Mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki
Homilija na hodočašću u Gvozdansko povodom 445. obljetnice bitke
Gvozdansko, 15. siječnja 2023.
2. nedjelja kroz godinu – A
Dragi biskupe Vlado, dragi župniče i sva braćo svećenici, drage sestre redovnice, dragi župljani župe Gvozdansko, dragi branitelji i svi hodočasnici današnjega spomena, braćo i sestre!
1. Životna važnost zajedništva. Kako su lijepa i draga naša zajedništva! I nije samo jedno. Zajedništva su nam, velim, draga, ispunjaju nas osjećajima. No, i onda kad su nam jednostavno darovana, kad smo u njima od samoga početka svog postojanja, zapravo – u svakom našem zajedništvu, kad smo u pitanju mi odrasli ljudi, uključen je i jedan vid poziva – očekuje se naš odaziv, naše pristajanje i sudjelovanje, naše razumijevanje i odgovornost. U svakom zajedništvu u pitanju je naša sloboda, a od sveg najviše u pitanju je ljubav – ona ljubav koja nas, baš zbog doživljaja zajedništva s drugim, nikad ne ostavlja praznima i pasivnima, u nekoj, rekao bih, „samotničkoj nirvani“, nego nas potiče na korake, na konkretna djela. I uvijek osjećamo prazninu kad ne doživljavamo snagu zajedništva, kad drugi čovjek nije ono zdravo, nama ljudima sasvim prirodno i nezaobilazno ogledalo našeg života. Zajedništva nam nisu tek na pomoć, neki usputni dodatak našem životu, nego se u njima ostvarujemo, i to svakoga časa, od početka našeg postojanja. Ona nas izgrađuju, osvjetljuju naše ljudsko dostojanstvo. Zato pred svakim čovjekom stoji neupitan poziv: biti brižan oko zajedništva, otvarati mu se; koliko je moguće više truditi se i nikad ne lomiti zajedništva.
Valja nam, braćo i sestre, u sebi trajno otkrivati „volju za zajedništvom“, i to na svim razinama i u svim životnim prilikama. I nikada ne posustati čeznuti za zajedništvom. A zajedništva imaju jednu dragocjenu zakonitost i logiku: svaka je osoba neponovljiva i jednako važna; nitko nije tek statistički broj; svaka je osoba po zajedništvu pozvana biti primatelj i darovatelj dobrote i ljubavi.
Kako bi se ovakav pogled mogao lako pretvoriti u puku romantiku, kad ga stavimo u našu konkretnu ljudsku stvarnost. A u njoj kroz svu čovjekovu povijest, gotovo neprekinuta rijeka iskustava rastrganih zajedništvâ. Još i više, tolikih neprijateljstava – i u našim malim, osobnim svjetovima, u bliskosti naših obiteljskih odnosa i prijateljstava, i sve šire, sve do iskustava strašnih ratnih sukoba, s najtragičnijim posljedicama ubojstava, razaranja i uništenja.
2. Svjetlo vjere i snaga zajedništva s Kristom. Kad smo danas sabrani u Dan Gospodnji, na ovoj nedjeljnoj euharistijski, došli, predragi, ponajprije rasvijetliti se u doživljaju i razumijevanju iskustva naše vjere. Prepoznati kakvo nam to svjetlo i snagu daje zajedništvo s Bogom. Riječ je o onom nutarnjem, najdubljem i najintimnijem zajedništvu koje pogađa stvarnost moga života, rasvjetljuje moje korake; ugrađuje se kao ona najdublja i najpotpunija istina u moje razumijevanje života, svijeta oko mene, ljudi s kojima živim, povijesti, ljudskih nadanja i budućnosti, ali i zastranjenja i grijeha, … Na tom je tragu i ono duboko životno iskustvo vjere o kojem nam svjedoči veliki pastir i naučitelj Crkve, sv. Augustin, kad nam veli da se Boga pronalazi i osjeća u najdubljoj nutrini vlastitoga bića, u najintimnijem dijelu mene samoga. I zato je – svjedoči Augustin, nemirno moje srce dok se ne smiri u Bogu. Zapravo – dok ne susretne Boga, ali ne negdje daleko, ne negdje sa strane, već u dubini svog vlastitog života; u onoj nutarnjoj, duhovnoj jezgri, iz koje se napaja i rasvjetljuje svaka naša misao, sve naše riječi i djela.
To nam je zajedništvo rasvijetlio u Isusu Kristu utjelovljeni Bog. Sveti ga Ivan Krstitelj u današnjem evanđeoskom ulomku pokazuje kao „Jaganjca Božjega“. Njegovo rođenje i Božja objava u njemu nosi djelo otkupljenja: On odnosi grijeh svijeta. Krstiteljev nas glas danas u evanđelju, s jedne strane, podsjeća na događaj Isusova krštenja, ali ujedno i na žrtveni, patnički karakter Kristova poslanja i djela. On jest obećani Mesija, Božji miljenik, ali ne dolazi u sili, nego kao Sluga, koji svojom žrtvom obnavlja i uspostavlja „pravednost“, svojom ljubavlju do kraja i žrtvom na križu, on preuzima opačine, odnosi i poništava grijeh svijeta. Zato nas u Kristovoj smrtnoj patnji, reći će nam to blagopokojni papa Benedikt: “s križa ne gleda gubitnik, očajnik, … S križa nas gleda dobrota koja iz tog užasa navješćuje novi život. Gleda nas dobrota samoga Boga koji se predaje u naše ruke i koji s nama nosi sve strahote povijesti“ (Papa Benedikt XVI., Sol zemlje). Kristova je žrtva jedincata! Ni jednoj drugoj ne pripisujemo „otkupiteljsku snagu“, nego svoju patnju i patnju svakog čovjeka, sve svoje slabosti i grijehe približavamo Kristovoj supatničkoj blizini, otvaramo se Duhu koji na njemu „počiva i ostaje“, koji se po krsnom zajedništvu i nama daje, svima koji su krštenjem jednom s Kristom „ukopani u smrt“ i koji će s njim srasti i „po sličnosti njegovu uskrsnuću“ (usp. Rim 6, 3-5).
3. Zajedništvo u krilu hrvatskoga naroda. Dragi hodočasnici današnjega spomena na žrtvu i ljubav branitelja Gvozdanskog! Spominjemo se događaja koji pripada već davnoj povijesti, kad su se malobrojni branitelji uspijevali dugo opirati nadiranju tadašnjeg Otomanskoga carstva i kad su 13. siječnja 1578. na posljetku skončali od gladi, studeni i dugotrajne borbe. I tadašnje neprijatelje zadivila je njihova hrabrost i ustrajnost. Imamo razloga i ove godine, o 445. obljetnici tih događaja, vidjeti ih i ugraditi u još jedno vrijedno zajedništvo koje nam je darovano i na koje smo pozvani u krilu svog hrvatskoga naroda. Danas to činimo spominjući ujedno međunarodnoga priznanja suvremene Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. godine. I tada je, znači ne tako davno, preko našega naroda „prelazio težak kotač povijesti“, kako je to izrekao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Toliko nam događaja, stradanja i žrtava, ali i hrabrosti i ustrajnosti, i iznimno mnogo zanosa i ljubavi govori kako je i danas vrijedno izgrađivati i živjeti zajedništvo u krilu svoga naroda. U pitanju su sasvim konkretne vrijednosti slobode i mira, za koje se netko žrtvovao. Netko će reći da se povijest može lako zaboraviti, ili da je treba zaboraviti. Bilo bi to točno, ako bismo htjeli stalno živjeti u prošlosti, kao neki staromodni „poklonici prošlih vremena“, kako to kaže jedna poučna izreka. Nasuprot tomu, svoj um i srce mi bismo željeli izgrađivati mudrošću koja u povijesti prepoznaje „učiteljicu života“ i biti poput primjera kojeg sâm Isus spominje, kad nas poziva da budemo slični čovjeku „koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“. Čini se da je u tom naznačena zdrava bilanca snažne oslonjenosti na spomen i vrijednu baštinu, ona nas svojim iskustvom uvijek oplemenjuje, nadahnjuje nas za nasljedovanje, ali i pročišćavanje, i poziva nas da dalje gradimo, sada s novim zahtjevima i novim izazovima, danas sve više suočeni s problemom raseljavanja i odlazaka, s krajevima koji su postali napušteni i ispražnjeni, dijelom i zbog nedostatne brige, a na prostorima Sisačke nadbiskupije i zbog posljedica potresa.
A mudrosti našeg života pripada i ljubav prema vlastitoj domovini i narodu. To je univerzalni poziv, ne skučen i izopačen u nekoj ideologiji nacionalizma, koji lako postane nepravedan i nasilan, kako je to povijest toliko puta pokazala, a i danas jasno pokazuje. Tako nam lijepo o osjećaju i ljubavi za svoj narod i zavičaj, sa svom osjetljivošću za otvorenost i pokretljivost suvremenoga čovjeka, posebno mladih, razlaže naš papa Franjo, kad u enciklici „Fratelli tutti“ o bratstvu i socijalnom prijateljstvu objavljene 2020. godine svima ponavlja prijedlog sv. Franje Asiškoga da žive „oblikom života koji u sebi nosi miomiris evanđelja“, s pozivom „na ljubav koja nadilazi sve zemljopisne i prostorne prepreke“. To je put, veli Papa, jedne najšire otvorenosti, ali ne one „koja se odriče vlastitoga bogatstva“. Potrebno je u pravi odnos postaviti ljubav prema vlastitom narodu, tj. prema „onome lokalnome“ i „univerzalne obzore“. Zato naglašava: „Ne mogu se istinski susresti s drugim ako ne stojim na čvrstim temeljima, jer na njima mogu prihvatiti dar koji donosi netko drugi i zauzvrat ponuditi svoj autentičan dar“ (FT 143). „Potrebno je pustiti korijene u plodno tlo i u povijest vlastitoga mjesta u kojem smo rođeni“. To je zavičaj koji je – kaže papa – „Božji dar. Riječ je onom malom, o vlastitom dvorištu, ali sa širokim vidikom“, koji nas oblikuje da budemo otvoreni i gostoljubivi za sve ljude“ (usp. FT, 145).
4. Spomen i molitva za branitelje (Osječka Pietà, 2018.). Dragi nazočni hrvatski branitelji! Diljem naše domovine razasuti su spomenici žrtvama ratnih stradanja. Postavljeni su da budu mjesta spomena, zahvalnosti, ali i molitve. Na spomendan Bezgrješnog Srca Marijina 2018. u gradu Osijeku, uz župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda, postavljena je i blagoslovljena umjetnička skulptura „Pietà“, zapravo kip Bogorodice Sućutne ili Gospe Samilosne. Umjetnički prikaz poput one, nadaleko poznate Michelangelove „Pietà“ u vatikanskoj bazilici. A podno našega kipa ispisana posveta: „Isusovoj otkupiteljskoj ljubavi na križu i boli presvete Majke, ovdje u žarkoj molitvi pridružujemo zahvalan spomen na sve majke i sinove čija je ljubav žrtvama i suzama natopila stazu slobode naroda i domovine Hrvatske, da nam uvijek sjaje njihova nadahnuća te nasljedujemo njihov primjer.“
Kip smo naslovili jednom kratkom rečenicom: „Ecce amor.“ – „Evo ljubavi.“, želeći se podsjetiti na prizor iz evanđelja kad Pilat pokazuje na bičevana i trnjem okrunjena Krista te kaže: „Ecce homo.“- „Evo čovjeka.“ Danas smo u evanđelju čuli Ivanov: „Ecce Agnus.“ – „Evo Jaganjca“. Taj kratki „evo“ – tako je neposredan i jasan. Vidimo, nije riječ ni o kakvoj ideji, teoriji, nejasnoj slici, već o stvarnom Bogočovjeku i njegovim djelima.
Pod osječkom „Pietà“, pred Isusom i Marijom, ta kratka, jednostavna rečenica „Ecce amor.“ – „Evo ljubavi.“ nastavlja nas podsjećati i pozivati. Na što? Na trajan poziv: da i moji koraci budu „Ecce amor“, svjedočanstvo ljubavi. Na to nas potiče svaki spomen žrtve i stradanja iz naše povijesti – na nasljedovanje Božje ljubavi koja nam je darovana u Isusu Kristu, u kojem je izvor života, u kojem je snaga praštanja i nada uskrsnuća. Amen