Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Govor na središnjem slavlju ekumenske molitvene osmine
Sisačka katedrala, 25.01.2020.
„Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10) – EKUMENSKA MOLITVA 2020. /Središnje slavlje u Sisku, 25.1.2020.
Poštovani i dragi sudionici ove molitve za jedinstvo kršćana, prije svega: evangelički biskupe u RH gosp. Branko Berić, pastorica Ev. crkvene općine u Kutini gđa Elina Braz de Almeida, o. Kirko Velinski, protojerej stavrofor Makedonske pravoslavne Crkve (MPC) u RH, naš biskupijski povjerenik za ekumenizam i dijalog vlč. Branimire Motočić, braćo svećenici, dragi vjernici, braćo i sestre,
Raduje me što smo večeras zajedno u našoj sisačkoj katedrali i to na središnjem susretu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana ove godine.
Ova naša molitva je iskreno traženje putova zajedništva koje treba rasti i jednom, nadamo se Božjom milošću, uroditi punim jedinstvom svih kršćana, da svi mi koji u Krista vjerujemo, kako reče naš Gospodin, budemo „jedno stado i jedan pastir“ (Iv 10,16). Zato molimo Gospodina, njemu upućujemo iskrene vapaje da nas međusobno približi, zbliži i sve ujedini.
Lako je, mogli bismo reći, postići već sada među nama to zajedništvo, kada smo si iskreni, dobronamjerni, kada otvorena srca i bez skrivenih interesa tražimo volju Božju, no problemi su se javili – i danas su prisutni – onda kada izostaje ta iskrenost i kad vladaju zemaljski interesi među nama, kada se nadmećemo želeći jedni biti iznad i ispred drugih.
Želio bih izraziti svoje zadovoljstvo što se u svijetu istočnih Crkava nastavlja međusobno priznanje autokefalnosti odnosno samostalnosti nacionalnih Crkava, kao što je to bio slučaj prije godinu dana s priznanjem Ukrajinske pravoslavne Crkve. Nadamo se da se taj proces nastavlja i s Makedonskom pravoslavnom Crkvom te da će ići i dalje. Jer nije dobro kada se preko Crkve želi nametati nadmoć jednog naroda nad drugim i ne priznavati mu ona prava koja se s pravom žele osigurati za vlastiti narod. Crkve ne bi smjele biti instrument političke supremacije bilo kojeg naroda nad drugim narodom. Stoga spomenuti procesi, čini se, donose nadu dobrih odnosa međusobnog poštovanja i priznanja ravnopravnosti naroda.
Netko će upitati kako to da nema predstavnika SPC-a na ovoj molitvi? Nije bio nitko ni u srijedu u Kutini kod evangelika, premda smo čekali paroha stupovačkog i čak smo zbog njega mijenjali termin. I sisački parosi se ne odazivaju premda ih je naš povjerenik zvao. Ako su oni solidarni sa svojim vođama koji se služe lažima u odnosu prema nama, naš se ekumenski dijalog ne može nastaviti u iskrenosti i kršćanskoj ljubavi sve dok – rekao bih simbolično – Srbi usred Beograda ne postave spomenik Alojziju Stepincu jer je on spasio tisuće srpske djece u Drugom svjetskom ratu. Istinu treba priznati! Svakako nije kršćanski govoriti jedno, a misliti drugo, slikati se zajedno i grliti, a nastaviti širiti neistine o Katoličkoj Crkvi. Eto, to je na žalost naša situacija danas u Hrvatskoj.
Na Zapadu su također mnogi problemi koje trebamo rješavati mi katolici i protestanti, a i u našem zajedničkom odnosu prema istočnim Crkvama. Mi smo na putu napretka koji nam daje Duh Sveti. Premda su prošla stoljeća često bila vremena međusobnih sukoba katolika i protestanata, mi smo danas sve više braća i sestre, priznajući si međusobno jedinstvo koje imamo u istoj osobi Isusa Krista, koji nam je svima jedini Učitelj i Spasitelj, te u njegovoj Riječi, u Sv. Pismu. Problemi su u različitom shvaćanju otvorenosti Crkve svijetu: treba li baš slijediti sve trendove koje nam nameće civilno društvo u odnosu na tzv. ljudska prava, kada se ozakonjuju sporni načini ljudskog ponašanja, npr. u obiteljskom životu, u tzv. pravima žena, i sl.
Pozvani smo svi mi, kako kršćani Istoka tako i Zapada, da budemo sve više svjesni svoje povezanosti i upućenosti jednih na druge, ali u dubokom međusobnom poštovanju. Ne možemo biti autentični svjedoci Isusa Krista ako se međusobno ne poštujemo i ne prihvaćamo. Stoga ponovno vodstvu SPC upućujem bratsku molbu da odustane od lažnog blaćenja naše katoličke nacionalne svetinje, a to je bl. Alojzije Stepinac. To nije dobar put već način kako da se što više međusobno udaljimo.
Sve nas povezuje Riječ Božja, Sveto pismo. To možemo posebno naglasiti danas, u predvečerje Nedjelje Božje Riječi, što ćemo prvi puta sutra slaviti u Katoličkoj Crkvi, kako je to odredio Papa Franjo (motuproprijem „Aperuit illis“).
Ovogodišnji moto naše molitve za jedinstvo je tekst iz Djela apostolskih koji govori o brodolomu svetog Pavla te gostoprimstvu naroda među koje su došli. To su prije svega riječi: „Iskazivahu nam nesvakidašnje gostoljublje“ (Dj 27, 18 – 28, 10).
Premda je tekstove pripremila ekumenska skupina s otoka Malte, ovaj događaj o kojem smo slušali iz Djela apostolskih, gdje sv. Luka otok naziva „Melite“ (Dj 28,1), ne znamo gdje se točno dogodio – jer naši crkveni povjesničari i bibličari dokazuju da je to bilo na Mljetu. No bez obzira na to, riječ je o jednoj od temeljnih kršćanskih kreposti, a to je gostoljubivost koju svi trebamo njegovati. Ne samo na Malti i na Mljetu, nego posvuda i u svim kršćanskim Crkvama. Radi se zapravo o čovjekoljublju, kako i kaže izvorni grčki tekst (philanthropia), a to znači da je svaki čovjek kojega susrećemo naš brat, dragi gost, prijatelj koji je jednako dijete Božje kao i mi, i prema kojem smo dužni pokazati suosjećanje, ljubav i u potrebi mu pomoći. Dapače, Isus kaže da će na posljednjem sudu upravo ta ljubav prema bližnjemu u potrebi biti znak raspoznavanja, po kojem ćemo biti ili spašeni ili odbačeni. A zanimljivo je da su u izvorniku ti „domoroci“, kako ih prevodi naše Pismo, imenovani „barbarima“. Pa kad su dakle s toliko pažnje i brige prihvatili barbari tj. pogani unesrećene ljude koji su k njima došli zbog preživljenog brodoloma, koliko li više mi kršćani trebamo prema svima koje susrećemo pokazivati ljubav i gostoprimstvo!
Prihvaćati drugoga, a osobito one koji su u potrebi, veliko je djelo milosrđa. Očito je da malteški kršćani danas aludiraju na veliku migrantsku krizu i žele nas sve senzibilizirati na međusobnu kršćansku ljubav i gostoljubivost. Mi, osobito ovdje u Sisku, znamo što to znači ratno stradanje. I sam sam bio prognanik iz svoje župe, i zajedno s mojim vjernicima primao pomoć iz čitavog svijeta. U Mošćenici sam tako upoznao jednog divnog protestantskog pastora koji je sa svojim vjernicima iz Neumünstera u Njemačkoj dolazio i pomagao mojim prognanim vjernicima u ratnim poteškoćama. Sa zahvalnošću smo to primali, kao i pomoć katolika i iz Njemačke i Italije, ali i iz drugih zemalja. No, naši prognanici nisu bili takvi kao današnji migranti koji su mladi ljudi, sposobni braniti domovinu. Današnji migranti koji ilegalno nadiru u Hrvatsku i EU više mi sliče na vojnike koji vrše tihu invaziju Europe. Kao kršćani onim ljudima koji su u potrebi trebamo pomoći, ali svaka država ima pravo one koji ilegalno u nju ulaze odvratiti od nasilnog ulaska u nju.
Ne bih stoga želio da ova molitvena osmina bude političko sredstvo globalističkog discipliniranja kršćana Europe, nego stvarno usmjerenje dobrotvorne kršćanske ljubavi prema svima koji su potrebni naše bratske pomoći. To treba razlikovati i za to se molimo.
Evo vidite, braćo i sestre, koliko zamki imaju svi ti naši odnosi. Ali budimo radije svjesni i koliko velikih milosti i puno dobra nam svima donose. Koliko smo više već sada, premda još uvijek podijeljeni, jedinstveni u onome što je bitno!
Molimo se iskreno za prave plodove naših nastojanja i našeg kršćanskog zajedništva te da naše molitve budu uslišane. Amen.