Matija Pavlaković,
rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu
Uvod i homilija u euharistijskom slavlju blagdana
Svete Marije Magdalene
u župi sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska,
(Sisačka biskupija)
Srijeda, 22. srpnja 2026. u 11 sati
Uvod
Radostan sam, dragi vjernici, što danas mogu biti hodočasnik Mariji Magdaleni ovdje u Selima kod Siska drage mi Sisačke biskupije, u molitvi i pjesmi zajedno sa (subraćom svećenicima i sa) svima vama.
Gospodin nas je po svome čudesnom promislu okupio u ovome zajedništvu da bismo zajedno molili moćni zagovor svete Marije Magdalene, prve svjedokinje Krista uskrsloga, ‘Apostolki apostola’, kako ju stoljećima zovu propovjednici. Čestitam, stoga, današnju svetkovinu vašem gospodinu župniku monsignoru Dragutinu (Papić), kao i svim njegovim suradnicima, svima Vama koji ste uključeni u život Župe, koji pomažete djeci u odgoju i rastu u vjeri i ljudskosti, koji ste ponosni na svoju pripadnost Crkvi i koji svjedočite kršćansku ljubav međusobno, a naročito prema ljudima u potrebi.
Danas proslavljamo svetu Mariju Magdalenu, vašu župnu zaštitnicu. Bila je javna grešnica sapeta sa ‘sedam zala’, a ostala je s Isusom kad su ga napustili i apostoli. Časoslov naroda Božjega na njen blagdan kaže o njoj posve kratko ono bitno: “Bila je primljena među Kristove učenike. Nazočna je bila kod njegove smrti i na Uskrs veoma rano vidjela je Otkupitelja koji je od mrtvih uskrsnuo. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u XII. stoljeću.” Slavimo je kao veliku obraćenicu i svjedokinju Kristova uskrsnuća.
Draga braćo i sestre, tu smo zajedno kao zajednica vjernika, kao obitelj. Ušli smo u slavlje, a znamo da u slavlje donosimo sebe, svoje živote, svoj glas, svoje i tuđe muke; nosimo misli, planove, nadanja i razočaranja. Ali, predivno je kada možemo biti jedni s drugima, kao potpora i kao dar. U ovakvim slavljima lakše vidimo što je i tko je u životu važan; vidimo bolje putove kojima nas Bog vodi; vidimo i svoje slabosti i grijehe. I znamo da nam je potrebno Božje oproštenje.
Zato se skrušimo, ispitajmo svoju savjest i pokajmo se za svoje grijehe.
Homilija
Liturgijska čitanja: Pj 3, 1-4a ili 2 Kor 5, 14-17; Ps 63, 2-8; Iv 20, 1-2.11-18
Draga braćo i sestre!
1. Velika mi je radost danas biti s vama i zajedno slaviti blagdan vaše nebeske zaštitnice, svete Marije Magdalene. Zahvaljujem vašem gospodinu župniku na bratskom pozivu, a svima vama na otvorenom srcu kojim ste me primili.
Moram vam priznati da ovaj današnji dolazak za mene nije samo još jedan svećenički zadatak niti još jedno misno slavlje. Ovaj dolazak nosi u sebi i nešto vrlo osobno.
Naime, ova mi Župa nije nepoznata. Premda ovdje nikada nisam službovao, s ovom sam Župom povezan već godinama preko čovjeka kojemu dugujem mnogo u svom svećeničkom životu – pokojnog prečasnog Ivana Frkonje.
Bio mi je mentor, stariji brat u svećeništvu i iskren prijatelj. Od njega sam mnogo učio – ne samo kako propovijedati, nego još više kako voljeti Crkvu, kako biti blizu ljudima i kako nositi svećeništvo i onda kada nije lako.
Dok je od 2000. do 2004. godine bio vaš župnik, često sam slušao o ovoj Župi, o Selima, o vašoj prekrasnoj crkvi koja se sada obnavlja nakon potresa, o vašim obiteljima. Preko njega upoznao sam mnoge od vas, ovdje u Selima, ali i kasnije u Zaprešiću gdje je nastavio svoje služenje Crkvi. Ovdje je jedno vrijeme živjela i njegova pokojna majka Štefanija, žena jednostavne i duboke vjere, koja je zajedno sa svojim sinom dijelila život ove župne zajednice.
I zato, dok danas stojim pred ovim ambonom, ne mogu ne pomisliti kako je upravo u ovom kraju i on godinama naviještao Evanđelje, slavio svetu euharistiju i zajedno s vama blagovao isti Kristov stol.
Danas mi ovdje slavimo ovu svetkovinu, a vjerujem da ju oni slave u nebeskoj liturgiji. Mi u zemaljskoj Crkvi. Oni u proslavljenoj, ali svi okupljeni oko istoga Gospodina. To je ljepota naše vjere. U Kristu nitko ne nestaje. Oni koji su živjeli u vjeri samo su prešli preko praga života u puninu života.
I možda je upravo zato današnji blagdan tako lijep. Marija Magdalena prva je vidjela da smrt nema posljednju riječ. Prva je čula glas Uskrsloga. Prva je shvatila da ljubav pobjeđuje grob.
Zato vjerujem da je i danas među nama više zajedništva nego što to možemo vidjeti svojim očima.
2. Braćo i sestre, kad bismo morali jednom jedinom riječju sažeti sva današnja liturgijska misna čitanja, mislim da bi ta riječ bila: traženje.
Sve počinje traženjem. U Pjesmi nad pjesmama zaručnica govori: “Tražila sam ljubljenoga svoje duše.” Psalam odgovara: “Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja.” A Evanđelje završava ženom koja u osvit prvoga dana u tjednu traži Isusa. Čitava današnja liturgija govori o čovjeku koji traži Boga.
Ali postoji jedna još ljepša istina. Dok čovjek traži Boga, još više Bog traži čovjeka. To je cijela povijest spasenja. Od Adama u Edenu, kojega Bog pita: “Gdje si?”, pa sve do Marije Magdalene kojoj Isus govori: “Marijo!” Bog prvi traži. Bog prvi ljubi. Bog prvi dolazi. Mi samo odgovaramo na njegovu ljubav.
Zato današnje Evanđelje nije samo priča o Mariji Magdaleni. To je priča o svakome od nas jer svi smo mi, prije ili kasnije, stajali pred nekim grobom. Ne mora to biti samo grob drage osobe. Ponekad nosimo grob svojih razočaranja. Grob neostvarenih snova. Grob narušenih odnosa. Grob bolesti. Grob grijeha. Grob usamljenosti. Grob vlastitih pitanja na koja nemamo odgovora. Koliko puta čovjek izvana izgleda miran, a iznutra nosi veliki petak.
3. Braćo i sestre, u današnjem Evanđelju postoji nešto vrlo neobično. Uskrsli Isus ne započinje razgovor velikom propovijedi. Ne govori odmah o uskrsnuću. Ne govori o pobjedi nad smrću. Ne govori ni o slavi neba. Njegove prve riječi jednoj uplakanoj ženi glase: “Ženo, zašto plačeš?”
Na prvi pogled to pitanje zvuči čudno. Pa zar Isus ne zna zašto ona plače?! Naravno da zna. On zna njezinu bol bolje nego ona sama, ali Bog nikada ne postavlja pitanje zato što ne zna odgovor. Postavlja ga zato da bismo mi otkrili ono što nosimo u sebi.
Bog ne želi samo odgovor naših usana. Želi otvoriti naše srce. Zato to pitanje danas nije upućeno samo Mariji Magdaleni. To je pitanje koje Isus postavlja svakome od nas.
Zašto plačeš? Što te boli? Što nosiš u sebi? Što skrivaš od drugih? Koju si suzu naučio skrivati čak i od najbližih?… jer postoje suze koje nitko ne vidi. Postoje ljudi koji se smiju, a iznutra plaču. Postoje obitelji koje izvana izgledaju skladno, a u sebi nose duboke rane. Postoje roditelji koji se boje za svoju djecu; djeca koja nose tugu zbog svojih roditelja; stariji koji se boje samoće; mladi koji se boje budućnosti; svećenici koji se pitaju jesu li učinili dovoljno.
Ima plača koji nitko ne čuje, ali Isus ga čuje i zato najprije pita. Ne osuđuje. Ne prekida. Ne drži predavanje. Najprije sluša.
Koliko je to važno i za nas danas! Ponekad mislimo da ljudima trebamo odmah dati odgovor, a možda najprije trebamo biti uz njih. Slušati. Šutjeti. Plakati s onima koji plaču. Tako je radio Isus i zato su ljudi osjećali da ih razumije.
4. Isus odmah postavlja i drugo pitanje. “Koga tražiš?” Primijetite… Ne pita: Što tražiš? Nego: Koga tražiš?
Koliko je velika razlika između ta dva pitanja! Čovjek čitav život nešto traži. Traži sigurnost. Traži zdravlje. Traži uspjeh. Traži novac. Traži priznanje. Traži mir. Traži ljubav.
I sve je to razumljivo, ali nijedna od tih stvari ne može ispuniti ljudsko srce, jer srce nije stvoreno za nešto. Stvoreno je za Nekoga.
Zato sveti Augustin kaže: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.” Marija Magdalena nije došla na grob tražiti uspomenu. Došla je tražiti Isusa.
Ljubav nikada ne traži uspomene. Ljubav uvijek traži osobu. To je ono što je nju činilo drugačijom. Nije bila najveći teolog. Nije bila apostol. Nije bila učenjak, ali je ljubila. A ljubav vidi ono što razum često ne vidi. Možda je zato upravo ona prva susrela Uskrsloga.
5. Dragi vjernici, često mislimo da će nas Bog prihvatiti tek kada postanemo bolji. Kad ispravimo sve svoje pogrješke. Kad budemo dovoljno sveti, ali Marija Magdalena govori upravo suprotno.
Ona nije prva susrela Isusa zato što je bila savršena, nego zato što ga nije prestala tražiti. To je velika utjeha za sve nas. Nitko od nas nije svet zato što nikada nije pao. Svet je onaj koji se uvijek vraća Kristu. Sveta Marija Magdalena nije svetica bez prošlosti. Ona je svetica kojoj je Krist dao novu budućnost. To je razlika.
Kršćanstvo nije religija savršenih ljudi. Kršćanstvo je zajednica ljudi koji su dopustili Kristu da ih podigne. Zato danas i sveti Pavao govori: “Ako je tko u Kristu, nov je stvor.” Ne kaže: Ako je bez pogrješke. Ne kaže: Ako je bez grijeha. Nego: Ako je u Kristu. To je cijela tajna svetosti. Ne živjeti bez Krista, nego živjeti s Kristom.
6. Predragi, dopustite mi da ovdje kažem još nešto vrlo osobno. Danas, dok stojim pred vama na vaš župni kirvaj (blagdan), ne mogu ne zahvaliti Bogu za svećenike koji su prije mene služili ovoj Župi. Posebno za pokojnog preč. Ivana Frkonju.
Svećenik tijekom života napiše mnogo propovijedi. Slavi mnogo svetih misa. Krsti, vjenčava, sprovodi, ali na kraju, kada Gospodin pozove svoga svećenika, ostaje samo jedno pitanje: Je li ljude približio Kristu?
Ako danas, više od dvadeset godina nakon njegova odlaska iz ove Župe, mnogi od vas njegovo ime izgovaraju s poštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju, onda je to najljepši spomenik koji jedan svećenik može ostaviti iza sebe.
Ne od kamena. Nego od ljudskih srca, a vjerujem da danas ovu svetkovinu slavi zajedno s nama, ali na drukčiji način.
Ne više na ovom mjestu, nego u nebeskoj liturgiji, zajedno sa svojom pokojnom majkom Štefanijom i sa svima onima koji su u vjeri završili svoj zemaljski hod. I kako je lijepo znati da euharistija uvijek spaja dvije obale. Ovu našu i onu nebesku, jer kod Boga nitko nije izgubljen. Svi koji su živjeli u Kristu ostaju dio iste obitelji i upravo je to navještaj Marije Magdalene. Grob nije kraj. Uskrs je početak.
7. Braćo i sestre, postoji trenutak u današnjem Evanđelju koji me svaki put iznova dirne. Marija stoji pred Isusom. Gleda ga. Razgovara s njime, a ipak ga ne prepoznaje. Kako je to moguće?
Zato što su joj oči bile pune suza. Suze ponekad zamagle pogled. To nije vrijedilo samo za Mariju. To vrijedi i za nas.
Koliko puta kažemo: “Gospodine, gdje si?“, a On je cijelo vrijeme pokraj nas. Koliko puta mislimo da nas je ostavio, a On nas nosi. Koliko puta kažemo: “Bog me ne čuje”, a možda nas upravo tada najviše sluša.
Marija nije prepoznala Isusa sve dok nije čula jednu jedinu riječ. Ne dugu propovijed. Ne veliko čudo. Samo svoje ime. “Marijo!” U tom je trenutku sve postalo drukčije. Odjednom više nije gledala samo očima. Počela je gledati srcem.
Braćo i sestre, ima nešto prekrasno u toj jednoj riječi. Bog svakoga od nas poznaje po imenu. Ne po broju. Ne kao dio mase. Ne kao jednog među mnogima. Nego po imenu.
On zna naše radosti. Naše padove. Naše borbe. Naše strahove. Naše nade. On zna ono što nitko drugi ne zna. I jednoga će dana, kada završi naš zemaljski hod, vjerujem da će svakoga od nas pozvati upravo onako kako je pozvao Mariju. Po imenu. I tada će nestati svaka suza. Svaka bol. Svaka rastavljenost. Svaka smrt, jer ćemo ga gledati licem u lice.
8. Evanđelje tu ne završava. Nakon što je susrela Uskrsloga, Isus joj kaže: “Idi mojoj braći…” To je zanimljivo. Ne dopušta joj da ostane samo uživati u susretu. Šalje je. Susret s Kristom uvijek završava poslanjem.
Ne možemo biti kršćani samo za sebe! Ne možemo Krista zadržati samo za sebe! Marija Magdalena postaje prva navjestiteljica uskrsnuća. Zato je Crkva s pravom naziva apostolom apostolâ.
Nije naviještala neku ideju. Nije širila neku filozofiju. Nije govorila o teoriji. Došla je i rekla: “Vidjela sam Gospodina!” To je srce kršćanstva. Ne govorimo o nekome tko je nekada živio. Mi svjedočimo Onoga koji živi!
9. Dragi župljani, vaša je Župa kroz stoljeća mnogo toga proživjela. Bilo je lijepih vremena, ali bilo je i ratova, stradanja, poplava, potresa, odlazaka mladih, bolesti i mnogih križeva. Pa ipak… vaša crkva stoji. Potres ju nije uspio srušiti. Obnavlja se. Zvona će i dalje zvoniti. Euharistija se i dalje slavi. Djeca se i dalje krste. Mladi se vjenčavaju. Starije ispraćate u vječnost.
Zašto?
Zato što je Krist živ! Ne održava Crkvu na životu naša snaga, nego njegova prisutnost. Zato danas zahvaljujemo za sve one koji su prije nas ovdje molili. Za bake i djedove. Za roditelje. Za pokojne svećenike. Za sestre redovnice. Za sve ljude koji su ovu Župu gradili molitvom, žrtvom i ljubavlju. Među njima posebno zahvaljujem za pokojnog preč. Ivana Frkonju. Ne zato da bismo ostali živjeti u uspomenama, nego zato što zahvalnost čuva srce od zaborava, a čovjek koji zaboravi zahvaljivati, polako zaboravlja i ljubiti.
10. Draga braćo i sestre, na kraju se želim vratiti na početak. Danas smo čuli dva pitanja. “Zašto plačeš?” i “Koga tražiš?”
Možda će netko iz ovog molitvenog bogoslužnog prostora danas otići noseći upravo jedno od ta dva pitanja u svome srcu. Možda netko već dugo plače. Možda netko traži smisao. Možda netko traži mir. Možda traži oproštenje. Možda traži Boga, a da toga još nije ni svjestan.
Neka odgovor bude isti kao kod svete Marije Magdalene. Nemoj otići od Kristova groba. Nemoj odustati od molitve. Nemoj odustati od nedjeljne svete mise. Nemoj odustati od svete ispovijedi. Nemoj odustati od nade, jer Bog najčešće dolazi upravo onda kada nam se čini da ga nema.
I kada jednom čuješ kako izgovara tvoje ime, shvatit ćeš da te nikada nije napustio.
Draga braćo i sestre, neka sveta Marija Magdalena izmoli ovoj Župi ono što je i sama primila: srce koje traži Krista, oči koje ga prepoznaju i hrabrost da ga svjedoči svijetu, a pokojni preč. Ivan Frkonja, njegova majka Štefanija i svi vaši mili i dragi pokojni, koji su ovdje molili, radili, patili i vjerovali, neka zajedno sa svetom Marijom Magdalenom zagovaraju ovu Župu pred licem Uskrsloga Gospodina.
I neka jednoga dana svi zajedno, okupljeni u nebeskoj Crkvi, čujemo najljepši glas – glas Krista koji svakoga od nas zove po imenu. To nam svima danas molim i želim.
AMEN.