Mons. Vlado Košić. biskup sisački
Govor na svečanoj akademiji povodom 100. obljetnice rođenja Franje Tuđmana
Sisak, Hotel Panonija, 12. svibnja 2022.
U Matici krštenih župe MB od sedam žalosti u Velikom Trgovištu pod god. 1922. na str. 150, pod br. 56 stoji zapisano:
Franjo, rođen 14. svibanj, kršten 18. svibanj 1922., sin zakonit, roditelji: Stjepan Tuđman i Justina r. Gmaz, m. posjednici, rkt., Vel. Trgovište kbr. 32/50 /sada 147 (nova kuća)/kumovi: Franjo Križanec, rizničar, mesar, krčmar i m. posjednik sa suprugom Maricom, rkt.; krstitelj: Stjepan Petričevac, župnik. Naknadno dopisano pod Opaskom: umro dana 10.12.1999.u Zagrebu.
Iz ovog zapisa jasno iščitavamo da je Franjo Tuđman rođen 14., a kršten 18.svibnja 1922.godine u katoličkoj crkvi Majke Božje od sedam žalosti u V. Trgovištu, da su mu roditelji bili katolici, kao i kumovi, te ime župnika koji gaje krstio. Na taj način Franjo je postao član Katoličke Crkve, čiji je pripadnik bio do smrti.
Kao pripadnik partizanskog pokreta i kasnije KP nije prakticirao svoju katoličku vjeru, ali je nje bio duboko svjestan, a da ju je poštivao pokazat ćemo poslije. Nakon stvaranja Hrvatske kao neovisne države, i posebno u prijateljskom odnosu s kardinalom Franjom Kuharićem, on je doživljavao svoj kršćanski napredak te je primio prije smrti i sakramente: ženidbe, ispovijedi i pričesti te bolesničkog pomazanja, što mu je osobno podijeli kardinal Kuharić.
TUĐMANOV ODNOS PREMA KATOLIČKOJ CRKVI
Taj se odnos ogleda u Ugovorima između Svete Stolice i RH, u kojima je preambula koja glasi: „Zbog osobitih zasluga Katoličke Crkve za hrvatski narod, na području kulture, odgoja, obrazovanja…“
U svom pozdravnom govoru Svetom Ocu papi Ivanu Pavlu II. u Zagrebu, 10. rujna 1994. predsjednik F. Tuđman je među ostalom rekao: „Sveti oče! Pozdravljajući Vas u Hrvatskoj s neizmjernim poštovanjem, dopustite mi da izrazim i želju i nadu, da ćete i za vrijeme ovog kratkog posjeta osjetiti svu gorljivu ljubav prema Vama goleme većine hrvatskog naroda, koji će ostajući vjeran svojoj povijesti biti i nadalje trajnom sastavnicom zapadno-kršćanske civilizacije.“
Takav stav poštovanja prema KC F. Tuđman je stjecao u odnosu prema povijesti hrv.naroda koju je proučavao, ali i u odnosu prema Alojziju Stepincu, te posebno u druženju i zajedničkim razgovorima koje je imao s kard. F. Kuharićem, kako svjedoči u svojem Dnevniku, te što bilježi i njegova supruga Ankica Tuđman u djelu „Moj život s Francekom“.
– Odnos prema bl. Alojziju Stepincu /v. moju propovijed na godišnjicu smrti F.Tuđmana 2018.
– Odnos prema kard. Franji Kuhariću /v. moju propovijed na godišnjicu smrti F.Tuđmana 2014.
U blaženom Alojziju Stepincu vidio je jednog od najvećih sinova Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda, a s kardinalom Franjom Kuharićem gajio je prijateljstvo i veliko međusobno poštovanje.
TUĐMANOV DRŽAVNIČKI ODNOS KOJI POKAZUJE NJEGOVU KRŠĆANSKU DUŠU
– Tražitelj istine /npr. u pitanju žrtava u Jasenovcu, zbog čega je bio u zatvoru budući da nije prihvaćao protuhrvatsku propagandu da se taj broj uveličava da bi se Hrvate držalo u pokornosti kao „genocidni narod“;
– Branitelj i graditelj mira /bio je sudionik tolikih mirovnih konferencija, da su neki govorili da mu treba zabraniti nositi nalivpero jer je potpisivao sve dogovore koji su se pred njega stavljali;
– Čuvar ljudskih života /npr. nije odlučio da se istočna Slavonija odn. Vukovar oslobađa vojno, nego je radije to prihvatio na savjet Amerike mirnim putem jer je želio sačuvati ljudske živote!
U Djelima apostolskim piše kako su apostoli nakon otpada Jude birali njegovog zamjenika: „i kocka pade na Matiju!“ (Dj 1,26) Je li i Franju Tuđmana Bog je izabrao? Za što?
Crkva nas uči da svaki čovjek ima neko poslanje na zemlji, Bog svakom svom stvorenju daje neki zadatak koji on treba ispuniti. Nitko naime nije na zemlji bez smisla, bez svog cilja i Bogu nevažan. Tako je i Franjo Tuđman bio izabran od Boga da povede svoj narod prema slobodi, da izbori državnu neovisnost i da služi svome narodu kao njegov vođa, kao prvi predsjednik, i što bi moj prijatelj gen. I. Tolj rekao, ne samo prvi nego i „zaglavni kamen“, „utemeljitelj hrvatske države“.
O njemu možemo reći:
Franjo Tuđman bio je VELIKI DRŽAVNIK. On je dobro poznavao stanje kako u vlastitoj zemlji tako i u svijetu, nije bio zanesenjak niti je gradio na oblacima, nego realno i zato je – uspio. Nije bio sam, osjetio je BILO NARODA kojem je postao vođa, te i u najtežim godinama u povijesti prepoznao je priliku i kao VOJSKOVOĐA vodio je svoj narod u obrani domovine prema pobjedi. Po stavovima i odnosu prema drugima, kako u okruženju, tako i u Europi i svijetu bio je izraziti SUVERENIST, čovjek koji ne bi prodao ni za što SLOBODU vlastitog naroda, prema vlastitoj maksimi: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!
Dr. Franjo Tuđman bio je VIZIONAR, on je sanjao i ostvario snove da se Hrvatska osamostali i postane samostalna i slobodna.
Netko će reći da je bio IDEALIST, jer je želio i ostvario ono što su mnogi mislili da je nemoguće, no upravo zato što je to bilo nemoguće, s njim na čelu i okružen cijelim narodom koji mu je vjerovao, postalo je moguće.
VJERNIK – obraćenik, hodočasnik u M. Bistricu, graditelj Karmela bl. Alojzija Stepinca u M. Bistrici, već posljednjim snagama pred skoru smrt osobno je htio u Vatikanu otvoriti izložbu o vezama Hrvata i Svete Stolice… O njegovu odnosu prema KC poslužit ću se citatom iz djela James.a J. Sadkovicha, TUĐMAN. Prva politička biografija, VL, Zg 2010, gdje opisuje Tuđmanov posjet hrvatskoj emigraciji u Kanadi i SAD 1987.: taj put „uvjerio ga je da je KC potencijalni nacionalni simbol i važno mjesto za organizaciju… kako piše Ankica Tuđman, Crkva i saloon tradicionalno su bila dva mjesta gdje su se Hrvati sretali i družili… koja piše kako je FT, njezin suprug, razgovarao o ulozi KC s kard. F. Kuharićem, prijateljem obitelji i političkim sugovornikom.“ (Op. cit., str.251)
Dakako, ta je svijest i to poštovanje prema KC raslo i urodilo i njegovom vjerom i obraćenjem, kako svjedoči IT.
GOVOR – nazvan i OPORUKA – DR. FRANJE TUĐMANA, Predsjednika Republike Hrvatske na otvaranju izložbe “HRVATI KRŠĆANSTVO, KULTURA, UMJETNOST” – u Vatikanu, 28. listopada 1999.g.
Posjet Vatikanu 28. X. 1999. bio je posljednji državnički posjet Predsjednika dr. Franje Tuđmana, a govor što ga je tom prigodom izrekao bio je njegov posljednji nastup u javnosti. Četrdeset dana nakon toga, 10. XII. 1999. g. je umro.
U govoru je Predsjednik Tuđman naveo brojne povijesne činjenice koje potvrđuju veliku ulogu što ju je Papinstvo i Rim kao središte kršćanstva imalo za očuvanje nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta hrvatskog naroda tijekom cijele povijesti.
OVAJ GOVOR SMATRA SE NJEGOVOM DUHOVNOM OPORUKOM.
Među inim rekao je: „Ovakva velebna izložba kojom se Hrvatska pokazuje svijetu ne samo da se održava u svom prirodnom ambijentu – Vatikanu, već je i kruna odličnih odnosa i razumijevanja koje povezuje Hrvatsku i Katoličku crkvu. Zbog toga smo neizmjerno zahvalni Svetom Ocu što nam je još jednom pružio prigodu da, kao mali narod Europe, pokažemo svijetu svoju bogatu kulturnu baštinu, i vjeru, koja je pratila sve hrvatske bitke za očuvanje svoje Crkve, za vlastitu državu i nezavisnost.“
Mogli bismo o svakom od naslova koji mu se s pravom pridaju, puno govoriti i citirati njegove riječi i opisivati njegova djela, ali volio bih iznijeti zapravo samo jednu Tuđmanovu krepost. To je hrabrost.
Kad je npr. trebao ići u Benkovac, na predizborni skup na početku stvaranja neovisne Hrvatske, suradnici su ga željeli odgovoriti jer se saznalo da je moguć atentat na njega, no on je odgovorio da to ne smije učiniti jer će tako sve do sad učinjeno propasti. Dakle, svjesno je riskirao život. Nadalje kad je trebalo ići u Beograd na dogovor o budućnosti Jugoslavije, i tada su mu govorili da je opasno i da bi ga mogli tamo ubiti, no on je pošao. Bilo je još takvih iznenadnih njegovih posjeta: npr. u Petrinju na početku rujna 1991., pa nakon Oluje dolazak u Vukovar kad ga srpski političari tamo nisu očekivali a doveo ga je američki gen. Klein, itd.
No, da bi se moglo tako postupati, treba imati u duši jedan čvrsti oslonac, čvrsto uvjerenje da se postupa ispravno, da se za istinu i dobro treba i izložiti za svoj narod. To je Tuđman znao. I zato ga je Bog nagradio.
Nadamo se da ga je nagradio i vječnim životom, a da će njegovo – i naše zajedničko djelo – slobodna hrvatska država, koju je on vodio, a koju su obranili i za koju su život dali toliki branitelji, za koju su patili toliki uznici, za koju su se borili i naši književnici, svećenici, domoljubi… imati svoju blagoslovljenu i dugu budućnost.
Hvala na pozornosti!