Govor na predstavljanju knjiga kardinala Kuharića i Bozanića o Stepincu 21.1.2025.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na predstavljanju knjiga Franje Kuharića i Josipa Bozanića o bl. Alojziju Stepincu

Zagreb, NPI, 21. siječnja 2025.

             

Knjige propovijedi kardinala F. Kuharića „PORUKE SA STEPINČEVA GROBA“ (1970.-1997.) i kardinala J. Bozanića „ALOJZIJE STEPINAC – ŽRTVA ZA BUDUĆNOST“ (1998.-2023.)

Uzoriti gospodine Kardinale, gospodine Nadbiskupe zagrebački, gospodo nadbiskupi i biskupi, svećenici, časne sestre, izdavači glavni urednici GK i KS, braćo i sestre,

Pred sobom imamo dvije knjige: prva je treće nadopunjeno izdanje propovijedi kardinala Franje Kuharića „Poruke sa Stepinčeva groba“ i druga, koja je prvo izdanje svih propovijedi kardinala Josipa Bozanića „Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost“. Godine 2008. izišla je knjige kardinala Bozanića „Blaženi Alojzije Stepinac – baština koja obvezuje“ u kojoj su bile objavljene njegove homilije od 1998.-2008., zajedno s pastirskim pismom „Najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata“ o 100. obljetnici rođenja sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, uoči beatifikacije 1998. U ovoj knjizi „Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost“ sadržane su homilije izrečene na blagdan bl. Alojzija Stepinca, u zagrebačkoj katedrali 10. veljače svake godine od 1998.-2023., u kojoj su i homilije iz prve knjige – s tim da treba reći kako je potres 2020. liturgijsko slavlje onemogućio u samoj katedrali, te su tih posljednjih tri godine homilije izrečene na slavljima ispred katedrale.

Dakle, homilije dvojice hrvatskih kardinala i zagrebačkih nadbiskupa Kuharića i Bozanića tiskane u ovim knjigama jesu neprekinuti niz kroz punih 52 godine, 27 (-1: nedostaje 1972.+1: 1967. govor svećenicima) Kuharićevih i 25 (+3: 1998. Pastirsko pismo, govor 3.X.1998. u M.Bistrici i homilija 2011. u Rimu) Bozanićevih! Ukupno 27+28=55 govora u 52 god.

Zanimljivo je promatrati kako su utjecali događaji koji su se zbivali unutar tih više od pola stoljeća, što je svakako obilježilo i način izričaja i sam sadržaj homilija. Tako znamo da je od 1970. Stepinčevo u zagrebačkoj katedrali bio silno važan vjerski ali i društveni događaj jer je veliko mnoštvo sudionika željelo čuti što će zagrebački nadbiskup reći, kad je bilo još vrijeme vladavine komunizma i bilo je smiono govoriti o kardinalu Stepincu. Sjećam se i sam kad sam kao sjemeništarac (od 1974.) i bogoslov (od 1979.-1985.) te svećenik i biskup pribivao na tim misama s mnoštvom naroda i doživljavao kardinalove riječi kao znak slobode i protesta protiv nepravdi komunističkog sustava koji je proganjao Katoličku Crkvu. Znam kako je kardinal Kuharić bio pod pritiskom, kako mu se prijetilo jer smo mogli čitati u novinama, službenim glasilima partije, članke protiv kard. Kuharića … no, kardinalu se ipak Bogu hvala nije ništa dogodilo, a on je sigurno svjestan da može odgovarati prihvaćao taj progon da bi slušateljstvu, ali i mnogima koji su te njegove propovijedi čitali i širili poslije Stepinčeva, prenio istinu.

Drugo je vrijeme, dakako bilo poslije 1990., kad je došlo do uspostave moderne države Hrvatske, a jasno da se i Domovinski rat i njegov teret odrazio na homilije kardinala Kuharića u to vrijeme kada je svetački lik kardinala Stepinca svijetlio još jače i davao svima nadu u pobjedu istine i dobra.

II. Osobito se želim zaustaviti na knjizi homilija kardinala Josipa Bozanića „Alojzije Stepinac – žrtva za budućnost“ gdje su objavljeni tekstovi: najprije pastirsko pismo „Najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata“ uoči beatifikacije Alojzija Stepinca (1.3.1998.), a onda i homilije poslije 3.10.1998. Značajno se odrazilo to novo stanje na sadržaj i stil homilija poslije beatifikacije.

U pogovoru knjige kardinalovih propovijedi „Bl. Alojzije Stepinac – Baština koja obvezuje“ (1998.-2008.) napisao sam što bih sad primijenio na sve te homilije u ovoj knjizi: „Važna značajka homilija jest, rekao bih, trojak akcent, a mogli bismo ga nazvati i izvor: prvo, homilije se uvijek snažno nadahnjuju samim likom i osobito riječima blaženoga Alojzija Stepinca (koja se često doslovno citiraju), zatim drugo, to su snažna razmatranja riječi Božje izabrane za proslavu blagdana – što je važna karakteristika jer kardinal Bozanić ne samo što umješno tumači Božju riječ, nego je i aplicira na konkretne prilike, i to na posebno zanimljiv, rekao bih, njemu svojstven način (koji volim nazivati „otačkim“ jer me snažno asocira na simboličku egzegezu biblijskih tekstova koju su u starini razvili mnogi sveti oci), i na kraju, kao treća značajka, vidljiva je relacija kardinala Bozanića prema aktualnom trenutku Crkve i hrvatskoga društva koja se može jasno iščitati iz ovih njegovih govora. Osobitost Kardinalovih homilija na Stepinčevo, održanih u zagrebačkoj katedrali, jest i tema Sinoda Zagrebačke nadbiskupije…“ (Nav. dj., str. 224).

Kada zajedno uzmemo sve homilije dvojice kardinala, u tih 52 godina, tada razabiremo te povijesne događaje koji su odredili i njihove homilije: od 1970.-1990. razdoblje je komunističke diktature; 1990. pa na dalje je nastanak slobodne Hrvatske; 1991.-1995. Domovinski rat; 1996.-1997. vrijeme poslijeratne obnove; 1998. Stepinčevo koje prvi puta predvodi nadbiskup Bozanić, a tu godinu Nadbiskup je proglasio Godinom Alojzija Stepinca zbog 100-te godišnjice njegova rođenja; 3.10.1998. dan je proglašenja blaženim Alojzija Stepinca; 1998.-2014. je razdoblje u kojem se tumače poruke novog Blaženika, u pozitivnom iščekivanju kanonizacije; od 2014. je zbog zastoja tog procesa vrijeme dodatnog dokazivanja svetosti našeg Blaženika.

Zanimljivo je čitati i prebirati sadržaj homilija poslije 2014. kad smo se svi nadali kanonizaciji ili te ili sljedeće 2015. godine, kako je to na žalost netočno najavio nedavno preminuli kardinal Angelo Amato, tadašnji prefekt Kongregacije za kauze svetih. Veoma je interesantno čitati koje argumente kardinal Bozanić koristi da bi prikazao kako je nepotreban zastoj koji je nastupio poslije travnja 2014. i poznatog pisma srpskog patrijarha Irineja papi Franji. Sam je kardinal Bozanić sudjelovao i u radu mješovite Komisije HBK i SPC koju je osnovao papa Franjo radi razmatranja okolnosti Drugog svjetskog rata u kojima je živio blaženi Alojzije Stepinac. Znamo da rad te komisije 2016.-2017. nije donio željenog ploda, no papa Franjo je i dalje ostao u stavu rasuđivanja i do danas nije donio nama toliko željenu odluku da svetog Alojzija Stepinca proglasi svetim, premda je više puta u osobnim kontaktima potvrđivao i svoje uvjerenje da je on svet.

Očito se u taj proces, kako bi rekao sam autor ovih napisanih redaka, kardinal Josip Bozanić, osim visoke crkvene politike upleo i sam naš sveti Blaženik želeći dovršiti proces koji oko njega još nije bio, a nije ni danas, dovršen. Radi se o istini koju neki jednostavno ne žele vidjeti niti čuti, kao kod kamenovanja đakona Stjepana, kad su Židovi zatisnuli uši da ne čuju njegovo svjedočanstvo o Isusu. U homiliji 2016. kardinal Bozanić kazuje svoj osobni stav: „I što dublje razmatram događaje koji u vjerničkom puku izazivaju pitanja i dvojbe, srce mi govori da se i sam Blaženik umiješao u proces kanonizacije. Imam dojam da nam želi reći kako još nije dovršeno ono što treba biti dovršeno, ne radi njega nego radi nas, radi povijesne memorije hrvatskoga naroda i Crkve u njemu, radi povijesne memorije jednog vremena uopće. Blaženi je Alojzije djelovao u skrovitosti i u javnosti. No, protiv njega se djelovalo tako da su silnice zla kanile gurnuti u zaborav, u zabranu, u grješnu skrovitost dobro što ga je činio i za koje je živio. Zato na nama ostaje ustrajnost, molitva i pouzdanje u Boga i u Crkvu; otvorenost za dobronamjerni dijalog, da bi Blaženik zasjao u punom sjaju i da bi se razotkrilo iskrivljavanje istine hrvatske povijesti.“ (str. 258)

Žalosno je da su uši tolikih koji bez argumenata našeg svetog Blaženika optužuju i dalje gluhe i ne čuju istinu. Nije li to prema onoj Isusovoj: „Tko ima uši da čuje, neka čuje!“ (Mt 13,9; Mk 4,9 i dr.) Međutim kao da nemaju uši oni koji čuju ali ne žele čuti, i kad čuju ne žele prihvatiti ono što je istina. Riječ je tu o slijepcima o kojima je naš Gospodin već rekao: „Da ste slijepi ne biste imali grijeha, no vi kažete ‘Vidimo’ pa vaš grijeh ostaje.“ (Iv 9,41).

Nadbiskup J. Bozanić u homiliji 1999. razmatra poruke s beatifikacije Alojzija Stepinca te navodi riječi pape Ivana Pavla II.: „Njegovim se proglašenjem blaženim pred nama pokazala, imajući pred očima minula stoljeća, borba između Evanđelja i Protuevanđelja, koja zahvaća cijelu povijest.“ (str. 63) Mogli bismo reći kako to znači da je bl. Alojzije predstavnik upravo te borbe dobra sa zlom. Doista, istinite riječi! Ta na njegovom se primjeru pokazala sva moć i nemoć zla, ali i veličina dobra, istine i ljubavi koja pobjeđuje.

U homiliji 2017. kardinal J. Bozanić tvrdi da se na Stepinčevu primjeru vidi suprotnost: „I što je s jedne strane razvidnije njegovo djelo, s druge je strane očitija zaslijepljenost onih koji ne želeći se suočiti s istinom ponavljaju laži komunističke osude: ocrnjujući njega, Crkvu i hrvatski narod.“ (str. 271) Dakle riječ je o komunističkim lažima koje su već odbačene u procesu beatifikacije. Zato kardinal Bozanić kaže:

Blaženi je Alojzije za nas u svemu blagoslov. U svemu!… Nosimo taj blagoslov i kada se pitamo zašto se očitost istina o kardinalu Stepincu tako teško prihvaća. No kao što smo to već ranije isticali, proces raznih objašnjavanja, odmjeravanja i provjeravanja u koji smo uronjeni pred kanonizaciju blaženoga Alojzija sve više pokazuje da je sve to blagoslov da se razotkriju namisli nekih srdaca… Iz dana u dan događaji potvrđuju da promicatelji neistine pokazuju svoje pravo lice i da laž nema trajnost… Sigurni smo da će Stepinčeva čista žrtva biti za dobro i na spasenje i onih koji ga ozloglašuju i koji pokušavaju održati laži u javnosti da bi stekli ili čuvali neki zemaljski probitak.“ (str. 272).

Osobito je smiona i duboka Kardinalova analiza (u homiliji 2016.) Blaženikove poruke koju je na početku uspostave NDH uputio svome vjerničkom narodu pozivajući ga na molitvu za Domovinu i izražavajući želju da ona bude zemlja poštivanja Božjih zapovijedi. Kardinal Bozanić javno upućuje pitanje: „Je li zagovaranje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državu grijeh?“ (str. 258) U toj homiliji kardinal Bozanić je citirao riječi Blaženika iz njegove okružnice kleru od 28. travnja 1941.: „Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojte raditi oko toga da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo kao takva moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova. Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu misiju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina.“ (str. 259) Rekao bih da je ova analiza i citat Stepinčeve okružnice na početku postojanja NDH usmjerena protiv onih zlonamjernika koji ju krivo tumače i pripisuju našem svetom Blaženiku ono što nije činio, a ne vide i ne žele vidjeti ono što je on uistinu činio i što je zastupao kao vjerni pastir Kristove Crkve. A to da je ljubio svoju Domovinu i da je – kako je rekao na „prežalosnom“ sudu 3. listopada 1946. – „osjećao bilo svoga naroda“ koji je želio svoju slobodnu i neovisnu državu, ne može biti njegov krimen nego samo njegova prednost. Ali oni koji ne žele nikakvu samostalnu hrvatsku državu to naravno uzimaju njemu, ali i svima nama koji u tome slijedimo njegov primjer i primjer tolikih naraštaja našega naroda, kao krivnju. I stoga rade na tome da ocrne svijetli lik, dapače kako reče sveti papa Ivan Pavao II. „najsvjetliji lik Crkve u Hrvata“, bl. Alojzija Stepinca.

Kard. Bozanić rado predstavlja blaženog Alojzija kao čovjeka i dapače proroka nade… Odbacujući prigovore onih „koji bježeći od istine povijesti i od vlastite prošlosti“ kaže: „Zato je blaženi Alojzije orijentir našega suočavanja s prošlošću i radosna nada naše budućnosti.“ (str. 262). Tako izričito potvrđuje kada kaže: „Blaženi Alojzije uistinu je nada među nama.“ (str. 263) Također: „Kršćanska nada bila je ključ za njegov život i pogled na svijet.“ (str. 273).

Te su riječi proročke upravo za ovu svetu jubilejsku 2025. godinu koju je otvorio Sveti Otac papa Franjo uočio Božića prošle godine i koju je stavio kao zadatak cijeloj Crkvi kao „hodočašće nade“. Dakako, mnoge su i drukčije okolnosti koje Crkva Božja živi ove jubilejske godine, ali mnogi su izazovi i danas oni koji su bili aktualni i za vrijeme života našeg Blaženika. Zato upravo za nas danas odjekuju izrečene riječi kardinala Bozanića: „Neka nitko od nas ne zaboravi poziv koji mu je Gospodin povjerio u obitelji, Crkvi i domovini. Ne štedimo se kao vjernici pri ugrađivanju u dobro hrvatske države i društva. Neka nas ne pokolebaju protivštine i teškoće. Molimo posebno za toliko željeno zajedništvo, međusobno poštovanje i suradnju svih stanovnika naše zemlje. Dragi hrvatski vjernici, draga Crkvo i hrvatski narode, tvoj Blaženik je uvijek bio uz tebe, a mi i ovoga 10. veljače (2016.) svjedočimo da ostajemo uz svojega Blaženika koji u našim srcima trajno živi kao svetac! Uistinu, veliki je svetac među nama!“ (ib.)

Rekao bih da su ove dvije knjige dva spomenika koje su dva hrabra kardinala podigla svojem prethodniku svetom kardinalu. Kardinal Bozanić u uvodu Kuharićevoj knjizi kaže kako je u to vrijeme, kad je na Stepinčevo u komunističkoj vladavini bilo opasno javno govoriti o Alojziju Stepincu, a kardinal Kuharić je ipak javno hrabro govorio. Čak je bila hrabrost i onih koji su to dolazili slušati što će kardinal Kuharić reći na Stepinčevo, a bila su to silna mnoštva. A on je samo govorio istinu. I zato su ga ljudi slušali i zato mu ni neprijatelji nisu mogli ništa, premda su ga napadali. Sjećam se kako je jedan komunistički novinar pisao nakon Stepinčeva traživši da se uhapsi kardinala Kuharića. Bio je to izvjesni Puharić: pisanje Puharića protiv Kuharića.

A onda su se ljudi pitali, nakon što je u mirovinu otišao hrabri kardinal Kuharić, hoće li i njegov nasljednik tako hrabro braniti čast svetog kardinala Stepinca. Pa premda je došlo novo vrijeme, stvorena je slobodna država Hrvatska, obranjena u Domovinskom ratu te je uskoro potom tj. 1998. kardinal Alojzije Stepinac proglašen blaženim, novi je nasljednik i uskoro (od 2003.) kardinal Josip Bozanić s istim žarom tumačio i branio istinu o svetosti kardinala Stepinca. Vjernici su bili oduševljeni i premda to nisu toliko pokazivali, voljeli su jednako kardinala Bozanića kao i kardinala Kuharića. No, onda je došla ta nesretna 2014. kad je papa Franjo zaustavio već najavljenu kanonizaciju. No, to je bio povod da je kardinal Bozanić postao novi Kuharić i argumentirano dokazivao svetost svog velikog Predšasnika bl. Alojzija.

Na žalost vidimo kako se i danas jedan biskup dapače kardinal distancira od bl. Alojzija, neshvatljivo – ne poistovjećuje se ni sa svojim kolegama u kardinalskom zboru, ni sa svojom braćom u biskupskoj službi, čak ni s vjernicima svoje Katoličke Crkve, već se poistovjećuje s drugom nekatoličkom Crkvom i političkom zajednicom u kojoj živi i s njihovim orkestriranim lažima o bl. Alojziju. Ali baš zato reći ću: još jasnije svijetli lik svetosti blaženog Alojzija Stepinca. Može se na zlato nabacivati blato, ali zlato će i u blatu uvijek ostati zlato!

Tim više su dragocjena naša dva velika kardinala, Franjo Kuharić i Josip Bozanić koji su hrabro branili i ovim knjigama brane istinu o bl. Alojziju Stepincu! Mogli bismo stih Augusta Harambašića „gdje su ona lava dva?“ primijeniti upravo na njih.

Također i njihov današnji nasljednik ide istim putem, i to nas sve veoma raduje.

Hvala Vam, uzoriti Kardinale, za ovaj spomenik čestitosti, istine i ljubavi prema našem svetom kardinalu Stepincu. Izražavam duboku nadu da će naš sveti Alojzije biti uskoro proglašen svet zahvaljujući i Vašoj borbi za istinu.

Pin It on Pinterest