Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige Petra Lovrića “Hodao sam Božjim stazama”

Zagreb, Dvorana Vijenac, 12. studenoga 2025.

Poštovani i dragi Petre, draga Ksenija, svi poštovani sudionici ovog predstavljanje knjige.

Ovo je treća knjiga Petra Lovrića. Naime on je objavio: „Od Rame do Himalaye“ (ŠK, 2018.), „Kad planine progovore“ (Laudato, 2023.) i upravo izišla „Hodao sam Božjim stazama“ (Laudato, 2025.). Sve su to slične knjige koje svjedoče o velikoj Petrovoj ljubavi, o njegovom hodu po planinama.

Čestitam Laudato Televiziji na izdanju ove knjige jer je knjiga doista zanimljiva. Čestitam dakako i Petru Lovriću, autoru! Petre, zahvaljujem Ti također na časti koju si  mi udijelio kada si me pozvao da budem jedan od predstavljača ove Tvoje knjige.

Moj vid pod kojim bih želio nešto reći o ovoj knjizi je, što je i očekivano, vjersko-duhovni. A tog „materijala“ ima u ovoj knjiga doista mnogo.

Želio bih odmah reći da je Petar vjernik, on to više puta ističe, i što je zanimljivo u ovoj knjizi on je donio, ne samo svjedočanstva svojih putovanja i događaja nego ujedno i više puta molitve koje je sam iskreno uputio Bogu zbog njegove zaštite jer ga je spasio u teškim situacijama.

Pobrojao sam 12 takvih navoda u kojima autor kaže nakon što je preživio smrtnu opasnost „Božja ruka bila na mojem ramenu“. Uz to, uvijek poslije takvih događaja, Petar podiže ruke k nebu i Bogu upućuje molitvu zahvale. Poslušajmo koju od njih.

Kad je prije dvije godine, u svojoj 82. godini života, stajao na alpskom vrhu Klein Matterhorn na 3883 m uz križ koji je na tom mjestu, kao i na tolikim drugim planinskim vrhovima, zapisao je: „Gospodine moj, Isuse Kriste, da cijeli moj život nije Tvoja svemoćna ruka bila na mome ramenu, ne bih sada sigurno tu stajao pored ovog Tvog križa. Od samog rođenja do dana današnjega, kroz koje sam sve smrtne pogibelji prošao! I zato danas, stojeći pored Tvog križa, mojim sjećanjem prolaze sve životne zamke i pogibelji, ugroze i padovi. I kako se odvija taj film moga života, sve sam Ti više zahvalan. Koliko puta sam se samo našao na križanjima života i Tvoja ruka uvijek mi je pokazala pravi put!“ (str. 17)

Često je upravo molitva i to zahvalnica sadržaj ove lijepe knjige svjedočanstava o životnom putu našeg Petra.

Treba početi od njegova rođenja i trenutka kad su četnici spalili njegovo selo i čitavu župu Ramu, kad ga je majka, zajedno s dvoje male braće spasila pobjegavši u šumu odakle je gledala selo koje je gorjelo kao buktinja… no, premda je stanovništvo većim dijelom pobijeno i raseljeno, ljudi su se koji su ostali vratili na svoje i ponovno podigli svoje domove i sagradili svoj život u tom junačkom ali i patničkom kraju.

Čežnju za planinama i ljubav prema skijanju probudio je u dječaku Petru jedan karizmatični fratar koji je k njima dolazio na skijama. Posebno ga pamti po ispraćaju bake Kate u vječnost kad je on imao 7 godina (str. 47).

Njegov rodni Orašac, u župi Rama, okružen je planinama Čvrsnicom, Kamešnicom i Vran planinom. Okušao se u skakanju s litice u rijeku Ramu i skoro se utopio. Još jednom na Jablaničkom jezeru kad je krenuo čamcem prijeko a spremala se oluja, jedva je ostao živ, što zahvaljuje Bogu i ponavlja kako je njegova ruka bila na njegovom ramenu. Služeći vojni rok na granici s Grčkom bio je gotovo ubijen kad su meci fijukali oko njegove glave, ali nisu ga pogodili. I to zahvaljuje Bogu. A tek kad je pješice preko snježnih nanosa kao student koji se vratio iz Zagreba pošao kući na proslavu Božića, zapao u snježnu oluju i jedva preživio. Spasili su ga opet dobri ljudi, a on zahvaljuje Bogu jer mu ih je poslao. Božićanje u Rami bilo je tim radosnije (str. 100-101).

Kroz njegov mladi život posvuda se provlači latentni sukob s režimom koji nije volio jer je zatirao sve što je njemu bilo sveto. Osim što mu je priječio slaviti Boga, potopio je plodnu ramsku ravnicu i stvorio Ramsko jezero (101). Već kao zagrebački student družio se s hrvatskim nacionalistima – Tomislavom Ladanom, Vladom Gotovcem i Ivanom Gabelicom – koji su snovali kako obnoviti hrvatsku državu i to je bilo pod prismotrom i progonom režima. Jednom je gotovo smrtno stradao kad je s obitelji doživio tešku prometnu nesreću u kojoj ga je opet čuvao Bog i spasio i njega i članove obitelji (112-115).

Posebno dirljivo opisuje Petar svoj Camino de Santiago, put sv. Jakova od 800 km kojim su stoljećima hodali hodočasnici od Francuske pa sjeverom Španjolske do poznatom svetišta sv. Jakova Santiago di Compostela. Veoma je to zahtjevan put, ali za Petra bio je to užitak. Tako je posvjedočio i učvrstio svoju vjeru, premda nije ponovno nedostajalo kušnji i poteškoća. Jedna od njih bila je strašna oluja koja se sručila na njega, a on je i to nadvladao i stigao na cilj te Bogu ponovno iskreno zahvaljuje (134.136).

Kao jedan od direktora velikog njemačkog koncerna postao je član grupe tzv. Vikinga koji su željeli posjetiti sve znamenite planine, pustinje i vulkane po čitavom svijetu. I tako naš Petar koji je već kao direktor u svojoj firmi postao svjetski putnik postaje i hodočasnik koji Boga traži i nalazi na najvišim vrhovima planina od Europe, Amerike, Afrike i Azije. U ovoj knjizi on opisuje svoje bliske susrete sa smrtnom opasnošću koje je sve nadvladao i zbog čega je osobito zahvaljivao Bogu. Sam kaže (na 141. str.): „U narednim prilozima opisivat ću samo one najkritičnije trenutke i smrtne opasnosti koje su mi katkad prijetile.“ Rekao bih da je upravo zato postao i veliki dobrotvor. I sam to spominje, kad zahvaljuje Kristu što mu je „ugradio božanski kod pomaganja potrebitima“ (str. 18). Veoma je dojmljivo kako je nosio na leđima kolegu Dietera i doslovno mu spasio život u španjolskim Tenerifima na vrhu od 7580 m od dna samog mora (143-144.)

U mojoj biskupiji on pomaže već petnaest godina jednu obitelj koja ima 12-ero djece, a u potresu se osobito istaknuo dolascima i mnogim donacijama. I opremanje Katoličke osnovne škole u Sisku duguje se velikim dijelom njegovoj velikodušnoj darežljivosti, na čemu mu ja i ovom prigodom želim zahvaliti.

Kad se uspio spasiti pod vrhom Matterhornom kod Zermatta u Švicarskoj, koji ima 4447 m, nakon što je gotovo pao u ponor no zaustavila ga je jedna litica, zahvalio je Bogu: „Bože moj, hvala, i opet je po tko zna koji put Tvoja moćna ruka bila na mojem ramenu. Sada sam potpuno uvjeren da Ti imaš svoje planove sa mnom.“ (str. 166).

Bio je i na vulkanima po svijetu, na Islandu i Japanu, na Aljasci i u pustinjama Gobi, Kalahari i Atacama… upoznao je urođenike, koji još uvijek žive srasli s prirodom i bez suvremenih tehnoloških pomagala te je zaključio da su oni zdraviji nego današnji čovjek koji je neprestano na mobitelu i internetu, a nije sa svojim bližnjima… Bušmani, narod Masai ili južnoamerički Indijanci su sretni premda nemaju što suvremeni čovjek ima.

Zadivljuje koliko Petar poštuje prirodu i kako neprestano gdje god bio Bogu zahvaljuje na daru stvorenja bilo u planinama, bilo na moru, bilo u pustinjama ili vulkanima… On je zaljubljenik u prirodu, osobito u planine.

I završio bih posve osobno. Velika mi je čast što me takav čovjek naziva svojim prijateljem. Citirat ću dvije poruke s fotografijom kako Petar na snježnoj planini stoji uz veliki križ, u skijaškoj opremi, kada mi kaže: „A onda stanem uz ovaj križ i pomolim se za najmilije i uvik se sitim prijatelja Vlade“, datum: 19.3.2025. ili: „Kadgod stignem na neki planinski vrh s križem sjetim se istinskih širitelja Kristove ljubavi i nade među kojima posebno mjesto ima moj Vlado! Pozdrav s 3000 m! Petar“

Petre, hvala Ti za ovu knjigu, hvala Ti za Tvoje prijateljstvo!