemo ususret najvećem našem kršćanskom blagdanu Uskrsu. On nam uzdiže dušu i ispunja nas radošću. Ali znamo da nam je s Kristom do Uskrsa doći preko križa, trpljenja i smrti.

I to neprestano doživljavamo: kako se svaki dan smrtonosnom bolešću zaraze mnogi… i taj broj raste. Raste i broj umrlih. I to nas ispunja osjećajima nemoći. Kao da su svi umrli, kao da je čitav svijet mrtav.

Ipak toliki plemeniti ljudi, liječnici, medicinske sestre, volonteri Caritasa i Crvenog križa, policija i vojska… bore se s tom pošasti i – uspijevaju! I svi mi smo dio te borbe i pobjede jer smo spremni surađivati i brinuti se za svoje najmilije, osobito bolesne i stare. Tu dolazi do izražaja ono najljepše ljudsko: solidarnost, nesebičnost, služenje, zajedništvo. U obitelji, koje ostaju doma, koje su zajedno u istoj borbi i u istom duhu molitve i nade.

Dolazi uskrsnuće. A ono će donijeti Isus Krist. Zato se pitamo: nije li se ovo trebalo dogoditi, Gospodine, da bismo postali ponizni, da shvatimo da bez Tebe ne možemo, da smo sami – kada se oslanjamo samo na sebe – jadni i najbjedniji?

Pogledaj nas, Gospodine Isuse, i nas, kao što si Lazara, oživi od mrtvih, udahni nam svoj Duh da postanemo novi živi ljudi, svjesni svojih slabosti i Tvoje jakosti! Amen.

Pin It on Pinterest