Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Govor na otvorenju prvog zasjedanja biskupijske Sinode
Sisak, Veliki Kaptol, 21. veljače 2024.
Poštovani članovi Sinode Sisačke biskupije,
najprije vam čestitam što ste bilo po službi bilo izborom bilo biskupovim imenovanjem postali članovi naše Sinode! To je čast ali i odgovornost! Sve vas od srca pozdravljam!
Naših šest sjednica – pet tijekom korizme i završna u svibnju – bit će izraz našeg zajedništva. Neka se čuju glasovi svih vjernika naše Dijeceze! Naš je cilj jasan: mi želimo unaprijediti naš vjerski život i naše crkveno zajedništvo! I to danas za sutra: ova Sinoda mora otvoriti vrata budućnosti naše mjesne Crkve. Krist je naš zaglavni kamen na kojem sve počiva, sav život Crkve i zato njega bolje poznavati i slijediti naš je cilj.
Dakako ne možemo niti raspravljati niti glasovati o vjerskim dogmama niti ćemo mijenjati našu katoličku tradiciju. Ipak možemo čuti mišljenja vjernika i ovdje ih izložiti da bismo na kraju, u biskupovoj izradi zaključaka i proglasu odluka, poboljšali naš život i ustanovili neka pravila kojih se onda svi moramo držati. Nadamo se da će ova Sinoda polučiti upravo to da budemo svi, i kler i redovništvo i vjerni puk naše Dijeceze, svjesniji svojih obveza i da na njih odgovorimo dubokom vjerom, dobro ujednačenim pastoralom i povećanjem ljubavi!
Neka nam pomogne u tome pomoć Presvete Bogorodice, Majke naših stradanja i Majke milosrđa, naši zaštitnici: sveti Kvirin, sisački biskup i mučenik, blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i mučenik, te naši uzori kojima se ponosimo jer su iznikli iz ove naše zemlje, iz podneblja naše Sisačke biskupije, Sluge Božji: biskup Josip Lang i brat Bonifacije Ivan Pavletić, kao i kardinal Franjo Kuharić, koji je bio natpastir i u ovim našim krajevima i župama sada Sisačka biskupije!
I završit ću ovaj pozdrav riječima našeg metropolite zagrebačkog nadbiskupa Kulteše: „Crkva treba vjerne laike i klerike. Potrebni su joj pošteni i vjerni liječnici, menadžeri, medicinske sestre, povjesničari, medijski djelatnici, nastavnici, socijalni radnici i drugi predani laici kako bi je savjetovali i pomogli u vođenju. Ona treba i pastire koji znaju voditi s razboritošću, poniznošću, pravednošću, hrabrošću i ljubavlju. Ali ono što joj treba više od svega je svetost. Obnova Crkve nije konačno pitanje struktura. To je pitanje vjere. Pozvani smo biti ljudi molitve, hrabrosti, revnosti i poštenja. Trebamo žene i muškarce za druge, usidrene u sakramentalnom životu Crkve.“ (na HKS-u 19.II.2024.) Hvala!