Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Govor na predstavljanju knjige “Svjedok Stepinčeva glasa svetosti”
Krašić, 6. veljače 2022.
Djelo mons. Jurja Batelje, SVJEDOK STEPINČEVA GLASA SVETOSTI. Prinosi za životopis biskupa Dragutina Nežića uz 75. obljetnicu njegova služenja Crkvi u Istri, nazvao bih velikim doprinosom za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Zašto? Pa sam naslov knjige kaže da je biskup porečko-pulski mons. Dragutin Nežić (1908-1995), rodom iz Jastrebarskog, direktni svjedok svetosti našeg Blaženika. Bio je naime njegov suradnik, kao ceremonijar vodio je osobni Dnevnik nadbiskupa A. Stepinca, a osobito kao duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, i to od 1941., dakle za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je bio njegov pratilac u mnogim pothvatima; bio i svjedok sramotnog suđenja 1946. Naime, nalazio se u pratnji apostolskog nuncija Josepha Patricka HURLEY-a, koji je svaki dan dolazio na suđenje, a potom i u njegovoj pratnji nakon osude u posjet našem svetom Blaženiku 14.listopada 1946.
Pri tom moram odmah istaknuti kako je on opisao taj susret: Nadbiskup je pred Nuncijem izjavio da je spreman ne samo 16 nego ako treba i 60 godina biti u zatvoru za slobodu vjere svoga voljenoga hrvatskog naroda. Ali je pri tom izrekao i jedno proročanstvo: možda još sto godina naš se narod neće osloboditi tog zla. I mi danas, kad smo se formalno oslobodili komunističkog režima, osjećamo i znamo da se stvarno nismo oslobodili njegova zla koje je posijao. Upravo u toj borbi do pobjede vodi nas, nadahnjuje i štiti naš sveti Blaženik. Na kraju susreta nuncij je kleknuo pred Nadbiskupa i traži njegov blagoslov, a potom je Nadbiskup kleknuo pred nuncija i tražio njegov blagoslov u ime Pape. Toliko je naš sveti Blaženik volio i poštivao papu. Zanimljiva mi bijaše primjedba da je čitajući nuncijevo izvješće o tome papa Pio XII. zaplakao.
A uloga mons. Nežića velika je jer je bio neposredni svjedok njegove svetosti. Kada je 1960. i formalno postao porečko-pulskim biskupom (od 1947. bio je administrator), svoj biskupski grb protumačio je među ostalim ovako: „U sredini tog zlatnog prostora je veliki srebrni ljiljan = kard. Alojzije, čiji sam bio svećenik, kad sam poslan na službeno upravljanje Istre.“ Evo, koliko je biskup Nežić poštovao kard. Stepinca!
Dakako, da je i sam biskup Nežić proživljavao progone poput Stepinca. Gdje god su mogle, jugoslavenske vlasti su njemu i njegovom svećenstvu te vjernicima pravile probleme, nametale kazna, zatvarale ih i sl. Sjetimo se samo da je biskup Nežić nastupio u Istri kao administrator upravo nakon nasilne smrti bl. Miroslava Bulešića 1947.godine.
Npr. 1952. biskup Nežić je u Puli je preslušavan pet dana, ukupno 26 sati. Naime protivio se svećeničkom udruživanju u CMD preko čega je vlast željela upravljati katoličkim klerom. Zanimljiva mi je anegdota kako je na tom preslušanju odgovorio drugovima: „Kad bi nekoliko partijaca htjelo osnovati Marijinu Kongregaciju Partija bi ih isključila.“ (str.76) aludirajući time da i on ima pravo isključiti svećenike koji osnivaju protiv volje biskupa neko partijsko udruženje unutar Crkve.
U prvom dijelu čitavo 3. poglavlje glasi: SURADNJA ZASUŽNJENOG KARDINALA STEPINCA I BISKUPA NEŽIĆA (str.79 sl.)
„Kardinal se divio odlučnosti i stavu dr. Nežića.“ (84) – u odnosu na zabranu svećenicima da sudjeluju u CMD-u, kaže se u tom odlomku.
Ovdje imamo i tri pisma koja je Kardinal iz zatočeništva u Krašiću pisao mons. Nežiću (str. 87 sl.) u kojima najviše govori o Dnevniku koji su bespravno komunisti oduzeli Nadbiskupiji kad je on bio u Lepoglavi. Mons. Ivandija je zato završio u zatvoru…Kardinal zamjera mons. Nežiću što ga nije poslušao i spalio njegove dnevnike te ga zadužuje da ih vrati kad to bude moguće. Radi se o pet svezaka Dnevnika koji je zapravo kronika koju je pisao čak i sam Nežić a po nalogu Nadbiskupa no koju je UDBA devastirala nakon što ju je zaplijenila.
Problem zašto se ne objave dnevnici bl. Alojzija Stepinca je u tome, kako kaže mons. Batelja, što bi trebalo prije ustanoviti autentičnost cjelovitog teksta koji je UDBA promijenila izostavljajući i dodajući razne dijelove tako da je taj tekst ovakav neautentičan.
I sljedeće 4. poglavlje direktno pripada u odnos Nežić – Stepinac. To je „BISKUP NEŽIĆ NA METI JAVNOG TUŽITELJA JAKOVA BLAŽEVIĆA“. Dana 26. svibnja 1993. Vjesnik je objavio razgovor koji je novinar Darko Pavičić vodio s biskupom mons. Dragutinom Nežićem, na što se uznemirio Jakov Blažević, koji je napisao pismo biskupu porečko – pulskom u miru. Biskup Nežić Alojzija Stepinca nazvao je „prezaslužnim likom“. Na to mu je 31. svibnja 1993. uputio pismo drug Jakov Blažević, bivši javni tužitelj NRH, a mons. Nežić mu je 6. lipnja 1993. odgovorio. On je to učinio u maniri kurtoazne ljubaznosti, ali ipak nije propustio ispovjediti svoju vjeru u Krista na što je pozvao i samog adresata. Slijedi i prepiska Jakova Blaževića i prof. Bonaventure Dude koji je i bivšeg javnog tužioca spomenuo kao potencijalnog svjedoka u procesu beatifikacije Alojzija Stepinca. Zanimljiv je razgovor autora Batelje s dr. Josipom Hrnčevićem u kojem on jasno kaže: »Pa što vi mislite? Da je došao netko i rekao da mu je Stepinac spasio život, pa taj bi uništio proces!« A on je bio za vrijeme suđenja nadbiskupu Stepincu državni javni tužitelj NFRJ. Dakako, osobito su u ovoj knjizi zanimljivi razgovori dr. Batelje s Jakovom Blaževićem 1993.-1995. god., njih pet a na koje je mons. Batelju potaknuo upravo D. Nežić. Zanimljivo mi je bilo pročitati kako je kard. F. Kuharić znao sve o tome i redovito, kad je znao da je mons. J. Batelja otišao J. Blaževiću, kako su svjedočile redovnice u Nadbiskupskom dvoru, odlazio u kapelicu moliti se na tu nakanu.
U svakom slučaju knjiga je veoma zanimljiva i sadrži mnoge do sada neobjavljene činjenice, osobe i izjave.
Iz svega jasno izbija lik pastira Dragutina Nežića koji je kao svjedok o svetosti Alojzija Stepinca nazaobilazan i zato i te kako važan. Hvala dr. Batelji na prilici da nam kroz ovu knjigu o tome progovori!