Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Govor na predstavljanju knjige Zdravka Tomca “Crveni predsjednik”
Zagreb, 28. listopada 2014.
Pozdravljam gđu Ankicu Tuđman, biskupe Bogovića i Pozaića, poštovane akademike, profesore, predavače, autora i sve vas nazočne!
Zahvaljujem prof. Tomcu na pozivu da sudjelujem na ovoj promociji – u ovoj je knjizi naime on pisao i o meni, a ja sam već više puta promovirao nekoliko njegovih knjiga. Bile su to knjige o njegovom obraćenju, o mistici i Bogu s kojim on susreo. Stoga sam se osjećao dužnim doći i danas na ovu promociju.
Želio bih i večeras, u predstavljanju ove knjige, ići tim putem kojim sam do sada čitao i predstavljao njegove knjige. Naime, moja želja a i kompetencija nije da se osvrćem na autorova politička uvjerenja i analize – o tome su govorili moji prethodnici – nego ja ću progovoriti o crkvenom vidu kako prof. Tomac prikazuje i vidi aktualnog predsjednika, a tome ću pridružiti i vlastita razmišlja, naime želim pred vama, cijenjeni sudionici ovog susreta, propitkivati o tome koje su to relacije sadašnjeg predsjednika RH prema vjeri i Crkvi u Hrvatskoj. Inače, podsjećam vas, o predsjedniku i njegovu odnosu prema vjeri, na početku njegova mandata, jedan hrvatski teolog napisao je i čitavu knjigu (T. Matulić).
Činjenice su sljedeće:
1. Predsjednik je posjetio tri puta papu, dvaput (2010. i 2011.) Benedikta XVI., a jednom (2013.) papu Franju, i u izjavama poslije susreta on hvali dobre odnose države Hrvatske i katoličke Crkve, ali pokušava prikazati kako je Papa u redu, no hrvatski biskupi baš i nisu, pa se čak u pojedinim analizama medija nameće zaključak da je Crkva u Hrvatskoj u sukobu s Papom (tako u medijima nakon oba posjeta Papi). Inače ta teza je dominantna u hrvatskom novinarstvu u mandatu ovog predsjednika, a činjenica je da predsjednik gaji veoma dobre odnose s mnogim (režimskim) novinarima.
2. Predsjednik dapače prisno prijateljuje s novinarima koji najviše napadaju Crkvu (nedavno je – kako facebook bilježi – slavio rođendan novinara D. Pilsela, zajedno s B. Pofukom i Rašetom). To otkriva i zašto ovi novinari toliko otrovno pišu protiv Crkve; naime, i ja sam zvao neke od njih na kavu, ali se nikad nisu odazvali, dok on s njima sjeda ne samo na kavu, nego im odlazi i na privatne proslave rođendana.
3. Predsjednik šuti kad ministar Jovanović napada biskupe i Vlada uvodi zdravstveni odgoj (nakon Kardinalove propovijedi na Božić 2012.). Znamo koliko je to nasilno uvođenje zdravstvenog odgoja u škole izazvalo otpora kod roditelja i u vrhu Katoličke Crkve. Minimum ponašanja ljudi na vlasti bi bio da se bar o tome razgovara, no i to je izostalo. Dakako da je najodgovorniji za tu napetu, pa usudio bih se reći i situaciju sukoba države i Crkve, bio prvi ministar tj. predsjednik Vlade, ali i predsjednik države trebao se uključiti, što nije učinio. Uopće je dojam da hrvatska vlast misli da ima ne samo mandat upravljati Hrvatskom nego i mandat ateizirati hrvatsko društvo.
4. Predsjednik se otvoreno zalaže za izjednačavanje istospolnih zajednica s brakom – tako on Papi Benediktu XVI. u pozdravnom govoru na aerodromu 4.06.2011., kada Katolička Crkva slavi svoj prvi nacionalni Dan obitelji, kaže: „Makar nisam vjernik, u dubini svojih uvjerenja dijelim s vjernicima iste vrijednosti.“, a onda dodaje: „Naša se društva pa i obitelji danas susreću s još neslućenim izazovima već zamijećenih promjena tradicionalne paradigme odnosa. Bez obzira u kojem se obliku u našoj suvremenosti ona pojavljivala, obitelj ostaje temeljnom jedinicom u kojoj se gradi svako, pa i hrvatsko društvo.“ (!), a onda i prije i poslije referenduma o braku, protivno Venecijanskoj konvenciji, aktivno sudjeluje u kampanji protiv braka, te poslije u sabor šalje svoj prijedlog da se u članak 62. Ustava treba doda stavak »Životnim zajednicama različitim od braka jamči se pravo na obiteljski život i njegovu zaštitu« koja bi izjednačila istospolne zajednice s brakom, što se na sreću nije razmatralo – a što bi bio presedan, jer ni jedna država na svijetu nema u Ustavu zaštitu istospolnih zajednica.
5. Predsjednik koji se javno, čak pred Papom, izjašnjava da ne vjeruje, dolazi na mise u M. Bistricu, Ludbreg i drugdje, i to osobito u već započetoj predizbornoj kampanji kada zna da će na tim slavljima biti TV-prijenos ili TV-kamere, dakle, samo zato da se promovira u predizborne svrhe, što ja nazivam zloporabom vjere u političke svrhe.
6. Brani komunizam i komunističke zločine koji su bili posebno brutalni protiv Crkve (“lijepa kapa partizanka” i govor u Brezovici, 22.06.2014.). Samo u mojoj Sisačkoj biskupiji u Drugom svjetskom ratu i poslije njega od komunista je ubijeno 20 svećenika (još 2 od ustaša)! To je za našu biskupiju, koja broji 63 župa, strašno: svaki treći svećenik bio je ubijen, a toliki broj bio je i zatvaran, što znači da je to bio stvarno strašan progon i pogrom Crkve. I to nazivati „antifašizmom“ i braniti te zločine, doista je neprimjereno i – zlonamjerno. U nedavnoj izjavi (u Puli, prije tri dana) izjavio je da oni „koji partizane proglašavaju zločincima ne čine dobro Hrvatskoj“. U tim sam se riječima i ja prepoznao jer sam bio žestoko napadnut (od Jurice Pavičića) kada sam 2012. u Zrinu rekao da su partizani zločinci – jer su uništili čitavu tu župu, pobili jedan dan preko dvjesto ljudi, civila! Zar je to dobro djelo? Zar se već jedanput ne može reći istina o tim zločinima? Kako je moguće to ne osuditi?
7. Rekao bih da predsjednik podupire radikalni sekularizam, tj. odijeljenost Crkve od društva (ne samo od države), omalovažava Domovinski rat, bori se protiv branitelja (primjer je SOHV) za koje misli da ih Crkva ne smije podupirati u njihovim zahtjevima – npr. napad na mene (B. Pofuka) kad sam predstavljao knjigu akademika Josipa Pečarića u domu specijalne policije (J. Klemma). A treba reći istinu, naime da su udruga „U ime obitelji“ i „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara (SOHV)“ ono najbolje što se Hrvatskoj dogodilo u posljednje dvije godine, a i jedne i druge Crkva snažno podupire, što aktualni predsjednik RH Crkvi, i meni osobno, jako zamjera. Dakle, i u tim je stavovima on na suprotnoj strani nego Crkva.
8. Kada sam, kao predsjednik komisije Iustitia et pax HBK, 2011. pozvao na molitvu za pravednu presudu generalima A. Gotovini i M. Markaču, tada se on oglasio izjavom da sudu u Haagu neće pomoći molitva nego pravosuđe. Ja sam mu osobno elektronskom poštom poslao kratko pismo gdje sam ga zamolio da ne vrijeđa vjernike u RH, jer osim njega i onih koji ne vjeruju, u RH ima i građana koji vjeruju u moć molitve. Njegov je odgovor bio da on nije želio vrijeđati, ali da treba shvatiti da nije samo molitva dovoljna. Moj je odgovor na to sadržavao pouku o smislu kršćanske molitve koja nije odvojena od života i djelovanja, nego naprotiv potiče na djelovanje i život čini prožet Bogom i njegovom voljom. U ovom dakle slučaju sadašnji predsjednik pokazao se kao čovjek koji ne cijeni molitvu. No, u drugim slučajevima moglo bi se pomisliti da on poštuje molitvu i one koji mole, budući da se često pojavljivao na misama, na hodočašćima, pa i jednom (mislim prije 3 godine) na molitvi za mir „U duhu Asiza“, koja je molitva bila održana i jučer (27.X.2014.) u crkvi sv. Franje na Kaptolu, gdje su bili predstavnici: Židova, muslimana, pravoslavnih, evangelika, reformiranih, baptista i katolika. Dakako, pitanje je s kojim motivom tko sudjeluje.
Možda bi, da bude slika točnija, trebalo reći i nekoliko pozitivnih elemenata u odnosu sadašnjeg predsjednika prema vjerskim pitanjima, kao što je npr. nastojanje oko pomirenja nedavno u ratu suprotstavljenih strana. To je svakako za pohvalu, međutim to nije moguće na ovakav način kakav on promovira, naime ako je nevažna i ne traži se istina, a osobito je to osjetljivo kad se radi o još svježim ranama i ljudskim sudbinama. Zatim, to je njegova uljuđenost, da ne velim finoća, u pristupu ljudima i pojedinim skupinama, međutim kad se to bolje razmotri, čovjek se pita nije li to zapravo podilaženje svima, pa i sasvim suprotstavljenim skupinama, i nije li to onda odsutnost stava?
Stav se ipak može otkriti, no držim da bi proklamirani “predsjednik svih građana” trebao jednako zagovarati sve, a ne samo neke, a ne jedne hvaliti, a druge odbacivati, da ne velim prezirati, osobito kad se radi o činjenici ljudskih žrtava (iz 2. svjetskog rata) i o nedopustivom izjednačavanju (kad se radi o žrtvama Domovinskoga rata)!
Hvala na ovoj knjizi profesoru Tomcu, čovjeku koji se hrabro bori za istinu, vođen vjerom u Krista i ljubavlju prema hrvatskoj domovini!
+Vlado Košić